Ljubav i samo zaljubljenost

Jedan moj prijatelj nedavno je napisao tekst s naslovom "Nepodnosljiva razlika vjere i religije". Gotovo istu bi tu rijec upotrijebila kada ljubav usporedjujem sa zaljubljenoscu. Gotovo nepodnosljiva razlika. Zaljubiti se mozes u sve i svasta... Zaljubljenost je, rekla bih, osobna projekcija osobe (ili stvari) u koju se zaljubis. Ne poznajes dovoljno tu osobu, ne poznajes je uopce, zaljubljen si u svoju sliku te osobe, u ono kakvom je ti zamisljas. Ali ta osoba mozda nije takva. Mozda (ma sto posto) ne odgovara predodzbi u tvojoj glavi. Ne poznajes je dovoljno. Ja se mogu zaljubiti i u cipele, ili lijepu torbu, i zamisljati sebe  sa njom u ruci. Bit cu sretna tih par trenutaka. Ili dana. Do slijedecih cipela, ili torbe. Totalno prolazan osjecaj, kojemu, dragi moji, ne bi trebali pridavati preveliku vaznost...

Ljubav... Ja mislim da je ljubav najspomenutija tema naseg doba. I da se sa njom brka previse stvari koje sa njom nemaju veze... Ljubiti znaci i poznavati... Voliti tu osobu onakvu kakva je, a ne kakvu bi je ti htio... To je za mene ljubav. To je proces, koji traje godinama. I moras ga uvijek ponovo poticati, da ne zamre. Mora ti to biti vazno, najvaznije na svijetu. Ako zelis da potraje... Ljubav ima veze sa razumijevanjem.  Sporazumijevanjem. Tolerancijom (obostranom). Da muz rado zabija golove i nedjeljom nikad nije doma. Da zena voli pisati i razmjenjivati iskustva vezana uz to. Suosjecajem. Spoznajom, da je voljenoj osobi potrebna sloboda, dovoljno zraka i dovoljno prostora za kretanje. Neogranicena sloboda, rekla bih. Onima koji svoju vezu dovedu do tog stadija trebalo bi dati Nobelovu nagradu. Ali takvi vec i jesu nagradjeni... Jer od ljubavi nema vece nagrade.

Ali prije toga svega, covjek bi i sam sebe bezuvjetno morao dovesti do odredjenog stadija... odgovornosti, odlucnosti. Samog sebe upoznati. Ovdje dolazimo do zida. Svakomu nisu dane iste mogucnosti. Ali ipak, kolike god da jesu, treba se maksimalno potruditi... I otvara se put... 

                                                      (by Milena Covic)

Pape i dida....

"Pape i dida bili su Torcida
bila je boja i sina moga..."

Umrla je legenda hrvatske glazbene scene. Vinko Coce. Bas me je pogodilo. Kad slusas i volis njegove pisme, cini ti se da tog covika poznajes u dusu... Ko da je umro neko tvoj. Pa i je on bio moj. Nas. Kad on na Poljudu zapiva - Hajduk zivi vjecno, Bog i niko vise...
Najezis se od glave do pete. Suze ti dodju na oci. U ovom svitu di nas svi pokusavaju zavadit, rastavit, on i njegove pisme su, barem na trenutak, povezivale ljude diljem Lijepe nase, sirom svijeta...

Najdublja sucut obitelji, i cijeloj Hrvatskoj... Njegove ce pisme ostat sa nama i slusat ce se i kad ne bude ni nas vise. Jer su bile dobre. Jer je pjevao s ljubavlju...

Danas je jedan poseban dan. Zrak je nekako drugaciji, skroz mekan, rekla bi. Savrsen dan za putovanje duse u raj. Duse, umotane u bilo.:((((((

                                   (Milena Covic)

Razglednica iz Skotske

Bili smo u Skotskoj. Prosli kroz Njemacku, zaustavili se u Irskoj. Vidili malo svita. Malo promjene. Govorili engleski. Skroz dobar osjecaj, razgovarati s ljudima na engleskom. Ti razumijes njih i oni tebe. Mozes pitat sta god hoces. Kad se vratis doma, treba ti koji dan da se prebacis ponovo na njemacki, odnosno hrvatski, ali to ide brzo.

Put do zracne luke u Memmingenu. Nekoliko sati voznje. Pratilo nas je krasno vrime, neopisivo lijep jesenji dan. Posto moj suprug nije bas pratio ogranicenje na auto cesti, imali smo cast da, uz policijsku pratnju, smijemo skrenut sa autoceste. Ajme. Koji pocetak putovanja. Ne ponovilo se.

Zracna luka skroz mala, nema straha da ces se izgubit:))). Aerodrom u Dublinu sasvim druga prica. Treba ti (turisticki) vodic da te usmjeri. Ogroman!!!  Od ulaza do ukrcaja na avion napravis prilicnu kilometrazu. Skoro kao nasi nogometasi u jednoj utakmici. Kad ih je volja trcat.

U Dublinu smo samo prenocili. Imali smo malo vremena da se prosetamo gradom, dok se nije smrklo. Napravimo koju sliku. Grad lezi na rijeci Liffey. Ima lijepe mostove. Na jednom od njih je zakaceno jako puno katanaca, tzv. love locks, sto je ocito bio trend u vise zemalja...
 Napises svoje i ime svog dragog na katanac i zakljucas, da ljubav ne bi pobjegla... U jednoj pivnici moramo probati irsko pivo. Jako je tamno i ima skroz drugaciji okus. Moj suprug nije bio bas odusevljen. Meni nije bilo tako ni lose, nesto sasvim razlicito od klasicnog piva. Ime piva - "Guiness". Da, postoji i irski jezik. U Dublinu su sve table dvojezicne, irski pa engleski, tim redoslijedom. U njih nitko ne mora skidat table. Valjda su se dogovorili PRIJE nego sta su ih postavili. Mogli bi nesto naucit iz tog primjera. 


Noc u hotelu, samo nekoliko sati spavanja. Ujutro vec imamo let za Glasgow.

Let, sva sreca, ne traje dugo. 50-ak minuta. Najstrasnije je kad se avion dize, to najvise osjetis. Ostalo je okej, da ne pogledas kroz prozor, uopce ne bi imao osjecaj da si u avionu. Glasgow je zanimljiv grad. Iznenadila sam se da ima samo nekih 650 - 700 000 stanovnika. Vozac taksija kaze da ih je prije bilo puno vise, pa su se raselili. Nista ljude ne pomice kao ekonomska kriza, kojoj obicno prethodi nekakav oruzani sukob... 

Setnja (voznja) kroz grad, djelimicno  famoznim "Sightseeing busom". Klima je gore dosta vlazna, sto se odrazava i na fasade kuca, koje imaju svoju posebnu boju. Patina vremena i klimatskih uvjeta. Trazimo kafic. Ima ih dosta. Ispred jednog od njih, "Campus" se zove, izvjesena hrvatska zastava. Mi cemo tamo. Zapravo je kafic skotski, ali je to i nekakvo okupljaliste hrvatskih navijaca. Ovdje sam probala "Sex on the beach". Koktel. Skroz dobar, poprilicno blag. Mislim da bi covik vjerojatno prije bankrotirao nego sta bi se od njega napio...:))) Na izlazu iz kafica, vidili smo Tomislava Bralica. Majko moja! TOMISLAV BRALIC! U momentu sam se pretvorila u histericnu teenagericu. Slikat se sa njim, nema druge. Bas sam bila sretna taj dan. Haha, mozda sam stvarno tribala igrat loto.

Utorak, 15. 10. 2013., utakmica. Nakon sto smo citav dan hodali gradom, idemo taksijem za stadion. Vozac taksija je Irac. Kada prica, o Englezima, na licu i u glasu se osjeti ogorcenje. Nije bas ljubitelj Engleza, izgleda. Kolonizacija i sve sta uz to ide. Potpuno ga razumijem...

Na stadionu je vec sve spremno. Gdje god da pogledas, muskarci u kiltovima. Nasli smo cak i jednu otkacenu ekipi nasih navijaca koji su si dali sasiti kilt sa hrvatskim uzorkom... Hahaha... legendarni; Necija je punica to sivala. Sta punice nisu u stanju!!

Atmosfera je bila totalno prijateljska. Hrvatska himna, meni najdrazi dio utakmice(!). Lijepo je cut domacinsku himnu. Nije joj se zvizdalo. Hvalim te Boze. Mozemo mi to. "Navijanje" nasih navijaca hrvatskoj repki i izborniku puno mi se manje svidili. Zapravo mi se uopce nije svidilo. To nije bilo ni mjesto ni vrijeme za takve ispade, koji, osim toga, i na same igrace djeluju jako demotivirajuce. Sto se na kraju i vidilo. A ni  Stimac to sigurno nije zasluzio. Tako to hoda kod nas, izgleda. Ili si gore ili dole, treceg nema. Moramo se malo dovest u red. Nadam se da ce u glavama odgovornih proraditi zardjali kotacici koji koce citav sustav ove nogometne reprezentacije, koja moze i mora puno vise...

Super nam je bilo. U taksiju, na put za Prestwick Airport, pitam vozacicu taksija je li to istina da se ispod kilta ne oblaci nista? Zena se od srca nasmijala. Pravi muskarci ne oblace nista ispod, kaze. Ali vecina ipak nosi. Sad i to znamo.Provjeravat necemo. U taksiju svira Neil Diamond. Beautiful noise. Sweet Caroline. Jedan od mojih najdrazih. Nisam ni znala da je Skot. On je njima kao nama Dalmatincima Miso Kovac. Simbol toga sta jesi i  odakle si dosao vec desetljecima, pa otisao ti i na kraj svijeta...

                              (by Milena Covic, 19. 10. 2013.)

Razocaranje mog zivota

Ivo Sanader je najvece razocaranje mog zivota. Mislila sam, zapravo duboko vjerovala, da napokon, evo, imamo nekoga na celu drzave tko ima pojma. Covjeka Evropljanina. Koji se zna ponasat i komunicirat. I na stranim jezicima. Bidan Mesic to nije mogo. Njemu je neki puta i sa hrvatskog tribo prevoditelj. Takav sam barem osjecaj imala. Nezgodno je to kad vam netko drugi mora napisat sta cete rec pa vi to onda ne znate ni procitat. Haha. Na svu sricu nisam bila u toj situaciji. Da je barem znao izgovorit onu famoznu recenicu Ingrid Anticevic. PIPL MAST TRAST AS. Nije moro znat napisat, samo izgovorit. Ljudi bi mozda i povjerovali. Blazeni koji ne vidjese a povjerovahu. Ajme. Taj nas slogan vodi vec godinama. Zapravo nas voda, poput gusaka, tako da smo u magli (fala Bogu ne svi) izgubili orijentaciju. Kuda - livo, desno, ravno? Nakon svega, covik bi stvarno moro past s Marsa i dobro se udarit u glavu da bi vise bilo komu sta povirovo. Uzdaj se u se i u svoje kljuse, omiljena recenica moje matere. Zena je sto posto bila u pravu.

Na Ivu Sanadera sam bila tako ponosna. On je tribo bit taj koji ce nas izvest iz magle. Bila sam ponosna slusajuci austrijske komentare na njegovu osobu. Sposoban tip. Bila sam ponosna na to sto sam Hrvatica. MI HRVATI na putu u EU. Na putu  da ne kazem di. Da nije Jadrankica spasila stvar, jos bi tamo bili. Nasa Jadranka. Jedna od rijetkih u politici koja nije za madraca. Pritom ne mislim samo na zene u politici, Boze sacuvaj. Ima jako puno onih koji nisu cak ni za madraca. Jer i za to covik mora imat barem neke tjelesne predispozicije.Kad se skine da imas sta vidit. Kad vec, kad zine, nemas sta cut.

Pada mi na pamet jedna suluda pomisao. Da u saboru zapuse tako jak vitar da im sva odijela otpuse sa njih. Te ostanu totalno razgoliceni pred narodom kojemu vec godinama lazu, petljaju i bacaju pijesak u oci. I to uvik novi dolaze. Jedni posli smjene vlasti zavrse u zatvoru, ili bivaju optuzeni pa oslobodjeni, a drugi ih zamijene. Ko u nogometu. Samo u nogometu imaju neka pravila kada, kako i koliko cesto. U politici toga nema. Neki ne uspiju ni docekat smjenu vlasti, zamete ih vitar. Nista sta njih nego i cili ovaj narod, malo po malo.

Ma dobro, nisu oni svi taki. Ima i iznimaka. Samo me nemojte pitat za imena. Pitajte me sta lakse. Kao na primjer, da nabrojim nekoliko politicara koji su bili  u zatvoru. Ili se vodio nekakav proces protiv njih. To bi vec bilo puno lakse.

Ja stvarno ne znam sta se to u nas prominilo od vrimena komunizma. Podobni vladaju i dalje. "Gluhonijemi himnu pjevaju". A da, bas, himna se prominila .Kakva takva promjena. Svaka ti cast Marko na ovoj recenici. Hahaha. Kako istinito. U njoj je sazeta sva nasa tuzna  politicka stvarnost. Ili tragikomicna. Onima koji imaju u dzepu vjerojatno do besvijesti komicna. A ostale ko sisa. Ko je jamio, jamio je, a ko nije sam je kriv. Sta se nije prilagodio sistemu. 

Ma bice bolje. Jednog dana. Nada zadnja umire.

                             (by Milena Covic)

Silikonske sise (ilitiga - ovi svit je totalno popizdi, da skuzate)

Totalno ružno se doima ovaj naslov. U više sam ga navrata pokušala prominit, pa sam ipak odustala. Ma neme veze, živimo u svitu u kojem stvari treba nazvat njihovim imenom. I stavit pravu stvar na pravo misto. Upravo to pokušavam.

Totalno aktualno, svuda oko nas. Žene moje generacije, one 10-ak godina mlađe, ili cure od nekih 18 godina. Sve bi one tile da imaju velike sise. Koja po prirodi nema dovoljno, to se da sredit. Sitnica je to. Ko sto se kupuje kruh i mliko, tako se mogu kupit i sise. Izabereš odgovarajuću veličinu, iskasaš par tisuća eura (ako je kirurg kakvi šarlatan onda i nije tako skupo, to si onda može svaka pi...   priuštit), stisneš zube i odes 3 sedmice na bolovanje.

I od tog momenta, mislim nakon što je bolovanje isteklo, jer do tada se nove sise ne smiju ni gledat a kamoli pipat (!), od tog momenta sve krene nabolje. Žena je sretna, najsretnija na svitu, brak ili veza funkcionira kao podmazan (!), pa dobro, i je podmazan...  Perfect world. Izvana. Najiskrenije rečeno, ne bi volila znat kako se žena sa silikonima osjeća IZNUTRA...

Sasvim je moguće da sam  daleko od svakog savršenstva. Ali ne znam šta bi to moralo otkazat u mojoj glavi  pa da se odlučim na jedan takav zahvat. Koliko ja poznajem sebe, ne bi mogla ni oka stisnut sa tim stranim tijelima u sebi.  Dva totalna stranca. Vanzemaljca. A budući da ne bi mogla spavat, otkazale bi mi i sve ostale vitalne funkcije te bi se i sama pretvorila u vanzemaljca. Tipa osmog putnika. Ili bi dobila rak. Ili bi skrenula s pameti od pomisli da ću ga dobit. Bože prosvitli mi pamet da nikad ne prominim mišljenje.

Znate šta ja mislim? Da žena, koja voli sebe i osjeća se voljenom, nikad ne bi na tu ideju došla. Sise nisu nikakva garancija za uspješnu vezu ili dugotrajan (doživotan) brak. Ljubav je ko i matematika - ili ti ide od ruke ili uzmi instrukcije. Ima doduše svita kojemu ni instrukcije ne bi pomogle.

Nema te žene koja nema dovoljno. Može bit samo da nema dovoljno u glavi. Za šta dotična žena morebit i nije sama kriva. Pogledaj samo turbofolk scenu koja se i Hrvatskom širi poput raka. Šta je tu više prirodno?!  Sve, baš sve umjetno! Od glave do pete. Sise, dupe, lice, usne ko kod onih figura iz "MUPPET SHOW"-a. Jadne žene, te "pjevačice". Toliko su slabo plaćene, ili toliko troše na operacije da si ni pristojnu garderobu više ne mogu priuštit. Pa su prisiljene pjevat u grudnjacima, halterima, etc. Stvarno su jadne. Ali je sto milijuna puta jadnija publika tih i takih... Čovječe, pa mozak ti mora stvarno totalno izgorit da bi slijedio taj pravac... Da bi se oduševio za tekst jedne takve "pisme"...  Ali, eto. Trend je taki, pritisak ogroman. Brže, više, bolje. U se, na se, podase. Credo 21. stoljeća Zapadne Evrope. Iste one koja je sjebala kulturu Indijanaca Srednje i Južne Amerike u Kolumbovo vrime. Pa neka mi sad nikor reče da ovi svit ni totalno popizdi. 

Bog nam je svima dao. Dovoljno. Moraš tražiti, moras težiti, izborit se za to šta si. Stajat iza toga. Toliko je lipih stvari u životu. Toliko lijepih i nesretnih žena...Pa šta onda, kvragu, ako nemaš korpicu C ili D?! Zašto niko ne pita koliki ti je obujam mozga, volumen srca, kapacitet duše????

Imam dovoljno. Pameti, da sto posto znam da ništa ne bi bila sretnija sa puno većim sisama. Imam dovoljno. Godina i iskustva, da znam šta mi u životu stvarno treba. Imam dovoljno sreće da volim sebe i osjecam se voljenom baš ovakva kakva jesam. Je..  mi se ako me netko ne voli . Njegov problem. Ako bilo šta trebam mijenjati, to onda samo IZNUTRA. Dovodit sebe u red iznutra. Misli, riječi, pa onda i djela. Errando discimus. Čitav život. Najveća stvar, i najveći uspjeh u životu je kad čovjek upozna sam sebe. Često mislim o tome, vodim monologe. Nekad se tako fokusiramo na nesto, da nam promaknu puno bitnije stvari...

Netko je jednom reko, da čovjek, kada umire, dobije odgovore na sva svoja pitanja. Ne bi bilo dobro da se ispostavi kako su  ti odgovori cilo vrime bili prid nosom...

SPOZNAJ SEBE SAMA. Upoznaj samu sebe. Kad se to dogodi, nema više tajni ni iznenađenja. Ili su to prekrasne tajne. I ugodna iznenađenja...

Voli samu sebe. "To love yourself, it is the greatest love of all."

                                        (9. October 2013., by Milena Covic)

Život vani

Hm, kad malo bolje razmislim, ovo baš i nije život vani. Pošto je i Hrvatska sad ušla u EU, svi smo unutra. Pa dobro, priča se onda zove "Život unutra".

Nedavno sam na youtube-u slušala jednog indijanskog poglavicu koji priča o stanju u Americi, pa kaže ovako - pravi početak 1. svjetskog rata bio je kad je Kolumbo došao u Ameriku i donio to što je donio. Amerika umire iznutra. (ajme evo nas opet unutra). Toliko o utopiji koja se zove "American Dream". Bogami, nije to više samo american dream nego i European, zapravo World Dream... Samo što tu ni traga nema nekakovog sna... jedino možda noćne more.

Sad sam mislila ništo reć, ali jerbo smo ušli u Uniju, morala bi se i ja pomalo dozvat pameti, ili barem lipom ponašanju. To se još može reć i "prilagodit se". prominit ovi svoj južnjački mentalitet, postat poslušni, i dobro podmazani kotačić ovog jeb.... sustava koji se svim silama trudi da me pregazi, ali ja se ne dam. Ne dam ni taj svoj južnjački mentalitet jer mi je jedino to još preostalo pa neka sve ide u onu stvar.

Kako samo zavidim tim Indijancima!!! Oni nisu izgubili taj dodir s Majkom Zemljom. Oni znaju kad je koje godišnje doba i šta u koje spada. Ja nažalost znam koje je vrime kad odem u Hofer ilitiga Aldi, i ako tamo vidim ofarbana jaja, znam da je Uskrs, a ako su izloženi božićni ukrasi, biće da je onda Božić. Eto tako se mi vamo malo zapadnije orijentiramo. Ali u zadnje vrime čak ni to ne funkcionira, jer u velikim trgovackim centrima znaju okitit bor već u 10. misec, tako da jadan čovik doslovno vise ne zna di mu je glava a di guzica.

Zavidim tim Indijancima koji imaju svoj život, i prirodan tempo u svom životu, koji idu s prirodom i umiru sa njom, jedu skakavce i štošta drugo, ne pomiču ujesen sat nazad a u proljeće jednu uru naprid, ajme koji sat ahahaha, šta je meni, pa i nemaju ga... I ne treba im! Zavidim im na tome što znaju sta je dozvoljeno a šta nije,šta poštuju i vole ovu Majku Zemlju sa kojom smo MI EVROPEJCI izgubili apsolutno svaki dodir...

Zavidim im na tome sto hodaju polugoli i niko nikoga radi toga ne ismijava. I zato što ni najmanje nisu opterećeni odjećom, a kamoli dizajnerskom. Nisu opterećeni ovim standardom kojemu mi svojevoljno robujemo.

Svojevoljno?! Bogami se meni čini da smo mi već odavna izgubili tu neku svoju VOLJU, moć odlučivanja koja je nekakva pokretačka snaga u zivotu. Kukamo nonstop na taj sistem, ali nam se ne da izać iz njega...

Pa ti sad vidi. kako god okrenes, "život vani" je zapravo  "život iznutra". Istina je to. Samo što je ovaj svit toliko prepun laži, da lažemo sami sebe i više to uopće ne primjećujemo...

Ne znam šta mi je danas, možda samo jedan loš dan. Ili to što sam jutros već morala strugat led sa auta da bi mogla otić na posal, a toliko sam se nadala DA LITO JOŠ NIJE ZAVRŠILO... 

Možda i to, kad sam ugledala svoje pomidore na balkonu, koji su tako lipo narasli i svi bi sazrili, u to sam sigurna, ali im TRIBA SUNCE...

Ova je prokleta zima trajala toliko dugo, da je neću preživit ako sad već počne. Hoću Sunce!!!

Okej, okej.

Bad day.

                                                 (by Milena Covic, 3. 10. 13.)

/photo by Milena Covic