.jpg)
Vukovar, 21 godinu poslije...
Liječi li život doista rane na ljudskoj duši? Čini mi se da ih samo potiskuje, poput zemlje, svakim novim proljećem kada se trava ponovno zazeleni. Bol ostaje, utisnuta ti u dušu, postaje putokaz koji te kroz život vodi. Uči te da praštaš. Zaboravit ionako ne možeš.
Bili smo u Vukovaru. Posjetili mjesta sjećanja na teške, najteže dane, dane izvan vremena i svake druge dimenzije, kad vrijeme naprosto stane i zgusne se u jedan krik, jednu kap krvi ili suzu, i sve se raspline i izgubi važnost, izgubi težinu i svaki smisao. Dane u kojima ništa više nije bilo kao prije. Na ulazu u memorijalni centar stoji ploča sa riječima Siniše Glavaševića. Čitajući, osjećala sam se kao da sam i sama odatle, možda zato što su ti dani djetinjstva, prve ljubavi i kino u kojem si pogledao prvi tužni film u svakoga jednaki, nosiš ih sa sobom ma gdje god bio. On ih nije nikuda odnio. Ostao je u svom gradu, sa svojim gradom do kraja.
Hodamo kroz grad. Bezbroj pitanja bez odgovora. Zapravo samo jedno - kakav to čovjek mora biti da tako grozne stvari uradi drugom čovjeku?
Ovčara.
Sunce obasjava slavonsku ravnicu, miluje grmove zasađene na mjestu masovne grobnice,
izrasle na ljudskoj patnji, iz svega onog lijepog u što su ti ljudi vjerovali, iz ljubavi prema ženi, prema majci, prema djetetu i kućnom pragu koji se na ovom mjestu branio do posljednjeg atoma snage, do zadnje kapi krvi u kojoj je ostala zapisana strašna presuda zločincima, iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, znanom i neznanom.
Stojim i osluškujem tišinu. Zrak treperi, ne samo od mnogobrojnih svijeća koje gore. Razmišljam o tome sto se ovdje dogodilo 1991. godine. Osjećam kako mi iz desnog oka klizi suza. Nemoć i bijes polako se povlače, moje srce i svih onih ljudi koji su ovamo došli se pokloniti herojima, pročišćeno je patnjom tih mučki ubijenih dječaka, očeva, sinova, braće i sestara. Ne daj da njihova žrtva bude uzaludna, o Bože...
Ne želim govoriti o onima koji su to učinili.
Oprostiti, nikad zaboraviti.
(by Milena Covic, 20. 11. 2012.)
