Zvijezda padalica

                               (für Pascal)

Svaki put, kada umre netko mlad, sok, nevjerica... Pogotovo netko koga poznajes. Najprije cujes da se razbolio. Operacija, terapije. Vidis ga, ne izgleda bas najbolje, ali ide nekako, bit ce bolje. Nada zadnja umire. Spomenes ga nekad i u svojim molitvama, mada je kandidata na listi za molitvu koliko god oces. Mogo bi cili dan samo Boga molit...

A onda cujes da je umro. Mrtav, nema ga vise. Nada, koja zadnja umire, umrla je. Obuzme te nevjerica i tuga, ne mozes vjerovat u to. Naravno da je decko sada medu andelima. A di bi drugo  bio. Dobro mu je. Ali mi smo ljudi taki. Napravimo misto dragim osobama u nasim srcima, i kada one odu, ostane praznina, koju neznamo cime ispunit.  

Sve ti odjednom proleti isprid ociju.  Kako danas jesmo a sutra mozda i nismo.
Koliko patnje covik nekad mora prozivit da bi na kraju umro. Koliko patnje prozivi i ta njegova obitelj gledajuci ga tako, a ne mozes nista. Samo gledat. I molit se. Molit se da ti Bog otvori srce. Da razumis srcem. Da ne moras uvik kalkulirat mozgom.

Sve ti proleti isprid ociju. I tvoj vlastiti zivot. I ono sta si ucinio. 
I ono, sta nisi... Kako odjednom postanes svjestan vlastite prolaznosti. Poput svijece si, koja dogara. Poput zvijezde padalice, koja prosipa svoj prah na Zemlju i nestane. Nestane, da bi od nje mozda nastala neka druga zvijezda...
Iz smrti ce nastati novi zivot. Ako je to neka utjeha...

Neka ti je laka crna zemlja.

Vukovar

Vukovar, 21 godinu poslije...

Liječi li život doista rane na ljudskoj duši? Čini mi se da ih samo potiskuje, poput zemlje, svakim novim proljećem kada se trava ponovno zazeleni. Bol ostaje, utisnuta ti u dušu, postaje putokaz koji te kroz život vodi. Uči te da praštaš. Zaboravit ionako ne možeš.


Bili smo u Vukovaru. Posjetili mjesta sjećanja na teške, najteže dane, dane izvan vremena i svake druge dimenzije, kad vrijeme naprosto stane i zgusne se u jedan krik, jednu kap krvi ili suzu, i sve se raspline i izgubi važnost, izgubi težinu i svaki smisao.  Dane u kojima ništa više nije bilo kao prije. Na ulazu u memorijalni centar stoji ploča sa riječima Siniše Glavaševića. Čitajući, osjećala sam se kao da sam i sama odatle, možda zato što su ti dani djetinjstva, prve ljubavi i kino u kojem si pogledao prvi tužni film u svakoga jednaki, nosiš ih sa sobom ma gdje god bio. On ih nije nikuda  odnio. Ostao je u svom gradu, sa svojim gradom do kraja.

Hodamo kroz grad. Bezbroj pitanja bez odgovora. Zapravo samo jedno - kakav to čovjek mora biti da tako grozne stvari uradi drugom čovjeku? 


Ovčara.
Sunce obasjava slavonsku ravnicu, miluje grmove zasađene na mjestu masovne grobnice, 
izrasle na ljudskoj patnji, iz svega onog lijepog u što su ti ljudi vjerovali, iz ljubavi prema ženi, prema majci, prema djetetu i kućnom pragu koji se na ovom mjestu branio do posljednjeg atoma snage, do zadnje kapi krvi u kojoj je ostala zapisana strašna presuda zločincima, iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, znanom i neznanom.


Stojim i osluškujem tišinu. Zrak treperi, ne samo od mnogobrojnih svijeća koje gore. Razmišljam o tome sto se ovdje dogodilo 1991. godine. Osjećam kako mi iz desnog oka klizi suza. Nemoć i bijes polako se povlače, moje srce i svih onih ljudi koji su ovamo došli se pokloniti herojima, pročišćeno je patnjom tih mučki ubijenih dječaka, očeva, sinova, braće i sestara. Ne daj da njihova žrtva bude uzaludna, o Bože...

Ne želim govoriti o onima koji su to učinili.
Oprostiti, nikad zaboraviti.

(by Milena Covic, 20. 11. 2012.)

Pismo Djedu Božićnjaku

Pismo sam napisao

Božićnjaku Djedu                

da i mene posjeti

po snijegu i ledu.

Puno želja ima

moje srce malo.

Kad bi sve napis'o

u pismo ne bi stalo.

Play Station, Nintendo DS

a i novi Hajdukov dres

nadam se da ti to nije

prevelik financijski stres!

A onda sam se sjetio

kako djece ima

što su noćas gladni

kojima je zima.

Pa pomislim: Bože,

imam tatu, imam mamu

svoga bracu, svoju seku

mekan krevet i pidžamu.

Prijatelje, djeda, baku

A što meni više treba?

Ljeto, zimu, cvijeće, zvijezde

i svoj komad plavog neba.

A znam da ima mojih vršnjaka

što za mafiju kradu i prose            

što u tvornicama k'o odrasli rade

i u pravom ratu oružje nose.

Neka za svu djecu svijeta

sunce Tvoje toplo sine

da posuši sve im suze

da osjete moć vedrine.

Učini da budem čovjek

kada svojim putem  krenem

da ljubavi imam i za sebe

i za ljude koje sretnem.

Da pomažem mami, tati

i da se ne ljutim na seku

kad mi najdrazi autić

sakrije pod svoju deku.

Nek' nam je kuća puna smijeha

nek' su nam srca i pogledi čisti

jedni drugima ćemo pomagati

mi pred Bogom svi smo isti.

Zato sada zajedno 

dignimo svoj glas

neka čitav svijet

noćas čuje nas:

Sretan Božić svima

Mir na Zemlji svim ljudima!

(by Milena Covic, 2007.)

Kal zagrmi

Kako je čovik moli

kal grmi i lampo.

Biži u kuću,

prpa ga ćapo.

A no kal gruom udre

                                  ni mu drogo čut                              

nojradije bi uteko

materi pol skut.

Troži zaštitu

kroj drogih judi

krsti se i moli

Bože napomoć mi budi.

A svitlo, kal zaporo nebon

i osvitli ko da je don

Popravit ću se, bidan čovik moli

odma sutra, grišan san, znon.

E ako uz to udrije i pljusak

(ča zno bit i u srid lita)

ćapoje  se za glovu

računo da je duošo  kroj svita.

Tukalo bi da grmi svaki don

da ne bi bidan čovik zaboravi

ko mu je vi život do

da ga na Zemji proboravi.

Tukalo bi da pravedno žive.

Da ne gazi pute krive.

Da zno, da ne mora dobit sve če mu se svidi.

Da odogne nopost kal duojde prid oči.

Jer Oni gori sve vidi.

E, e,  Oni če viedri  i obloči....

/04. 08. 2012., by Milena Covic

Haven of Split, December 2013.

                 

Moje djetinjstvo

Još njiše vjetar grane kuda sam prolazila. Vlati trave, davno uspravljene i pokošene bezbroj puta kosom moga oca...

Kao u davna ljeta, kad tu je bio moj dom. Mozda bi mi bilo lakše da je sve ostalo isto...  Ali vrijeme neumoljivo čini svoje, dok mene gazi primjećujem da nikoga nije poštedjelo. Ni mene, ni ljude koje srećem. Neke više i ne srećem. Nema ih.

Tu je bio moj dom. Ali on je još uvijek tu. On još u meni živi, nekad samo tinja, a nekad se probudi u onom starom svjetlu, vidim ga kroz listiće gore mog oca, čujem ga kada ovdje, stotinama kilometara daleko, začujem blejanje ovaca ili mi vjetar donese miris pokošene trave koja ovdje drugačije miriše...

U ovom trenutku, kao nikad do sad, vrijeme je stalo. Zaustavila sam ga, da spremim te dane iz kojih sam izrasla, da žive slike i mirise zatvorim u dno svoje duše. I bilo di da odem, oni idu sa mnom, ušute se i umire u brodolomima života, pa se opet jave, kao neko drago lice koje godinama nisam vidila. I bilo di da odem, oni su moji i ja sam njihova.

I kad mi se korak uspori poput koraka mog oca, nosit ću ih sa sobom i neće mi biti teški. Neće, neće. Nikada.

Sjećanje je poput nijemog vodiča, pokazuje ti mjesta, i pute, a ništa ti ne govori. Samo se smješka. Vodi te do zelenih brda, što pozlaćeni od sunca mirno kunjaju poput našeg starog mačka Bubija pokraj vatre zimi; do onog sunca koje TAMO drugačije izlazi nego ovdje, neumiveno, raskuštrane kose, zadovoljno poput djeteta, dajući toplinu i svjetlost i ne tražeći ništa zauzvrat...

Spominje mi junačke narodne pjesme, koje nam je otac govorio, dok su mi pred očima prolazili konji u trku, spremni za boj, buzdovani i mačevi u koricama slijepljenih od krvi heroja i kukavica, a u duši osjećala strah zbog izdaje koja će junaka koštati života...

Pripovijeda mi po ko zna koji put kako je sveti Jure pobijedio zmaja, tu aždaju što čitavi je grad ispunjavala smrtnim strahom...  kojoj bi morebit danas po drugi put trebalo odsjeći glavu.

Blago se smješka dok mi napominje  očeve priče i majčine brige dok sam od groznice buncala neke nevezane stvari, kroz ta putovanja bez kufera i ruksaka sa kojih sam se uvijek uspijevala vratiti...

Kroz presjek vremena od gotovo četiri desetljeća, pamtim samo ono lijepo. Nosim to u svojoj duši i dalje, do posljednjeg koraka, do posljednjeg daha i zahvaljujem Bogu na tomu. a onda neka bude šta bude.

Trag

Čovjek je  poput     kapi rose

dok ne takne je   oštrica kose.

U zoru ranu radosno   je sjala,

a onda, kao da nije ni postojala.

Čovjek hoda Zemljom i ostavi trag

radostan, tužan , mrzak ili drag.

Vjetar kada prašinu po tom putu spusti

ne ostane ništa, samo snovi pusti.

I morem on brodi, lagan poput sjene

ostaje  za     njim     trag od pjene

što vali    je   raznesu   bilo    kuda

baš kao da   nikad   nije proš'o tuda.

Ali jedan osmijeh, prijateljska riječ

zagrljaj, il' pogled dovoljan je već!

Ostavlja u   srcu   neizbrisiv    trag.

Trenutak    sreće.   Spomen    drag.

Trag, koji   se   očima ne vidi.

Ne mogu ga vali razbiti o hridi.

Ma na kraj svijeta sa njim idi -

on zauvijek ostaje i u srcu bridi.

Trag, koji će netko ponijeti sobom

na susret oči u oči s    Bogom.

Bit će to spomen što proći neće.

Jer šta, osim   trenutaka   sreće

ljudsku dušu kroz život  pokreće?

31. srpnja 2012., by Milena Covic

                                       

Schacher Teiche, Austria; photo by Milena Covic

                   

Lipanjska festa 2006.

(napisala Milena Covic uz Bozju pomoc i odlicnu inspiraciju, Juni 2006.)


Godine ove u misecu sestom
Mozemo se podicit sa jos 
jednom festom.
Muzevi nasi uzeli stvar u svoje ruke
Organizirali turnir bez po muke.
Ispit na kojem nismo smjeli past
Stvarno momci - SVAKA  CAST!


Cak i ispod suncobrana przilo je
gadno
Ante i  Andrija toce pivo hladno.
Tu su naravno Miro i Branko
Ma k'o da su se rodili za sankom!
Racun svaki uredno naplacen
A bome i kusur uredno vracen.




A i nasi su igraci osatavili dojam
Penali nas nisu ubili u pojam
Ajmo Jozo Mario Ivica i Jopa
Na terenu nema cupa-hopa!


Samo da se trava toliko ne klize,
Samo da je bilo pola metra nize!
Ali navijaci budite bez brige
Sve dok je pred mrizom Pletikosa Zige.


Sta je bilo vruce toga litnjeg dana
Gore nego nasima protiv Japana!
Ali nista zato, odnili smo pehar
A jednoga je zasluzio i nas Pero pekar.
Njegovim specijalitetima sa grila
Divila se nacija cila
Drzi blokove da ne bi vitar
I ponesi pive malo mu je litar!
Dok gori zemlja, i dok trava gori
Sa kobasicama on se casno bori
Privrni je, Pero, da ne izgori!


Svaki veliki klub svoga Niku ima
pa tako i NK Croatia.
Kovac, Kranjcar ili Vujica,
to vazno nije
'ko je sportas taj piti ne smije!
Ako je sa tribina taj dan neko viko
Culi ste ga sigurno, bio je to Niko
Dobro je da ga nas klub ima
Jer odgovornost je jedna lipa vrlina.




Idemo mi dalje, Boze, ti pomozi
Da recen dvi rici i o nasem Bozi
On se po trendu obuko u bilo
Jer crnina privlaci sunce na tilo
Ali u jednome se svi slazemo, Boze
Gore od sunca gemist zeznut moze!




Sa   tribina   sve   se   prasi
Doli     vasi    naprid    nasi!
Suci super, utakmica krasna
Eno bas su dosle Manda i Jasna.




Kasno popodne posli finala
Jos je samo domaca ekipa ostala
Da ne bismo mi zene ispale line
Pomogle smo u red dotirat tribine.
Taman smo se opustili, atmosfera fina
Kad nam dojavise da nema vise vina.
Ajme meni sta cemo sada
Srica da se je tu potrefila Nada.
Pa da nam ne propadne taj subotnji dan
Odma smo krenule po vino u stan.
Sve do stana, usprkos zanesenju
Vozila sam po ogranicenju.
A u povratku cuda trista:
malo san pripala jednog biciklista.
Stao na Stop i ne mrda se s mista!


Vino je bilo stvarno bez greske
Nesto austrijskoga a nesto iz Ceske.
Odma smo otvorili 2-3 boce
I zaveli pisme od Bulica i Coce.
Pivalo se naravno i od Tompsona i Skore
Odasvud nas ima sta se tu more.




A zenska postava bila je ova:
D-J   Marija         Zigetova
Matanovic Mira Hrvatica prava
Za dom spremna i kad spava
Malo nas je al' nas ima
Nada nam je donila dobrog vina
Perina Ruza u navijackom dresu
Daj ti nama Skoru a narodnjake u kesu.
A i moja zava ti je za festu
Ma i kad popije, svaka joj na mjestu!
Gori gora, gori borovina
Nece Ivka soka, nalij ti njoj vina
Marija Vujica to je nasa dika
Ako nes nazdravit,  bizi joj s vidika.
A sto se mene osobno tice
moze jedan Jägermeister 
za kraj ove price.




Sta je to bilo. moj narode mili!
Popili smo puno, a NISMO se napili.
Bilo je smiha i pisme i plesa
Svak je kupio bar po kilo mesa.


Radosu i Branku dajemo na znanje:
Hauba je stvarno zasluzila priznanje!
Ma cim sas u srijedu dobijemo loto
Kupujemo mercedesa posto-poto!


Pivaj sestro, pivaj brate,
Kolo, trusa, Bulic Mate
Zemlja se tresla i digla se prasina
Popila se boca i Pedinog vina
Doma se islo nikomu nije
(tako je, valjda, kad se popije)
ali i festi i pismi dode kraj
lipo nam je bilo, prijatelju, znaj.


I sutra kad pocne radni dan
Nemojte skidat osmijeh sa lica
Stice se i na poso, i ocistit ce se stan
Danas tako mi, a sutra nasa dica.




Bila mi je velika cast
pisat o ovoj festi
Godine ove u misec sesti
Nasmij'te se, nemojte se ljutit
Ovakvu festu steta je presutit.




Sad moram ic' i ja, moj narode lipi
Iz kuhinje ko da mi nesto kipi
Zbogom, zbogom, kazem s puno sarma
Ajme meni zagori mi sarma!

Pjesma za Mandu

Draga Mando,


djetinjstva vrijeme vec je proslo
ides dalje, u svoj zivot novi
nek Bog te cuva, sta god da doslo
nek postanu stvarnost svi tvoji snovi.


Mijesaju se suze i osmjesi srece
put tvoj   stoji pred    tobom.
Nasa te obitelj zaboravit nece
uz najbolje zelje kazemo ti zbogom.


Bas kao da jos je jucer bilo
kad zvonila si na vrata na putu iz skole
dok bila si ovdje, drago nam je bilo
idi, a znaj da i ovdje imas ljude koji te vole.


Mando, puno srece i ljubavi,
u braku, u zivotu tvom
sve dobro sto pozelit se moze:
zdravlje, radost i topli dom.


(12. srpnja 2012., Milena Covic)

"Tko je bez grijeha..."

Moram priznat da je upravo strasna ona Isusova recenica: Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen. Jer taj koji je bez grijeha, ima ga pravo baciti. Jednako strasna je i cinjenica da se smisao te recenice jako cesto ne uzima ozbiljno. A poveznica na to bila bi, mozda zvuci smijesno, jedan stih iz "Gangsters Paradise":  Tell me why are we
                                                                              so blind to see
                                                                              that the ones we hurt
                                                                              are you and me..."

                                                                             Te dvi recenice, po meni , imaju nesto zajednicko: Zlo je slijepo, zlo je glupo i u svojoj gluposti okrutno, razara bez razmisljanja, zeli unistiti meduljudske odnose na malim, obiteljskim razinama, kao i na nacionalnim, internacionalnim...   Zlo vidi zlo u drugome, jer zato sto je sam zao misli da je takav i onaj drugi...    Nazalost, covjek nekada vidi da je zlo tek kada ga pocini. (Tako se npr. morao osjecat Juda kad je vidio sto je uradio. Ali i bez Jude, svatko bi od nas mogao navest primjer i iz vlastitog zivota.) 

                                                                              Na jos vecu zalost, nekad ga pocini i s namjerom.  S namjerom da osvoji moc, da potuce neprijatelja. Ali povijest nas je naucila da moc koja se na tome temelji da nekoga ponizimo, porazimo, nije trajala vjecno, a  na kraju bi i sama bila porazena i u krvi vlastitoj ugusena. Povijest nas uci. Nemam pojma je li nas uspjela icemu naucit. Kad pogledam malo oko sebe a nekad i u sebe puno bi se toga dalo ponovit da se gradivo malo utvrdi...  

                                                                              I di je tu sad poveznica sa ovom Cooliovom pismom?  Covik u trenutku kada napravi nesto zlo, shvaca sta je uradio. Od tog trenutka on vise ne moze mirno spavati. Znaci, povrijedio je tu drugu osobu, osobe, ali u konacnici i samoga sebe. I sagledavsi sve ovo, po stoti  put moram dat pravo V. Hugou koji je rekao da glavnog neprijatelja moramo traziti u nama samima, u nasim djelima, kojima naravno prethode misli..., a ne izvana, ne vidjeti trun u oku brata svoga a u svome balvan ne vidis.

Moram priznat da je stvarno strasna ta recenica. A mislim da ce biti strasno i onog dana, kad se ispostavi da to NIJE BILA SAMO RECENICA...
                                    
                                   
                          
                                

Ti i ja

Gdje si, ja tražim te, Bože...

Divan je ovaj tvoj svijet

I način, na koji oblačiš svoja stabla

kroz četiri godišnja doba.

Ti rukama vjetra češljaš klasje

bićima mnogim u njemu je dom.

U krošnjama zelenim čujem tvoj glas

u suton,

svojim rukama nježno dotičeš svaki listić

svemoćan si u svojoj dobroti.

Ti ne miruješ. Uvijek posvuda si.

Vidim te svuda.

Jedino još uvijek

u sebi te tražim,

u meni se borimo ja i ti.

Ti, neopisivo dobar

meni si dao ime.

Od tebe sam sazdana.

Nježno, poput povjetarca

diraš moju kosu

suzama kiše pereš bol

sa mog lica.

Govoriš mi i onda 

kad te ne čujem.

Kad iz tvoje otimam svoju ruku

čekaš da se smirim.

Kada odem, ti znaš da ću doći.

Nauči me voljeti onako

kao što ti voliš mene.

Neka u meni proklija tvoje sjeme.

Rastjeraj sile tame

što bore se za mene.

Osjećam se prazna,

nemam ti šta dati...

Nemam ti šta dati.

Želim te samo zagrliti

i zaspati tako,

izbrisane prošlosti.

A dani koji dolaze

bit će satkani od sunca...

(19. svibnja 2012.)

Daj mi dar ljubavi

Svakome   od nas nešto  si  dao.                   
Talent plesa, pjesme, smijeha.
Da bi dobro od zla razlučti znao

um bistar,   dušu  bez   grijeha.

Netko se rodi bogat i lijep
i to mu      bude      dosta
talent     mu    za    života 
bi preveć te zakopan   osta.

Drugi     pak  uporno     kopa,
u znoju i muci liježe i ustaje
trudi,   traži ,    pita,     moli
boli,    ali     se    ne  predaje...

Bože  moj,

dar ljubavi mi daj.

Da sve što taknem

zatreperi radošću ,

zasvijetli toplinom,

zaiskri samilošću.

Dar      srca     mi     daj,

da ono vodi    moje    oči

srce zna kud trebam poći 

očima     skriven    je  put.

Dok hodam ovom zemljom

da sjećam  se i pamtim

da ispijem svoj kalež 

do posljednje kapi

poput Tebe, Isuse,

prije nego ti se vratim...

(15. 04. 2012.)

Pjesma za Andreu

                     Odoše dani, prebrzo lete,                   

 prebrzo rasteš, moje dijete

k'o da nije prošlo ni dana

od tvoga prvog rođendana.

12 godina puno je vremena.

Život nije uvijek bajka.

Odrasti i budi dobar čovjek

to želim ti ja, tvoja majka.

Tvoj smijeh i moja je radost

zato uvijek radosna mi budi

na tvome putu neka te prate

ljubav Božja i dobri ljudi.

Tvojim suzama plačem i ja

znaj da nikada nisi sama.

I onda kad misliš da nije tako

ja volim te,  tvoja  mama.

(30. listopada 2006.)

Anne Geddes photo

Krizni put

                                       (by Milena Covic)          




                                         Prihvacamo ga kao nesto samo po sebi razumljivo, kao nesto sto se nikako nije moglo izbjeci. A sto je jos gore, ma tko to danas uopce ima vremena da stane na trenutak i uzivi se u stravicne patnje covjeka koji bi od Boga poslan...? Prihvacamo to sve previse ravnodusno. A tko bi od nas imao snage da se suprotstavi  toj sili zla, toj masi, toj tupoj svjetini koja gazi svoje bisere i baca ih pred svinje jer nije u stanju spoznati njihovu vrijednost, i draze joj je valjati se u vlastitom izmetu nego napraviti i najmanji pokusaj da promijeni nesto nabolje...?


                                                  Da se danas tako nesto ponovi, tko bi to od nas ustao i rekao - dosta toga ljudi, krivo cinimo. Da, puno se lakse prikloniti svjetini. sacuvati vlastitu glavu, misleci kako sam eto, ja vazniji od nekog tamo nesretnika, koji je svoju sudbinu ionako sam takvu htio...


                                                 Ne mogu se oteti dojmu da je nas Bog Otac to drugacije  bio zamislio...  Mislim da je to strasno i da bi svi (koji nadu vremena za razmisljanje) trebali protrnuti od svetog straha o kojemu je govora u postajama kriznoga puta, protrnuti od glave do pete, jer se taj stravican zlocin dogodio javno i nitko ga nije sprijecio! I zato, sto su se tokom ova dva milenija, a  nazalost i dandanas, i u ovom momentu mozda, dogodili isto tako nezamislivi i strasni zlocini izvrseni ljudskom rukom...  Na ovo se odlicno nadovezuju rijeci Victora Hugoa, da se ne trebamo bojati neprijatelja izvana, nego sami sebe jer je u ljudskom srcu ogromni potencijal zla...


                                                Zaista, ova je Zemlja natopljena krvlju pravednika. Pravednika koji su hodili ovom Zemljom i cinili dobro, nevinih koji nicim svoju patnju nisu izazvali. Ali mislim da onaj Veliki gore, koji nas je stvorio, pozna "namisli nasih srdaca", i da ce itekako znati uspostaviti ravnotezu na vagi... Tog se momenta treba bojati, zivjeti u svetom strahu od njega. Ne od onoga sto ce mi ljudi reci, ljudi podloznih greskama poput mene same, koji ni nakon 2000 godina od Kristove smrti na krizu nisu uspjeli izvuci nikakav zakljucak?! Zivjeti u svetom strahu pred samim sobom i sebe danonocno preispitivati.


                                             Ne zivimo mi odvojene zivote. Nasi su putevi ispreplleteni, povezani su patnjom, bilo gdje na ovoj kugli zemaljskoj da smo stacionirani.... Zaista, nema tog bica na Zemlji koje nas se ne tice.

Moje vlastite mudrosti ili ti ga Previse osobno

                                      

                                     

ova prica nastaje iz niza medusobno nepovezanih misli, osjecaja i dogadaja inspiriranih razmisljanjem i poimanje vlastitog zivota, te razmisljanju o  svojim pogreskama...., pisana je vremenski isprekidano, u razlicitim emocionalnim stanjima.


(Ako je virovat Tinu Ujevicu, sve ove misli je netko davno prije mene mislio..., tako da je naslov u startu vec pogresan... Ali dobro, riskirat cu.)


1) Zivot je teatar


                           Svaku scenu covjek moze odigrati ako je dovoljno mastovit da zamisli kulise... Puno, puno toga ili ti ga sve u zivotu odigrava se upravo u nasoj glavi, u mislima. Kad je covik ljut sam na sebe  scenografija je izuzetno negativna, slicna jednom pokislom i promrzlom zimskom danu... 
                          Moras samo cvrsto virovat u tu sliku u tvojoj glavi, branit je od svih kritika, nosit je u zubima ko sto lavica nosi svoje mladunce , pobozno ko sto se nosi kip Gospe Sinjske, pronijet je kroz vedra i tmurna vrimena i donijeti je neokaljanu (ovo posljednje mi je sasvim spontano palo na pamet)  u zivot vjecni... a negdje na pola puta i samoga sebe ces uvjerit da je to tako i nikako drugacije ne more bit... 




2) Ipak imas mogucnost uzeti stvar u svoje ruke  ( a da li imas i snagu)




Mozes se zavuci ne znam di, ali dusa ti ostaje vani, svijetla nad tijelom koje se pokusava sakriti, ili mutna, zatamnjena tvojim losim djelima, mislima...,  iskustvima tvoje zlosretne sudbine.  Nju se ne moze sakriti, nemilosrdno ocrtava geografsku sirinu i duljinu misje rupe u koju zelis pobjeci, izdajnicki, ali u jednu ruku i roditeljski te upozorava da to sto radis nema smisla i ne vodi te nicemu....  Ustani, uspravi se na svoje noge! Ne gledaj nazad, razmisljaj hladnom glavom o dogadajima iz proslosti, da bi  u buducnosti bio kadar dati im drugi smjer kretanja i tako kroz svoje djelovanje u sadasnjosti promijeniti proslost. Proslost je mrtva,, ona zivi samo u slikama u tvojoj glavi.


            3) Zivot je ...        


Zivot je spirala bez kraja. Nema pocetka u ovom nasem "sada"... ovo sto danas zivimo odgovori su na davno prije postavljena pitanja. Nismo cjelina za sebe, nasi zivoti utkani su u tkivo opce egzistencije. Bolna iskustva danasnjeg dana odgovori su za pitanja koja tek dolaze. Koja mi zapravo sami postavljamo. Jer nista u ovoj dimenziji u kojoj zivimo ne biva zaboravljeno, ni dobro ni lose. Sve je povezano i nema tog ljudskog bica na Zemlji koje nas se ne tice...   






Zivot je privid. Umisljanje, utvara. Umisljamo da smo cvrsti, stabilni, sigurni sa svojim masivnim automobilima, modnim asesoarima, cini nam se da nas nas dnevni raspored prepun stresa cvrsto drzi na zemlji...  ali bas on je taj koji nas sprjecava u tome da se malo zagledamo u sebe i odgovorimo na neka pitanja... mozda se nakon tih odgovora vise ne bi osjecali tako sigurnima i zalijepljenima sekundarnim ljepilom za tlo cinjenica. Mozda bi se osjecali poput maslackovog padobranca kojeg ce pokrenuti prvi dasak vjetra, i on mora biti uvijek spreman jer ne zna kada ce doci trenutak da krene na put. A znamo li mi?  



Zivot je...

trenutak. Moramo moci svjesno prozivjeti taj trenutak . Zaboravi sta je jucer bilo, nemaj straha od SUTRA... Nisi u stanju ni "SADA" drzati pod kontrolom, a ne toliku masu vremena sacinjenu od bezbrojnih "jucer" i "sutra". Previse je to, to uopce ne mozes izdrzat. Sta je najbitnije, to uopce i ne moras izdrzat, ako se usredotocis na to  sto je sada momentano bitno .U zivotu smijes i zaobici stvari koje su nedovoljno vazne a otimaju ti energiju. U zivotu moras nekad zaobici stvari koje drzis vaznima ako ti otimaju energiju, pitanje je samo zelis  li ti to. Pitanje je vidis li do koje mjere te to razara...


Ne viruj

zrcalu koje ti pokazuje koju boru vise. Mi ljudi smo jedni drugima zrcala. Kad netko pogleda u tebe, dobija nazad onaj odraz svoje vrijednosti, feedback. Ako se negativnih feedbackova nakupi previse, covjek pocinje gubiti tlo pod nogama.
Odgovorni smo za svaki feedback koji odrazimo. Jer na taj nacin mijenjamo ljude. Pozitivno ili negativno. Na nasu vlastitu odgovornost.



Sta ti je zivot?

I uvik i opet isto pitanje. Sta ti je zivot? Zapravo nista, ako ga gledas u kontekstu ovog trenutnog postojanja na Zemlji. Nigdje mira, nigdje smisla. Pitanja, a nigdje odgovora. Sta je zivot? Strah da neces moc sebi isfinancirat ovi standard na koji si se naviko? Strah da ce ti dite iz skole donit losu ocjenu, cak negativnu u svjedodzbi? Strah, da neces uspit stic obavit sve kucanske i milion drugih obaveza, koje te nimalo ne vesele nego te , bas protivno, totalno zamaraju?  A kad ides mislit o tome da ovi zivot pun strahova zapravo i nije kraj, i da kroz ovu mrizu od lazi sto nam tupe nasi religiozni vode i politicari, moras sam nac put koji vodi prema suncu, put do samoga sebe zapravo, tek se onda zabrines. Ko ce to sve?!

Zapravo je pitanje - je li toliko toga uopce potrebno, toliko tih suvisnih stvari?

Ljubav je...

A sad, dragi moji, ajmo malo o ljubavi kad sam vec vako raspolozena... Moram najprije rec da bi o ljubavi trebali govorit samo oni koji vole. Ljubav nije potrebno analizirat ili definirat, to je naprosto osjecaj. Ili volis ili ne. Neku noc mi je glavom proletila jedna misao, usporedba... da bi dva dana nakon toga naletila na tu istu misao, na isti nacin formiranu, u poznatog pisca Lava Tolstoja, a ide nekako vako: ljubav je onaj osjecaj , kad vise ne znas di ti prestajes, a di pocinje onaj drugi...   Eto ljudi moji, ja mislim da je to bas lipo receno, a ako je to vec odavna prije mene osjetio i Lav Tolstoj, (jer takve stvari moras osjetit da bi ih mogao napisat), bice da je tako...

Sad bi na ovo moj otac reko: A cerce, covik se uci dok je ziv...


Koliko samo osjecaja covik prozivi za svog zivotnog vijeka.... Ma samo u jednom danu! Koja je to tajna, kamen ilitiga sta drugo mudrosti, koji te vodi, pa da cak i onda kada je tesko znas da ces ici dalje, jer to je pravi put, to je tvoj put...? Ne zanima me sreca izvana... Ne zanima me kako djelujem izvana, da li sam po standardima mase i gomile, to me nikada nije zanimalo... Jedino sebi sam odgovorna! Uvik , a i dandanas me zanima, kako funkcionira dvoje ljudi u jednoj vezi koji su totalno razliciti. Imaju razlicite prioritete. I tako. A onda sebi odgovorim - sve ide dok je postovanja. Medjusobnog. Nemoj ti meni to uradit, necu ni ja tebi. Kad to tako ide iz dana u dan, stvori se temelj za stabilnu vezu. I kad nakon 20 godina te veze pogledas unatrag imas sta vidit.
Ja ipak mislim da se i unutar veze covik mora izgradjivati ko osoba. Funkcionirati kao osobnost, vlastita. Nije rjesenje asimilirati se u drugoj osobi. Pogotovo ako doticna ne zna kuda ide. ne zna poslozit prioritete po redu.

                                                      to be continued

Krems River, Austria, Autumn of 2013,
photo by Milena Covic

                         

                

                         

                          

Ljepota sna

Sanjati...

barem nitko ne moze zabraniti

Snovi su slobodni poput ptica

dok ne dode lovac

Vidim prolaz i tamo gdje je zazidano

ali ne mislim prolaziti

Ta vjetar moze svuda proci

on je u granama i u krilu ptice

u ocima tvojim i zivot ti daje...

Niciji ne biti a imati sve...

Ma nije to sebicno, Boze

Ja zelim samo gledati, gledati

do sita se nagledati

ljepote sto rada je proljece.

Cutim moc, al' to tek sreca je

sto dio sam neuhvatljive zudnje ove

sto ne umire nikada

tek cini nam se da smiruje se.

               (1996.)

Muoj otac

              Imo   jedon čovik 
              ime  mu  je   Jure

        proš'o    ti   je on                                  

             i  juga   i      bure.                                    

I      don     danas

uon    ti  uovce   drži

i kad  stisne   zima

i  kad sunce   prži.

Junačke    narodne  pisme

govorit    će   ti  dvi    ure

a napamet zno kako je pobijedi

zmaja      sveti         Jure.

Je, je to je  moj otac

za unuke   "nuono Jure"

rano  man     on ide leć

zimi u pet zatvori škure.

Pomalo on ovi život  žive 

kako done, onako i noći 

u crikvu ne grie ma viruje

u Nega Če Viedri i Obloči.

Neka    te       uon   čuvo

i   ovi  i     svaki     don!

Ti misliš  no me neka san

                          daleko

jo    to   dobro    znon.

(7. 3. 2008.)

Leon song

Kosa  žuta  kao  slama.

Svojim očima nebesko plavim

Razvedri ti trenutak...

I taj sekund pogleda

Spremiš u svoje srce

I čuvaš ga poput blaga...

(photo by Anne Geddes)