Totalno ružno se doima ovaj naslov. U više sam ga navrata pokušala prominit, pa sam ipak odustala. Ma neme veze, živimo u svitu u kojem stvari treba nazvat njihovim imenom. I stavit pravu stvar na pravo misto. Upravo to pokušavam.
Totalno aktualno, svuda oko nas. Žene moje generacije, one 10-ak godina mlađe, ili cure od nekih 18 godina. Sve bi one tile da imaju velike sise. Koja po prirodi nema dovoljno, to se da sredit. Sitnica je to. Ko sto se kupuje kruh i mliko, tako se mogu kupit i sise. Izabereš odgovarajuću veličinu, iskasaš par tisuća eura (ako je kirurg kakvi šarlatan onda i nije tako skupo, to si onda može svaka pi... priuštit), stisneš zube i odes 3 sedmice na bolovanje.
I od tog momenta, mislim nakon što je bolovanje isteklo, jer do tada se nove sise ne smiju ni gledat a kamoli pipat (!), od tog momenta sve krene nabolje. Žena je sretna, najsretnija na svitu, brak ili veza funkcionira kao podmazan (!), pa dobro, i je podmazan... Perfect world. Izvana. Najiskrenije rečeno, ne bi volila znat kako se žena sa silikonima osjeća IZNUTRA...
Sasvim je moguće da sam daleko od svakog savršenstva. Ali ne znam šta bi to moralo otkazat u mojoj glavi pa da se odlučim na jedan takav zahvat. Koliko ja poznajem sebe, ne bi mogla ni oka stisnut sa tim stranim tijelima u sebi. Dva totalna stranca. Vanzemaljca. A budući da ne bi mogla spavat, otkazale bi mi i sve ostale vitalne funkcije te bi se i sama pretvorila u vanzemaljca. Tipa osmog putnika. Ili bi dobila rak. Ili bi skrenula s pameti od pomisli da ću ga dobit. Bože prosvitli mi pamet da nikad ne prominim mišljenje.
Znate šta ja mislim? Da žena, koja voli sebe i osjeća se voljenom, nikad ne bi na tu ideju došla. Sise nisu nikakva garancija za uspješnu vezu ili dugotrajan (doživotan) brak. Ljubav je ko i matematika - ili ti ide od ruke ili uzmi instrukcije. Ima doduše svita kojemu ni instrukcije ne bi pomogle.
Nema te žene koja nema dovoljno. Može bit samo da nema dovoljno u glavi. Za šta dotična žena morebit i nije sama kriva. Pogledaj samo turbofolk scenu koja se i Hrvatskom širi poput raka. Šta je tu više prirodno?! Sve, baš sve umjetno! Od glave do pete. Sise, dupe, lice, usne ko kod onih figura iz "MUPPET SHOW"-a. Jadne žene, te "pjevačice". Toliko su slabo plaćene, ili toliko troše na operacije da si ni pristojnu garderobu više ne mogu priuštit. Pa su prisiljene pjevat u grudnjacima, halterima, etc. Stvarno su jadne. Ali je sto milijuna puta jadnija publika tih i takih... Čovječe, pa mozak ti mora stvarno totalno izgorit da bi slijedio taj pravac... Da bi se oduševio za tekst jedne takve "pisme"... Ali, eto. Trend je taki, pritisak ogroman. Brže, više, bolje. U se, na se, podase. Credo 21. stoljeća Zapadne Evrope. Iste one koja je sjebala kulturu Indijanaca Srednje i Južne Amerike u Kolumbovo vrime. Pa neka mi sad nikor reče da ovi svit ni totalno popizdi.
Bog nam je svima dao. Dovoljno. Moraš tražiti, moras težiti, izborit se za to šta si. Stajat iza toga. Toliko je lipih stvari u životu. Toliko lijepih i nesretnih žena...Pa šta onda, kvragu, ako nemaš korpicu C ili D?! Zašto niko ne pita koliki ti je obujam mozga, volumen srca, kapacitet duše????
Imam dovoljno. Pameti, da sto posto znam da ništa ne bi bila sretnija sa puno većim sisama. Imam dovoljno. Godina i iskustva, da znam šta mi u životu stvarno treba. Imam dovoljno sreće da volim sebe i osjecam se voljenom baš ovakva kakva jesam. Je.. mi se ako me netko ne voli . Njegov problem. Ako bilo šta trebam mijenjati, to onda samo IZNUTRA. Dovodit sebe u red iznutra. Misli, riječi, pa onda i djela. Errando discimus. Čitav život. Najveća stvar, i najveći uspjeh u životu je kad čovjek upozna sam sebe. Često mislim o tome, vodim monologe. Nekad se tako fokusiramo na nesto, da nam promaknu puno bitnije stvari...
Netko je jednom reko, da čovjek, kada umire, dobije odgovore na sva svoja pitanja. Ne bi bilo dobro da se ispostavi kako su ti odgovori cilo vrime bili prid nosom...
SPOZNAJ SEBE SAMA. Upoznaj samu sebe. Kad se to dogodi, nema više tajni ni iznenađenja. Ili su to prekrasne tajne. I ugodna iznenađenja...
Voli samu sebe. "To love yourself, it is the greatest love of all."
(9. October 2013., by Milena Covic)
Zracna luka skroz mala, nema straha da ces se izgubit:))). Aerodrom u Dublinu sasvim druga prica. Treba ti (turisticki) vodic da te usmjeri. Ogroman!!! Od ulaza do ukrcaja na avion napravis prilicnu kilometrazu. Skoro kao nasi nogometasi u jednoj utakmici. Kad ih je volja trcat.
Napises svoje i ime svog dragog na katanac i zakljucas, da ljubav ne bi pobjegla... U jednoj pivnici moramo probati irsko pivo. Jako je tamno i ima skroz drugaciji okus. Moj suprug nije bio bas odusevljen. Meni nije bilo tako ni lose, nesto sasvim razlicito od klasicnog piva. Ime piva - "Guiness". Da, postoji i irski jezik. U Dublinu su sve table dvojezicne, irski pa engleski, tim redoslijedom. U njih nitko ne mora skidat table. Valjda su se dogovorili PRIJE nego sta su ih postavili. Mogli bi nesto naucit iz tog primjera. 
Let, sva sreca, ne traje dugo. 50-ak minuta. Najstrasnije je kad se avion dize, to najvise osjetis. Ostalo je okej, da ne pogledas kroz prozor, uopce ne bi imao osjecaj da si u avionu. Glasgow je zanimljiv grad. Iznenadila sam se da ima samo nekih 650 - 700 000 stanovnika. Vozac taksija kaze da ih je prije bilo puno vise, pa su se raselili. Nista ljude ne pomice kao ekonomska kriza, kojoj obicno prethodi nekakav oruzani sukob... 
Setnja (voznja) kroz grad, djelimicno famoznim "Sightseeing busom". Klima je gore dosta vlazna, sto se odrazava i na fasade kuca, koje imaju svoju posebnu boju. Patina vremena i klimatskih uvjeta. Trazimo kafic. Ima ih dosta. Ispred jednog od njih, "Campus" se zove, izvjesena hrvatska zastava. Mi cemo tamo. Zapravo je kafic skotski, ali je to i nekakvo okupljaliste hrvatskih navijaca. Ovdje sam probala "Sex on the beach". Koktel. Skroz dobar, poprilicno blag. Mislim da bi covik vjerojatno prije bankrotirao nego sta bi se od njega napio...:))) Na izlazu iz kafica, vidili smo Tomislava Bralica. Majko moja! TOMISLAV BRALIC! U momentu sam se pretvorila u histericnu teenagericu. Slikat se sa njim, nema druge. Bas sam bila sretna taj dan. Haha, mozda sam stvarno tribala igrat loto.
Utorak, 15. 10. 2013., utakmica. Nakon sto smo citav dan hodali gradom, idemo taksijem za stadion. Vozac taksija je Irac. Kada prica, o Englezima, na licu i u glasu se osjeti ogorcenje. Nije bas ljubitelj Engleza, izgleda. Kolonizacija i sve sta uz to ide. Potpuno ga razumijem...
Atmosfera je bila totalno prijateljska. Hrvatska himna, meni najdrazi dio utakmice(!). Lijepo je cut domacinsku himnu. Nije joj se zvizdalo. Hvalim te Boze. Mozemo mi to. "Navijanje" nasih navijaca hrvatskoj repki i izborniku puno mi se manje svidili. Zapravo mi se uopce nije svidilo. To nije bilo ni mjesto ni vrijeme za takve ispade, koji, osim toga, i na same igrace djeluju jako demotivirajuce. Sto se na kraju i vidilo. A ni Stimac to sigurno nije zasluzio. Tako to hoda kod nas, izgleda. Ili si gore ili dole, treceg nema. Moramo se malo dovest u red. Nadam se da ce u glavama odgovornih proraditi zardjali kotacici koji koce citav sustav ove nogometne reprezentacije, koja moze i mora puno vise...
