U zadnje vrijeme intenzivno razmišljam o umiranju i svemu što ide uz to. Jer me to čeka. To je jedna od stvari koje nema smisla gurati pod tepih. Nikoga neće zaobići. Vrlo je neozbiljno zatvarati oči pred tom činjenicom. Zašto to govorim? Jer iz te perspektive život izgleda drugačije. Postajem svjesna da ću jednog dana, možda jako brzo, morat definitivno položit račun za svoj život. U misli, riječi, djelu.
Prvi moj direktan susret sa smrti. Prije nekoliko godina. Prvi sam put vidila osobu koja umire. Bila je to majka moje susjede, postarija žena, koju je kćer nakon očeve smrti dovela kod sebe da ne bude sama. Svaka čast na tom potezu, to danas nije samo po sebi razumljivo. Treba puno samoodricanja za takav potez. Reorganizacija života cijele obitelji. Funkcioniralo je! Bravo Marija. Često sam znala povirit da pitam je li sve ok, i da vidim šta starica radi. Da ne bude sama, kada svi odu za svojim poslom.
Jednog me jutra Marija nazvala i rekla, molim te možeš li doći, meni se čini da mama nije baš dobro. Da će umrit. Doći ću, odgovorila sam, ali ja ti nikakvog iskustva nemam sa tim. Ovim riječima. Kad sam stigla kod nje, vidilo se da su njenoj mami dosli zadnji trenuci. Ne znam da li ste to kada doživili. Primjeti se to po disanju. Po samom pogledu.
Imala sam čast i iskustvo radjanja. Vrlo su slične te dvi stvari. I tjelesni simptomi su slični. U ovaj se svijet rađa nešto što dolazi iz drugog svijeta. I obrnuto. Duša napušta svoj zemaljski stan i vraća se tamo odakle je potekla.
Pozdravila sam se sa staricom kao i obično, mada ništa nije bilo kao obično. Već je jedva mogla govoriti. Uspjela je reci svojoj kćeri, napravi nam kavu da je popijemo sa Milenom. Marija je napravila kavu. Starica nije bila u stanju da je pije iz šalice kao što se to inače radi. Susjeda joj je davala kavu žličicu po žličicu. Ali ona je sa nama popila tu kavu!
U idućih pola sata sve je bilo gotovo.
Puno poslije toga, kada sam razmišljala o tom prijepodnevu, postalo mi je jasno koju sam veliku čast imala. Popila sam kavu sa osobom koja je umirala. Bila sam duboko dirnuta. Bio je to njezin način da se zahvali. Da pokaze da je sve u redu. Pijemo kavu kao i toliko puta prije toga. Sve je u redu. Bila sam impresionirana. Potresena. Bila sam sretna. Duboko zahvalna. Nikada neću zaboraviti.
Kaže se, kakav život, takva smrt. Ima nečega u tome. Ne želim zatvarati oči pred činjenicom da ću jednog dana, možda vrlo skoro, umrijeti. Šta su ljudski kriteriji prema strogim i pravednim kriterijima kojima ćemo se morati podvrgnut? Šta je, u usporedbi sa tim, ljudski strah, ljudski sram? Taština nad taštinama. Ispraznost. Topi se kao snijeg na suncu, nestaje pred Vječnim.
Ne želim prokockati vremenito za vječno.
(by Milena Covic)
Nema komentara:
Objavi komentar