Nježno, kao pisma prostiru se vali
po pospanom žalu, što željno ih čeka;
dragog svoga zove djeva mlada,
da će se vratit, on joj je reka.
Čeka ga i zove, a prolaze ure
zove ga krikom galeba, glasom bure
glasom one vire koju mu je dala
prid Bogom i svitom šta mu obećala...
A suza kanu nijema
iz žalosne duše
poput praha zvijezda
kad moru se ruše
A od želje sta je nosi
i bez duše i bez tila
uveo joj cvit u kosi
puklo srce na dva dila
Zanijemilo more, utihnula bura
krikne koji galeb il' proleti lasta
odavna je tukla već ponoćna ura
odavno je dragi u valima zaspa
I nježno, ko pisma,
vraćaju joj vali
viru šta su davno
jedno drugom dali.
(by Milena Covic)
.jpg)
Nema komentara:
Objavi komentar