Starac

Vrime ča  mu svilo kosti

sad ga sjeća svih gluposti

počinjenih u mladosti

 u bisu, u  radosti...

Moli Boga da oprosti.

 Dim od zadnjeg španjuleta

 gubi snagu u po leta... 

Obuzela ga je sjeta

sretnih dana, davnih ljeta.

Čini fintu da ne vidi

iz  dana u dan kako sidi...

ma nestaje!  Vitri, blidi...!

i svitu sve manje vridi.

Cili život mu je osta

S one druge strane mosta...

Na put ponit mu je dosta

dušu laku od oprosta.

Vječna rijeka vječno teče

on polako na put kreće,

s kojega se vratit' neće.

Ničega mu nije žao

jer životu sve je dao

ča je mogo, ča je znao...

a to nije bilo malo...!

A to nije bilo malo!

Nije zalud srce stalo.

(by Milena Covic)