POGLED S DRUGE STRANE

S druge strane svijeta. Kako god hoćete. Najvažnije je, ah najvažnije, ne izgubiti ljudskost i vjeru da će (jednog dana) biti bolje.

Kao tumač pri policiji, upoznajem razne ljude u pretežno nezavidnim situacijama. Tri dečka, uhvaćena u radu na crno. Privedena u policijsku postaju, znači uhapšena. Najmlađi od njih je generacija '95, rođen znači nakon rata u kojem se raspala Jugoslavija.

Svaki od njih ima svoju priču. Sva trojica iz Bosne. Nacionalnost ovdje neću spominjati, jer nas,  budući da smo  humana bića, to uopće ne zanima. Mi doživljavamo sve ljude bez obzira na naciju i vjeroispovijest kao svoju braću, baš poput pravih vjernika. Jesam li u pravu?

Svaki od njih ima svoju priču, a u priči sudbinu. Sudbinu možda čak i onih još nerođenih.

Prvo što mi upada u oči, jeste da su policajci koji ih izvode iz ćelije iste dobi kao i uhapšeni. Mladići, generacija '92 do '95. Dva različita svijeta. Dvije različite sudbine. I ne samo to! Jedna mi misao poput munje sijevnu kroz glavu - jesmo li kao ljudi, humana i napredna bića, dotle došli da probleme rješavamo zatvorima... Naravno, reći ćete, čemu se čudiš, otkad je to tako!
Upravo to. OTKAD JE TO TAKO. Na svašta se čovjek navikne. Sve mu jednom postane normalno.

Ta me misao prestravila!

Beskrajno mnogo svoje energije uložila sam u pojašnjavaju kako su i životinje od Boga stvorene i imaju sva prava na miran život, a sada ovo...  Bacilo me , moram priznati, u brigu.
Ti dječaci nisu zapravo napravili ništa pogrešno. Zemlje bivše Jugoslavije, redom i Bosna, i Hrvatska i Srbija opustošene su do neprepoznatljivosti.
Jedino što nam je svima skupa preostalo, su heroji domovinskog rata. Oni, btw, niču kao gljive poslije kiše.  Ne znam ni da ih je bivša Juga imala toliko!

Dok najmlađi od njih zauzima svoje mjesto prekoputa mene, u grlu mi se stvara grop.  Dijete! Totalno dijete. Uzimamo podatke, razgovaramo, a grop ne popušta. Na momente mi se čini da to prekoputa mene sjedi moj sin. Mimo protokola pokušavam izreći neku utješnu rečenicu. Nije svako zlo za zlo. Bit će bolje. MORA!! Stisak u grlu ne popušta. 

Pred očima mi se redaju slike. Svezali smo toj našoj mladosti ruke žicom i onda im pucali u potiljak. Da, bile su to ratne godine. Danas im, više od dva desetljeća poslije rata, ponovo pucamo u potiljak. Opet bježe, samo pojedini uspijevaju ostati…

Više od dvadeset godina nakon rata, što Hrvatska, Srbija i Bosna imaju ponuditi svojoj mladosti?

Osim, naravno, heroja domovinskog rata.

Mladi, ludi.

Mladi.
Ludi.
Sretni.
Nesretni  svatko na svoj način. 

Ljudi.

Misli o Božiću prije Božića

Ajme! Počela mi je alergija.
Ispočetka, istinabog, stidljivo,  a zatim iz sata u sat sve nametljivije, sve agresivnije prostiru se pred očima svemoćni božićni ukrasi. Već u mjesecu studenom, gdje se ja osobno još veoma radujem otpalom lišće i onom tajnovitom mirisu zemlje, koja je potpuno svjesna da će za koji tjedan pod svojom smrznutom korom sakriti, poput prave majke, izdanke novog života, sakriti ih od leđa, mraza i sigurne smrti sve tamo do toplog proljeća.

Dragi ljudi, dragi konzumenti, dragi luđaci. Božić je tek na 25. prosinca. Da je dragi Isus znao kako je vami priša postavit bor i okitit dvor, ili selo, ili grad,  on bi se vama za ljubav  rodio već tamo u treći misec. Ali On, ma koliko sveznajuć i svemoguć, na to nije mislio.

Koja strašna materijalizacija Božića. Koja poruga. Ljudi ko dvorske lude. Ovo i ono na sniženju. Kupi tri plati dva. A ne treba ti ni jedan. Auu.

Materijalizacija. Komercijalizacija. I to baš o Božiću, gdje je Isusovim siromaškim rođenjem (siromašnim samo u smislu materijalizacije i komercijalizacije) poslana u svijet JEDNA TAKO JASNA PORUKA. Bogatstvo je u toplini. Bogatstvo je u ljubavi. Bogatstvo nije kupi tri plati jedan.

Ovo je, dragi moji, vrijeme previranja. Vrijeme podizanja ljudske svijesti, empatije, svjesni smo da ćemo umrijeti, kao i toga da je život nešto skupocjeno. Dragocjeno. SVAKI ŽIVOT.

Bez obzira na to što svi znamo da se Isus rodio u štali gdje su osim majke mu Marije i oca Josipa bili još samo magarac i vol, razmišljamo li o značenju tog njegovog "društva"? On se mogo roditi u društvu Julija Cezara. Napoleona. Atile. Trampa. Mogao je izabrati bilo kojeg SVJETOVNOG moćnika  i roditi se u njegovom društvu, a on je izabrao životinje. Baš, životinje! Ispravite me ako griješim!
I još nešto!  Rekao je:  "Ne ubij".
Nije rekao: "Ne ubij čovjeka".

Vrijeme previranja. Za sve one, koji ne žele biti dvorske lude.

Srebrenici

Vjetar šušti u granama
visoko gore,
gdje nevidljivi promatraju vidljive.

Visovi zabrinuto rumore.

Tog dana su vidjeli
lov na ljude, opijanje krvlju
(kao i puno puta do tada).

Mržnjom raspirenu goruću mrlju.

Tog dana su nečija djeca
bježala u smrtnom strahu
bez majke i oca i Boga.

Ledilo se srce u posljednjem dahu.

Tog dana
Nečastivom su dani ključi pakla
(kao i puno puta do tada).

Djeca nisu daleko odmakla.

Tih dana
otvorio se bezdan
bačenom granatom.
Mrtvih je bilo sve više,
svakim minulim satom.

Nakazo!!
Ne opravdavaj se ratom.

Nova pjesma Vukovaru

Može li se pisati o tuzi
bez gnjeva,
dok oštrica noža
iz srca još sijeva?

Može li se još uopće
napisati pjesma o Gradu?
O zabludama ljudske vrste,
o njenom konačnom padu?

Može li čovjek, znajući šta čini,
mjesto milosrđa izabrati žrtvu?
U temelje svog  poremećenog svijeta
ugraditi krik i plač,
djecu mrtvu?

     ---------------------------------------------

A cvijeće pomirbe
proljećima cvate
A ljubav je rješenje

za sve nas, brate

PAS

Iza zida od straha
nijem od plača
umire u mraku
azila PRAČA

TVOJ pogled traži,
što ljubav uzvraća!
A TI?
Guraš ga u pakao
azila PRAČA

Suze cure mu, i slina.
Od iznemoglosti pada.
Ako si čovjek,
budi to SADA!

ZA MALENE DUŠE

Za malene duše
što svodom k'o krijesnice šeću,
za ljubav i vjernost,
za sjajan primjer,
za neprepoznatu sreću!

Za dane samoće
za godine gladi
za mjesece hladnoće!
Za sekunde u nadi...

Za stoljeća ljudske bijede
Što s lanca, ah, ne može!
Zar još uvijek ne znaju
šta čine, o, Bože?!?

Svijetlite, malene duše!
Zasjajte, vjerne oči!
Budite sretni u svijetu
gdje mnogi neće doći!