ponedjeljak, 25. kolovoza 2014.

Mriža života



Ova mriža od života

ča me manta, ča me mota

i razbija sve o stinu
ča najvise volio sam!
Tuga digla na me plimu,
ja ne mogu dalje sam.

Jer u svakom, moja mila
snu mojemu ti si bila
ča sam ima, ča sam zna
sve sam, dušo, tebi da...

Ovo malo duše moje
ča posli tebe ostalo je
svezanoga sad me drži
jugom kosi, suncem prži.

Meka svila tvoga tila
oko moga se je svila
pa me vuce da te taknem
pa mi ne da da se maknem.

Vrati sriću bar na tren!
da oživi me  ta lipota
kad me opet na dno baci
ova mriža od života.

by Milena Covic


četvrtak, 21. kolovoza 2014.

Moja jube

Kad takneš me jube moja
ti osmijehom svojim lipim
ništa drugo mi ne triba
pogled tvoj mi dušu kripi.

Pa poželim iz dna duše
cili život s tobom živit
gledat, jubit, grlit tebe
nikad ništa ti ne skrivit.

A kad bura sol svu prospe  
po vaporu od života
da je meni smirit jidro
zadnjom kapi svoga pota!
Dobro i zlo s tobom dilit
sve do našeg zadnjeg bota.

Budi sa mnom, moja jube
u sve dane, noci cile
i kad vrime bol donese 
i kad vlasi nam pobile.

by Milena Covic



                                                                   photo by Milena Covic

utorak, 19. kolovoza 2014.

Djeva na žalu

Nježno, kao pisma prostiru se vali
po pospanom žalu, što željno ih čeka;
dragog svoga zove djeva mlada,
da će se vratit, on joj je reka.

Čeka ga i zove, a prolaze ure
zove ga krikom galeba, glasom bure
glasom one vire koju mu je dala
prid Bogom i svitom šta mu obećala...

A suza kanu nijema 
iz žalosne duše
poput praha zvijezda
kad moru se ruše

A od želje sta je nosi
i bez duše i bez tila
uveo joj cvit u kosi
puklo srce na dva dila

Zanijemilo more, utihnula bura
krikne koji galeb il' proleti lasta
odavna je tukla već ponoćna ura
odavno je dragi u valima zaspa

I nježno, ko pisma,
 vraćaju joj vali
viru šta su davno
jedno drugom dali.

(by Milena Covic)





petak, 15. kolovoza 2014.

Vala mog ditinjstva

Ovo more od života
ča me vaja u jugu, buri...
Ovi vali, slani, teški
ča me nose zadnjoj uri...

Ove kapi, gorke suze
ča probiju kost do srži...
Rodnoj vali mog ditinjstva
brod me nosi, sve je brži.

Umorna san, stat bi tilo
izmučeno ovo tilo
deštrigalo ča ga brime
tuje zemlje hladne zime.

Stat bi tilo ovo tilo!
Rodnu valu opet vidit
                                                 za molitvu reć bez glasa
zadnju suzu za  iscidit.

I okusit zadnjim dahom
miris tvoga dragog žala
i pojubit tvrdu zemlju 
 od koje san i postala.




(15. 08. 2014., by Milena Covic)
photo by Milena Covic






utorak, 12. kolovoza 2014.

Osvrt na smrt Robina Williamsa

Samoubojstvo. Nimalo vedra tema. Uvik se digne uzbuna kad se radi o prominentnoj osobi. Svi smo mi u dusi pomalo paparazzi. Meni je osobno svejedno je li nesretnik bio poznat ili totalni anonimus. Bude mi ga zao ka covika, jer evo, neka digne ruku ko nije bio u toj situaciji. Barem letimicno, na oni milijuntni dio sekunde. Kad kriza prodje , opet se ide dalje. Tako bi tribalo bit. Ali ni uvik tako.

Mislim da uistinu ni lako bit poznato lice. Uvik u centru paznje, i onda kada to uopce ne zelis. Puno stresa, ocigledno vise negoli normalan covik moze podnit. Ocigledno su i oni samo ljudi... Sa isto noliko krvi, sa istin postotkon vode ko i mi obicni ljudi. Mozda sa vecin postotkon Bottoxa. Nema veze. Nisam nikomu na tome zavidna. I kad bi imala love do krova, ne virujen da bi posegnula za Bottoxom. Mamma mia, kakvi to osjecaj mora bit? Izvana jedra i zategnuta, iznutra gnjila i usmrdjena ko kapula. A ne, ne. Fala lipa. Ne bi tila ponovo bit mlada. Super mi je vako. Za koji dan krocit cu napokon u klub seniorki. Sta bi ja tila, to je ostat zauvik mlada u dusi. Ne pustit da me slomi vrime. Ili obicaji. Ili mentaliteti. Ili bilo koja kriza kojih uvik ima. Ima ih sve dok je covik ziv. Rekla je jedna pametna osoba - "Dusa koja rijesi sve svoje probleme, umire." Ali tek kad ih rijesi. Ne prije...

Ljudi moji, kako smo mi tehnicki opremljeni. Standardizirani. Gledan vec i dica od 3 godine znaju na touch screen. Sve nam je dostupno. Komunikacija na visokoj razini. Moral na puno nizoj. Gubimo se u prostoru i vrimenu. Neki dan sam cula niki vic - prica tip, sjedili smo sa rodbinom, nije nam bilo interneta. Skroz neki zgodni ljudi :))) Sta reci?

Ne smimo zaboravit jednu stvar... A to je da smo mi jedni drugima potrebni... A to je, da ljudima ne bi tribali radit stvari koje ne zelimo i sami docekat... To ni jedne sekunde ne zaboravit... Jer ja mogu lagat cilomu svitu, samo jednoj osobi ne mogu - samoj sebi. Prozrem samu sebe istog momenta... Virujem da je tako i svakomu od vas! Nekad se da sklopit neki kompromis, ali dogovor mora postojat.

Svi mi imamo problema. Neka digne ruku ko ih nema. Zavisi samo kako ih gledas. Kroz njih dobivas mogucnost iskusit nesto novo. Ko je kad reko da je zivot samo jist, radit, spavat? Sa viron u Boga ides naprid. Sta imas za izgubit? A sta uopce mozes sacuvat? Kad ni svoj zivot nismo u stanju sacuvat, kad poziv stigne, nama je ici.. Spremni ili nespremni. Bolje spremni.

Skuzajte molim Vas sta cu ovo rec. Ali covik koji ne viruje u Boga je glup covik. Bez Boga nista. Koordinira ovi svit. Sve on zna. Zna nas bolje nego mi sami sebe. Moramo toga postat svjesni. Ne umisljat da smo nike velicine. I da mozemo zajebavat cili svit, i to jos dokle god mi to ocemo. Face naizgled. To je sve prolazno i do malo vrimena se niko i ne sjeca. Gone with the wind.

Bog nam je prije puno godina dao dvi zapovidi...
Koje ne bi tribali zaboravit.

petak, 8. kolovoza 2014.

Moje dite

Moje dite,
neka te prati
sva srića svita,
ponosna je na te
tvoja mati.

Sve tvoje
neka u cviću cvate,
neka Sunce 
s Božjeg neba
uvik sja za te.

Anđeo neka bdije
uvik kraj uzglavlja tvoga,
nek čuva to srce što snije, 
nek uvik te spominje Boga.

On, koji te nazvao svojim,
nek' svaki tvoj korak prati!
Viruj i moli se Njemu,
i sve što trebaš On će ti dati.

(08. 08. 2014., by Milena Covic)



četvrtak, 7. kolovoza 2014.

19 godina nakon Oluje

19 godina od Oluje. Sloboda. Suverenitet. Svoj na svome.
Hvala i vjecna slava onima koji su u to ime pali.
Toliko nas je toga kroz povijest progonilo. Turci, Mleci, Austrougari. Domovinski rat. Sada je to sve iza nas... Gledam na TV obiljezavanje dana Oluje. Posjeta visokih politickih duznosnika, koji pokusavaju odrzati nekakav govor, ali se nista ne cuje. Osim zvizdanja. I narod vec godinama pokusava nesto reci, ali ga niko ne cuje. Ni ne slusa. Poslije toliko pobijedjenih neprijatelja, stice se dojam da smo najveci neprijatelji sami sebi.

 Politicari, vodje naroda. kamo nas to vode? Evo na primjer Sanader.Njemu se nije zvizdalo. Doduse, to su bila vrimena prije INA -e i Mola. I Jadrankamena. tad je narod bi jos koliko - toliko dobre volje. Sanaderu se nije zvizdalo. A ne, ne. Ovacije dan i noc. Izjutra san se sritna budila sta evo napokon imamo nekoga ko ce naS SIGURNOM rukom vodit PRAVIM putem. Pa i vodio nas je sigurnom rukom. Sta se puta tice vise nisam sigurna da je bio pravi. Budjenje iz sna nije bilo lako. I sramota je to. O, Boze. Ali zivot ide dalje.

Danas, 19 godina posli Oluje, imamo Milanovica. Sta reci. Ne prate ga ovacije. Tako je to kad se covik rodi bez karizme. Sa poprilicnom dozom prepotencije. Narod bi u stvari tribo bit vrlo zahvalan jer se tako ucena osoba uopce obraca neukom puku koji ne zna dalje od kruha i igara. Koji je toliko nepismen da kurca ne razumi od onega ca Milanovic govori. Ko da ne govori rvacki?! I sta ljudima onda preostaje nego da pocnu zvizdat. Na svaku njegovu ric. Ja mislim, dapace, duboko sam uvjerena, da ne zvizde iz zla srca. Nego jednostavno iz petnih zila pokusavaju nac zajednicki jezik sa svojin premijeron. Ne bi li se napokon sporazumili i na lip i kulturan nacin risili sve nesuglasice. 

19 godina posli Oluje. Bivsi se branitelj raznio bombom. Ne ide vise, nema snage. O Boze. O Boze!! Godinama se potezu ista pitanja, rjesavaju se sporo ili nikako. Tim ljudima treba pomoc. I ne samo njima. Njihovim suprugama. Njihovoj dici! Strah od buducnosti. Strah da tata ne bude slijedeci na spisku branitelja samoubojica. O zemljo moja, kuda ti to ides?? Di su tvoji sinovi da se dignu iz praha i po drugi put umru od sramote...? Je li to ta sveta bastina i stecevina sinova tvojih, koju danas ovi gladni i zedni moci rastezu poput pobjesnjelog psa, gazeci po onome sta je bilo sveto i tribalo bi da sveto ostane dokle je god ovog naroda koji se hrvatskim zove...

Slava im i hvala, nasim braniteljima. U vijeke vjekova. Ne smimo ih zaboravit. Ni one sta su pali. Ni ove zive, pogotovo. Bila sam mlada u to ratno vrime. Uvik tako kazem. Pa sam onda na vukovarskom groblju ugledala par datuma poginulih. Mladji od moje generacije. Godinu dana. Dvi godine mladji. Srce mi se steglo kad sam to vidila. Nije tu bilo nekog velikog izbora. Ili jesmo ili nismo. Svaka im cast za to!! Branitelji su jedna posebna populacija. Njihove su se granice spoznaje pomakle daleko. Gledaju ovi svit drugacijim ocima. Iskustvo nosi sa sobom i bol, tako nam je svima. Njihova je bol nesebicna.Triba je postivat. Izac joj u susret. Ma samo pokazat da nisu sami. Covik kad je sam vec je napola umra. Mozda bi politicari mogli vise ucinit. Ne smimo se na to oslonit. Oni su na vlasti po sistemu  danas jesmo sutra nismo. Neki od njih doslovno tako. Neka ucini ono sta moze, svatko od nas. Ka svom bliznjemu. 

Jednom sam prilikom gledala seminar branitelja kod vel. Zlatka Sudca. Isplakala se ko kisna godina. Na rastanku, znate sta je Sudac ucinio? Sageo se i poljubio noge jednom od tih ljudi. Mislin da su oni to zasluzili. Mislim da bi i predsjednik i premijer tribali slijedit taj primjer. Pa bi im se zasigurno puno manje zvizdalo.

19 godina posli Oluje. Slava i vjecita hvala onima koji su nas branili. Posebno onima sta su za dom pali. Neka im je laka crna zemlja. A nama ostalima neka je veliki Bog napomoc. U Olujama koje dolaze.
                                
                                       (by Milena Covic)

                                         

Tati

prošlo je neko  vrijeme ali što je vrijeme i ništa  su riječi  tamo preko u šaptu čempresa mir u zasjedi  je ček'o bila sam sutra i doći...