Imala sam čast popiti kavu sa osobom na samrti

Kao dijete sam uvijek imala strah od smrti. Zamišljala sam to kao nekakav uzak prostor u kojemu ne možeš doći do zraka. Nešto, što te protiv volje tamo odvuče. Dječje razmišljanje.

U zadnje vrijeme intenzivno razmišljam o umiranju i svemu što ide uz to. Jer me to čeka. To je jedna od stvari koje nema smisla gurati pod tepih. Nikoga neće zaobići. Vrlo je neozbiljno zatvarati oči pred tom činjenicom. Zašto to govorim? Jer iz te perspektive život izgleda drugačije. Postajem svjesna da ću jednog dana, možda jako brzo, morat definitivno položit račun za svoj život. U misli, riječi, djelu.

Prvi moj direktan susret sa smrti. Prije nekoliko godina. Prvi sam put vidila osobu koja umire. Bila je to majka moje susjede, postarija žena, koju je kćer nakon očeve smrti dovela kod sebe da ne bude sama. Svaka čast na tom potezu, to danas nije samo po sebi razumljivo. Treba puno samoodricanja za takav potez. Reorganizacija života cijele obitelji. Funkcioniralo je! Bravo Marija. Često sam znala povirit da pitam je li sve ok, i da vidim šta starica radi. Da ne bude sama, kada svi odu za svojim poslom.

Jednog me jutra Marija nazvala i rekla, molim te možeš li doći, meni se čini da mama nije baš dobro. Da će umrit. Doći ću, odgovorila sam, ali ja ti nikakvog iskustva nemam sa tim. Ovim riječima. Kad sam stigla kod nje, vidilo se da su njenoj mami dosli zadnji trenuci. Ne znam da li ste to kada doživili. Primjeti se to po disanju. Po samom pogledu.

Imala sam čast  i iskustvo radjanja. Vrlo su slične te dvi stvari. I tjelesni simptomi su slični. U ovaj se svijet rađa nešto što dolazi iz drugog svijeta. I obrnuto. Duša napušta svoj zemaljski stan i vraća se tamo odakle je potekla.

Pozdravila sam se sa staricom kao i obično, mada ništa nije bilo kao obično. Već je jedva mogla govoriti. Uspjela je reci svojoj kćeri, napravi nam kavu da je popijemo sa Milenom. Marija je napravila kavu. Starica nije bila u stanju da je pije iz šalice kao što se to inače radi. Susjeda joj je davala kavu žličicu po žličicu. Ali ona je sa nama popila tu kavu!

 U idućih pola sata sve je bilo gotovo.

Puno poslije toga, kada sam razmišljala o tom prijepodnevu, postalo mi je jasno koju sam veliku čast  imala. Popila sam  kavu sa osobom koja je umirala. Bila sam duboko dirnuta. Bio je to njezin način da se zahvali. Da pokaze da je sve u redu. Pijemo kavu kao i toliko puta prije toga. Sve je u redu.  Bila sam impresionirana. Potresena. Bila sam sretna. Duboko zahvalna. Nikada neću zaboraviti.

Kaže se, kakav život, takva smrt. Ima nečega u tome. Ne želim zatvarati oči pred činjenicom da ću jednog dana, možda vrlo skoro, umrijeti. Šta su ljudski kriteriji prema strogim i pravednim kriterijima kojima ćemo se morati podvrgnut? Šta je, u usporedbi sa tim, ljudski strah, ljudski sram? Taština nad taštinama. Ispraznost.  Topi se kao snijeg na suncu, nestaje pred Vječnim.

Ne želim prokockati vremenito za vječno.

(by Milena Covic)

Kakva je situacija ovog Bozica 2014?

Opet nam dolazi Bozic.

Pripreme? Svima, ili vecini nas je poznato. Puno stresa, puno iscekivanja. Cesto su ta nasa ocekivanja toliko visoka, da ne primjetimo ono sto je uistinu vazno. To nije Bozic.

Isus se rodio siromasno. Nije bilo luksuza, rodio se kao covjek u jednoj obicnoj, ali ipak tako pomno izabranoj obitelji Marije i Josipa.Bog nece svasta, on ima drugacije kriterije od nas ljudi. Mi mjerimo ocima, a zaboravljamo da se ono sto je bitno, ocima uopce ne moze vidjeti. Samo srcem. Moram ovo spomenuti, na jednoj festi u subotu koju sam moderirala, i jedan je slijepi djecak dobio priliku da nastupi, pa nam je otpjevao dvije pjesme. Onakvu srecu, koja se vidjela na njegovom licu poslije pljeska koji je stvarno trajao minutama, onakvu srecu rijetko cete vidjeti kod ljudi koji imaju oci. Suze su mi dosle na oci, a sigurno nisam bila jedina.

Ja mislim da je to Bozic. I kao sto je svecenik na jucerasnjoj propovijedi ispricao, iz svog osobnog zivota, a nakon susreta sa napustenom djecom i onom sa velikim poteskocama u razvoju, o kojima brine jedna humanitarna udruga, Bozic se  uopce ne mora dogodit 25. To moze bit bilo koji datum. Kada nekoga iznenadimo, obradujemo. Da mu oci zaiskre i dusa zablista od srece. To je onaj Bozic koji nama treba. Ma svatko od nas ima nekoga u svojoj blizini koga moze obradovati, iznenaditi. Treba samo malo razmislit. Samo malo!

Ljudi moji, tako malo je potrebno.

(by Milena Covic)

Jesenja noć

Kroz oblake mjesec

pokazuje pute,

zadnjem listu boje

crvenkastožute, 

i pticama, što bježeć'

zimu i smrt slute.

Na oknu od magle 

pauk mrežu plete

čekajući  strpljivo
da se šta zaplete;

U sobi kraj kamina

zaspalo je dijete.

Pokriva ga majka

i u čelo ljubi,

pjevuši mu tiho 

da se ne probudi...

Ljubomorni mjesec

u sobu bi htio,

maziti se malo!

Dugo sam je bio... :-)

(by Milena Covic)

Starac

Vrime ča  mu svilo kosti

sad ga sjeća svih gluposti

počinjenih u mladosti

 u bisu, u  radosti...

Moli Boga da oprosti.

 Dim od zadnjeg španjuleta

 gubi snagu u po leta... 

Obuzela ga je sjeta

sretnih dana, davnih ljeta.

Čini fintu da ne vidi

iz  dana u dan kako sidi...

ma nestaje!  Vitri, blidi...!

i svitu sve manje vridi.

Cili život mu je osta

S one druge strane mosta...

Na put ponit mu je dosta

dušu laku od oprosta.

Vječna rijeka vječno teče

on polako na put kreće,

s kojega se vratit' neće.

Ničega mu nije žao

jer životu sve je dao

ča je mogo, ča je znao...

a to nije bilo malo...!

A to nije bilo malo!

Nije zalud srce stalo.

(by Milena Covic)

Ljubavna pjesma

Te tvoje  lijepe oči

pogled taj,

svake me noći

vode u beskraj

i ruke tvoje nose me

sve do zore

u susret zvijezdama

visoko gore

a kad od zvjezdanog praha

u noći zaiskri more

ja i ti jedna smo zvijezda

što kraci joj vječito gore.

(by Milena Covic)

KZ Mauthausen

O, Bože. Ovako sam mogla nazvat ovaj post.

Koncentracijski logor u Mauthausenu, Austrija. 1938 -1945. Prvi sam put jučer bila tamo, sa svojom kćeri. I mislim da bi pukla kad ne bi o ovome ništa napisala. O tome postoji dokumentacija, znam. Ne samo o logoru u Mauthausenu. I o mnogim drugim mjestima stradavanja. I u nas. I u cijelom svijetu. Postoji, za one koji žele znati...!!!

Grozan je to osjećaj tamo biti. Bilo bi super samo okrenut glavu. Ništa se nije dogodilo. Sve sjajno i bajno. Samo sa otim sjajnim i bajnim ima jedan veliki problem. Ako iz prošlosti ništa ne naučimo, ona će se uvik ponavljat. Uvik iznova!!  Mauthausen je oslobođen 1945. Od tada do danas osnovani su brojni drugi logori, u raznim zemljama, kod nas i u svijetu. Što nam govori da ništa iz povijesti nismo naučili. Ili smo morebit šta krivo razumili, a to je još gore.

200 000 ljudi je prošlo kroz KZ Mauthausen. Ljudi.

Ne želim spominjat brojke, ni neke službene podatke. Za one koje zanima, postoji opsežna dokumentacija na inernetu, postoje knjige, filmovi, svjedočanstva. Ja ovo pišem jer se ne slažem sa režimom mržnje!!

U ovom dijelu Austrije, posjet Mauthausenu spada u obavezan školski program povijesti osmih razreda. Austrijanci su dovoljno zreli da stanu iza tog dijela svoje povijesti. Da je priznaju. Da se više nikada ne ponovi. To je, ako mene pitate, suverenost i samostalnost. Graditi državu na čvrstim temeljima i načelima. Sa sigurnošću reći - to nam se sigurno vise neće dogoditi. Svaka čast za to. Nemam komentara.

Kad pogledam ovaj nas hrvatski narod, nisam sigurna da smo tu na čistom. Narod se (još uvijek) dijeli na ove i one. Loši vjerski vođe nas dijele na ove i one! Političari nas dijele na ove i one. Zavadi pa vladaj!! Jer nam  tada njihova apsolutna nesposobnost ne pada toliko u oči. Posli ove sve patnje koju je naš narod u Domovinskom ratu preživio, meni se čini da mi ni iz Drugog svjetskog rata jos nismo izašli. Ostali smo negdi u tim godinama. Nikakva napretka. Ljudi moji, u nas je na vlasti zombi pod imenom Korupcija. On trenutacno ima  svu vlast u rukama i vijori hrvatskom zastavom na putu u propast. To i budala vidi.



Moram iskreno reći, da nakon jučerašnjeg posjeta logoru u Mauthausenu još nisam došla sebi. Obuzela me duboka žalost, duboka tuga nad tim mistom di je na najužasniji mogući način skončalo više od sto tisuća ljudi. Ljudi moji, sto tisuća ljudi je velika brojka!!!

 Slušala sam sve te detalje koje nam je ispričao vodič. Kaže on, zabluda je što svijet misli da je u Mauthausenu većina logoraša skončala u plinskoj komori. Ne!! Većina ih je ostavljena, da iznemogli, bolesni, gladni i žedni, nakon što su bili premlaćivani i naradili se do smrti, skončaju u vlastitom izmetu. U vlastitoj krvi...

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Ne zvuči nimalo lipo. Oprostite ako sam vas uznemirila. Ali učiniilo mi se da to malo uznemiravanja nije ništa kad se usporedi sa patnjama tih (ljudskih) bića. 

Iz toga svega, samo mi je, baš kao i onomad u Vukovaru, jedno pitanje prošlo kroz glavu - odakle uzimaš to pravo da na takav način tretiraš jedno ljudsko biće, stvoreno od Boga???? Odakle uzimaš to pravo da čovjeka toliko poniziš?? Da mu zadaješ bol, i da pritom uživaš???  

Kao i svakog normalnog čovika, obuzeo me bijes, došle su mi suze na oči i nagon za povraćanjem... Ma ko te pita koje je nacije taj drugi čovjek, ko te pita koje je on religije... Nemaš to pravo, naprosto nemaš to pravo učiniti to drugom čovjeku...

U duši me boli kad vidim da ljudska rasa od vrimena KZ Mauthausena i sličnih mjesta ama baš nista nije naučila. Hvata me panika kad vidim u kakvu se zvijer jedno ljudsko biće može prometnut. Hvata me panika jer toga ima i danas. I ovdje, oko mene. Dokle god se ne zaustavi mržnja, dokle god se ljudi dijele po religiji, narodnosti, boji kose ili ne znam ni ja čemu, nama neće bit bolje!!

Po meni, ljudi se mogu podilit samo na one dobre i one  loše. I to su se podilili sami, jer svi mi imamo mogućnost izabrat na čiju stranu ćemo se stavit.Trećega nema. Iza svog izbora ima da stanemo, i preuzmemo za njega punu odgovornost. A to znači:

Ne učini bližnjemu svome ono što ne želiš sebi...

Ako se ovoga ne budemo držat, onda smo najebali.

                      (by Milena Covic)

Balada mjesecu

Za brdom viri

mjesec pun

okrugao

ko sapun;

žut ko dukat

ko paški sir

noćas neću

nać svoj mir!

Smije mi se,

pa me gleda,

sakrit mu se

ništa ne da.

Na glavu kušin

kada bacim

on samo zasja

svitlom jačim.

Eeee mjeseče

šta do zore

sjat ćeš meni

u prozore,

budi drug mi

budi brat,

pa kad opet

padne mrak,

sakrij glavu 

za oblak! 

(by Milena Covic)

Kraj

To kraj je sam
kad duša  se hladi
a srce kucajem
zatrza u nadi
što je u kriku
tuđa ruka vadi

A slike se vrte
crno - bijele
što lipe dane
vratit bi htjele

I sve neznano 
o meni
zauvijek će 
ostati u sjeni
tek morski će  vali
u huku bure
spominjat se
moje zadnje ure

Mozda će tek
kap kiše


tiho ti, tiho reći 
kako je zapravo mali
bio taj korak ka sreći..

Još jednom samo

Još jednom samo

da mi je

poći tamo

Očima suznim

od smijeha

s dušom bijelom,

bez grijeha,

prožetom srićom

bez mire

u danima tim,

i ljubavlju šta grije

i putem istim

nazad vraća

di masline su

di cvate drača

di vrime je stalo

di srce je ostalo

da me mrtvu

bar odnese

domu mome

pod čemprese

zadnji pogled 

nebu dići

nikad više

ne otići...

(by Milena Covic)

Možda nismo htjeli

bili smo mladi 

kad smo se sreli

i ja  i ti

ljubav smo htjeli

da i bol postoji

znali nismo,

da sreća je vječna

mislili mi smo.

i da ljeto će 

zauvijek trajat...!

da nikad se 

nećemo kajat.

a život često

drugi plan ima

a život je pun

oseka i plima

ostali smo stranci,

mada nismo smjeli

ljubav nismo našli,

možda nismo htjeli...

(by Milena Covic)

Mriža života

Ova mriža od života

ča me manta, ča me mota

i razbija sve o stinu

ča najvise volio sam!

Tuga digla na me plimu,

ja ne mogu dalje sam.

Jer u svakom, moja mila

snu mojemu ti si bila

ča sam ima, ča sam zna

sve sam, dušo, tebi da...

Ovo malo duše moje

ča posli tebe ostalo je

svezanoga sad me drži

jugom kosi, suncem prži.

Meka svila tvoga tila
oko moga se je svila
pa me vuce da te taknem
pa mi ne da da se maknem.

Vrati sriću bar na tren!

da oživi me  ta lipota

kad me opet na dno baci

ova mriža od života.

by Milena Covic

Moja jube

Kad takneš me jube moja

ti osmijehom svojim lipim

ništa drugo mi ne triba

pogled tvoj mi dušu kripi.

Pa poželim iz dna duše

cili život s tobom živit

gledat, jubit, grlit tebe

nikad ništa ti ne skrivit.

A kad bura sol svu prospe  

po vaporu od života

da je meni smirit jidro

zadnjom kapi svoga pota!

Dobro i zlo s tobom dilit

sve do našeg zadnjeg bota.

Budi sa mnom, moja jube

u sve dane, noci cile

i kad vrime bol donese 

i kad vlasi nam pobile.

by Milena Covic

                                                                   photo by Milena Covic

Djeva na žalu

Nježno, kao pisma prostiru se vali

po pospanom žalu, što željno ih čeka;

dragog svoga zove djeva mlada,

da će se vratit, on joj je reka.

Čeka ga i zove, a prolaze ure

zove ga krikom galeba, glasom bure

glasom one vire koju mu je dala

prid Bogom i svitom šta mu obećala...

A suza kanu nijema 

iz žalosne duše

poput praha zvijezda

kad moru se ruše

A od želje sta je nosi

i bez duše i bez tila

uveo joj cvit u kosi

puklo srce na dva dila

Zanijemilo more, utihnula bura

krikne koji galeb il' proleti lasta

odavna je tukla već ponoćna ura

odavno je dragi u valima zaspa

I nježno, ko pisma,

 vraćaju joj vali

viru šta su davno

jedno drugom dali.

(by Milena Covic)

Vala mog ditinjstva

Ovo more od života

ča me vaja u jugu, buri...

Ovi vali, slani, teški

ča me nose zadnjoj uri...

Ove kapi, gorke suze

ča probiju kost do srži...

Rodnoj vali mog ditinjstva

brod me nosi, sve je brži.

Umorna san, stat bi tilo

izmučeno ovo tilo

deštrigalo ča ga brime

tuje zemlje hladne zime.

Stat bi tilo ovo tilo!

Rodnu valu opet vidit

                                                 za molitvu reć bez glasa

zadnju suzu za  iscidit.

I okusit zadnjim dahom

miris tvoga dragog žala

i pojubit tvrdu zemlju 

 od koje san i postala.

(15. 08. 2014., by Milena Covic)

photo by Milena Covic

Osvrt na smrt Robina Williamsa

Samoubojstvo. Nimalo vedra tema. Uvik se digne uzbuna kad se radi o prominentnoj osobi. Svi smo mi u dusi pomalo paparazzi. Meni je osobno svejedno je li nesretnik bio poznat ili totalni anonimus. Bude mi ga zao ka covika, jer evo, neka digne ruku ko nije bio u toj situaciji. Barem letimicno, na oni milijuntni dio sekunde. Kad kriza prodje , opet se ide dalje. Tako bi tribalo bit. Ali ni uvik tako.

Mislim da uistinu ni lako bit poznato lice. Uvik u centru paznje, i onda kada to uopce ne zelis. Puno stresa, ocigledno vise negoli normalan covik moze podnit. Ocigledno su i oni samo ljudi... Sa isto noliko krvi, sa istin postotkon vode ko i mi obicni ljudi. Mozda sa vecin postotkon Bottoxa. Nema veze. Nisam nikomu na tome zavidna. I kad bi imala love do krova, ne virujen da bi posegnula za Bottoxom. Mamma mia, kakvi to osjecaj mora bit? Izvana jedra i zategnuta, iznutra gnjila i usmrdjena ko kapula. A ne, ne. Fala lipa. Ne bi tila ponovo bit mlada. Super mi je vako. Za koji dan krocit cu napokon u klub seniorki. Sta bi ja tila, to je ostat zauvik mlada u dusi. Ne pustit da me slomi vrime. Ili obicaji. Ili mentaliteti. Ili bilo koja kriza kojih uvik ima. Ima ih sve dok je covik ziv. Rekla je jedna pametna osoba - "Dusa koja rijesi sve svoje probleme, umire." Ali tek kad ih rijesi. Ne prije...

Ljudi moji, kako smo mi tehnicki opremljeni. Standardizirani. Gledan vec i dica od 3 godine znaju na touch screen. Sve nam je dostupno. Komunikacija na visokoj razini. Moral na puno nizoj. Gubimo se u prostoru i vrimenu. Neki dan sam cula niki vic - prica tip, sjedili smo sa rodbinom, nije nam bilo interneta. Skroz neki zgodni ljudi :))) Sta reci?

Ne smimo zaboravit jednu stvar... A to je da smo mi jedni drugima potrebni... A to je, da ljudima ne bi tribali radit stvari koje ne zelimo i sami docekat... To ni jedne sekunde ne zaboravit... Jer ja mogu lagat cilomu svitu, samo jednoj osobi ne mogu - samoj sebi. Prozrem samu sebe istog momenta... Virujem da je tako i svakomu od vas! Nekad se da sklopit neki kompromis, ali dogovor mora postojat.

Svi mi imamo problema. Neka digne ruku ko ih nema. Zavisi samo kako ih gledas. Kroz njih dobivas mogucnost iskusit nesto novo. Ko je kad reko da je zivot samo jist, radit, spavat? Sa viron u Boga ides naprid. Sta imas za izgubit? A sta uopce mozes sacuvat? Kad ni svoj zivot nismo u stanju sacuvat, kad poziv stigne, nama je ici.. Spremni ili nespremni. Bolje spremni.

Skuzajte molim Vas sta cu ovo rec. Ali covik koji ne viruje u Boga je glup covik. Bez Boga nista. Koordinira ovi svit. Sve on zna. Zna nas bolje nego mi sami sebe. Moramo toga postat svjesni. Ne umisljat da smo nike velicine. I da mozemo zajebavat cili svit, i to jos dokle god mi to ocemo. Face naizgled. To je sve prolazno i do malo vrimena se niko i ne sjeca. Gone with the wind.

Bog nam je prije puno godina dao dvi zapovidi...

Koje ne bi tribali zaboravit.

Moje dite

Moje dite,

neka te prati

sva srića svita,

ponosna je na te

tvoja mati.

Sve tvoje

neka u cviću cvate,

neka Sunce 

s Božjeg neba

uvik sja za te.

Anđeo neka bdije

uvik kraj uzglavlja tvoga,

nek čuva to srce što snije, 

nek uvik te spominje Boga.

On, koji te nazvao svojim,

nek' svaki tvoj korak prati!

Viruj i moli se Njemu,

i sve što trebaš On će ti dati.

(08. 08. 2014., by Milena Covic)

19 godina nakon Oluje

19 godina od Oluje. Sloboda. Suverenitet. Svoj na svome.
Hvala i vjecna slava onima koji su u to ime pali.
Toliko nas je toga kroz povijest progonilo. Turci, Mleci, Austrougari. Domovinski rat. Sada je to sve iza nas... Gledam na TV obiljezavanje dana Oluje. Posjeta visokih politickih duznosnika, koji pokusavaju odrzati nekakav govor, ali se nista ne cuje. Osim zvizdanja. I narod vec godinama pokusava nesto reci, ali ga niko ne cuje. Ni ne slusa. Poslije toliko pobijedjenih neprijatelja, stice se dojam da smo najveci neprijatelji sami sebi.

 Politicari, vodje naroda. kamo nas to vode? Evo na primjer Sanader.Njemu se nije zvizdalo. Doduse, to su bila vrimena prije INA -e i Mola. I Jadrankamena. tad je narod bi jos koliko - toliko dobre volje. Sanaderu se nije zvizdalo. A ne, ne. Ovacije dan i noc. Izjutra san se sritna budila sta evo napokon imamo nekoga ko ce naS SIGURNOM rukom vodit PRAVIM putem. Pa i vodio nas je sigurnom rukom. Sta se puta tice vise nisam sigurna da je bio pravi. Budjenje iz sna nije bilo lako. I sramota je to. O, Boze. Ali zivot ide dalje.

Danas, 19 godina posli Oluje, imamo Milanovica. Sta reci. Ne prate ga ovacije. Tako je to kad se covik rodi bez karizme. Sa poprilicnom dozom prepotencije. Narod bi u stvari tribo bit vrlo zahvalan jer se tako ucena osoba uopce obraca neukom puku koji ne zna dalje od kruha i igara. Koji je toliko nepismen da kurca ne razumi od onega ca Milanovic govori. Ko da ne govori rvacki?! I sta ljudima onda preostaje nego da pocnu zvizdat. Na svaku njegovu ric. Ja mislim, dapace, duboko sam uvjerena, da ne zvizde iz zla srca. Nego jednostavno iz petnih zila pokusavaju nac zajednicki jezik sa svojin premijeron. Ne bi li se napokon sporazumili i na lip i kulturan nacin risili sve nesuglasice. 

19 godina posli Oluje. Bivsi se branitelj raznio bombom. Ne ide vise, nema snage. O Boze. O Boze!! Godinama se potezu ista pitanja, rjesavaju se sporo ili nikako. Tim ljudima treba pomoc. I ne samo njima. Njihovim suprugama. Njihovoj dici! Strah od buducnosti. Strah da tata ne bude slijedeci na spisku branitelja samoubojica. O zemljo moja, kuda ti to ides?? Di su tvoji sinovi da se dignu iz praha i po drugi put umru od sramote...? Je li to ta sveta bastina i stecevina sinova tvojih, koju danas ovi gladni i zedni moci rastezu poput pobjesnjelog psa, gazeci po onome sta je bilo sveto i tribalo bi da sveto ostane dokle je god ovog naroda koji se hrvatskim zove...

Slava im i hvala, nasim braniteljima. U vijeke vjekova. Ne smimo ih zaboravit. Ni one sta su pali. Ni ove zive, pogotovo. Bila sam mlada u to ratno vrime. Uvik tako kazem. Pa sam onda na vukovarskom groblju ugledala par datuma poginulih. Mladji od moje generacije. Godinu dana. Dvi godine mladji. Srce mi se steglo kad sam to vidila. Nije tu bilo nekog velikog izbora. Ili jesmo ili nismo. Svaka im cast za to!! Branitelji su jedna posebna populacija. Njihove su se granice spoznaje pomakle daleko. Gledaju ovi svit drugacijim ocima. Iskustvo nosi sa sobom i bol, tako nam je svima. Njihova je bol nesebicna.Triba je postivat. Izac joj u susret. Ma samo pokazat da nisu sami. Covik kad je sam vec je napola umra. Mozda bi politicari mogli vise ucinit. Ne smimo se na to oslonit. Oni su na vlasti po sistemu  danas jesmo sutra nismo. Neki od njih doslovno tako. Neka ucini ono sta moze, svatko od nas. Ka svom bliznjemu. 

Jednom sam prilikom gledala seminar branitelja kod vel. Zlatka Sudca. Isplakala se ko kisna godina. Na rastanku, znate sta je Sudac ucinio? Sageo se i poljubio noge jednom od tih ljudi. Mislin da su oni to zasluzili. Mislim da bi i predsjednik i premijer tribali slijedit taj primjer. Pa bi im se zasigurno puno manje zvizdalo.

19 godina posli Oluje. Slava i vjecita hvala onima koji su nas branili. Posebno onima sta su za dom pali. Neka im je laka crna zemlja. A nama ostalima neka je veliki Bog napomoc. U Olujama koje dolaze.
                                
                                       (by Milena Covic)

                                         

U pogledu tvom

(mom ocu)

U pogledu tvom, 

ča već se zamuti,

stalo je vrime ča stalno nan biži

sva tvoja juga i bure

svi tvoji kameniti puti.

Svi puti če hodi si njima,

masline i lozje, 

sve zime i lita

i smih i radost i pisma,

i kad ne vidi nikor,

niko suza skrita...

Iz pogleda tvog, 

ča jos me gledo

sa isto noliko jubavi

sa isto noliko brige

iz bora ča hi je ispisalo vrime

čitan ti život  ko iz knjige.

Ostala je već za tobon

gora tvoja, i petroda

ovce tvoje i tovari,

ostala je pusta štroda...

I no ditelina ča si je kosi

i marenda ča doma si nosi

i no, ča bis bi uvik mater pito,

sjećon se neka molo san bila,

za stolon umoran i potan -

a jesu dica jila...?

Uspori se tvoj hod,

nimo već nikakove priše,

život ko vapor nestaje za punton

a zvon sa kampanela tuče sve tiše.

Sve ono lipo i grubo

skoro je pasalo, ćale moj

i baš nako kako si reko -

i dobren i lošen, svemu dojde kroj.

U pogledu tvomu, 

ča već se zamuti, 

cili tvoj život,

svi tvoji puti...

(22. 07. 2014.)

Osmijeh

za moje kćeri

Osmjehni se ,dušo,

leptiru, suncu, lijepom danu

osmjehni se, ta čitav svijet

imaš tu, na svom dlanu.

Ovaj dan, kao i onaj jučer,

proći će brzo, past će mrak!

Živi, voli, Boga moli

nek' On te prati u korak.

Bez Njega, dušo, ništa nismo,

za čitav život to upamti!

Dat ćeš i dobiti puno toga

al' mir svoj samo On ti može dati.

Mir Njegov neka te vodi

ma neka te u stopu prati!

A ti se, kćeri, katkad osvrni,

ako ga nema, odmah se vrati!

Jer tamo gdje Njega nema

put u propast vodi,

tama vlada!

S Njime hodi!

Jer On je -

Život i Istina. Ljubav i Nada!

Osmjehni se, dušo, usnama,

i očima, i srcem svim!

Bit ćeš sretna, bit ćeš jaka

sve dok budeš išla s Njim.

06. 07. 2014.

by Milena Covic

Bila sam danas na jednom sprovodu...

Bila sam danas na jednom sprovodu. Neizbjezni My Way Franka Sinatre. Otac jednog od suigraca nogometnog kluba za koji igra i moj suprug. Dosta tezak zivot... I bogat. Ja mislim da je jedino tezak zivot bogat. Na oni se svit materijalno ionako ne nosi...

Smrt je za meine uvik pojam. I na sprovode kad idem redovito se isplacem. Svit me neki put blido gleda, pokojnika jedva da sam i poznavala. U tim momentima covika nisto pogodi. Zalosna lica rodbine, mozda je reakcija na to. Pa se sjetim svojih roditelja, koji su vec u godinama... Moj otac nekad zna rec - cerce, meni je brzo vrime za umrit. Ja mu na to kazem - tata mi niko ne znamo kad cemo umrit. Mogu ja pri tebe. Mater to ne voli cut. Ajde cerce sta pricas gluposti. Di ces ti pri mene. Ja to u sali kazem. Ali ima u tome dosta istine. Niti znam kada, niti bi volila znat.

Smrt je uistinu vrlo zanimljiv pojam. Meine fascinira. Ne kazem da se ne bojim. Ma bojim. Nekad se pitam kakvo je to iskustvo. Ili ta klinicka smrt. Di na dva tri dana otputujes pa opet dodjes doli. Jerbo tvoje vrime jos ni doslo. Zabuna. Ma nije to zabuna. Mislim da su ti sto su dozivili klinicku smrt vrlo veliki sretnici. Dobili su jos jednu sansu.

Mi ovako, u sred zivota, neke stvari zaboravljamo. A s nekim se drugima opet opterecujemo. Pri pomisli na smrt sve postaje irelevantno. Gubi na tezini, ispari ko da nikad nije ni postojalo.

Mi smo svi veliki vjernici. Ali na svakom sprovodu svecenik ne propusti naglasiti da smrt nije kraj. Da se posli toga zivot nastavlja. (U raju?) Mislim da ljudi olako uzimaju taj raj. Mi svi racunamo s tim da cemo tamo doc... Ali...

Ali garanciju za to niko od nas nema. Zavisi od nas samih. Raj, mislim, ne biva poklonjen. Nemojte se zavaravat, dragi moji. Raj ili ona druga varijanta samo su refleksija ovog naseg ovozemnog zivota. Tu nema apsolutno nikakvih iznenadjenja... Sve ono sto smo dali, ceka nas tamo, na ulazu. Ili ono, sto smo propustili dat. I kad se ono busamo u prsa, kako ono kazemo? Mislju, rjecju i djelom. I to je sve. Niko nas tamo nece pitat koji smo auto vozili. Ni koliko smo love imali. Ni garderobe s markom. Ja barem mislim da nece...

Sta vi mislite?

You

You formed my smile

with your fingers

and my lips

with your tongue

You formed my breasts

with your hands

and the sun in my eyes

with your kisses

now you may drink

from the river of joy;

that will one more time take us

through the rainbow

You are my missing part,

if you are far away, I am mad!

I've closed you deep in my heart...

Don't ever wanna lose you

I would rather be dead!

I take you with me wherever I go.

I love you, that's all I know!

And yes, it's true,

I could never love another man

the way I love you.

for my husband 

(23th of may 2014.)