Hvala i vjecna slava onima koji su u to ime pali.
Toliko nas je toga kroz povijest progonilo. Turci, Mleci, Austrougari. Domovinski rat. Sada je to sve iza nas... Gledam na TV obiljezavanje dana Oluje. Posjeta visokih politickih duznosnika, koji pokusavaju odrzati nekakav govor, ali se nista ne cuje. Osim zvizdanja. I narod vec godinama pokusava nesto reci, ali ga niko ne cuje. Ni ne slusa. Poslije toliko pobijedjenih neprijatelja, stice se dojam da smo najveci neprijatelji sami sebi.
Politicari, vodje naroda. kamo nas to vode? Evo na primjer Sanader.Njemu se nije zvizdalo. Doduse, to su bila vrimena prije INA -e i Mola. I Jadrankamena. tad je narod bi jos koliko - toliko dobre volje. Sanaderu se nije zvizdalo. A ne, ne. Ovacije dan i noc. Izjutra san se sritna budila sta evo napokon imamo nekoga ko ce naS SIGURNOM rukom vodit PRAVIM putem. Pa i vodio nas je sigurnom rukom. Sta se puta tice vise nisam sigurna da je bio pravi. Budjenje iz sna nije bilo lako. I sramota je to. O, Boze. Ali zivot ide dalje.
Danas, 19 godina posli Oluje, imamo Milanovica. Sta reci. Ne prate ga ovacije. Tako je to kad se covik rodi bez karizme. Sa poprilicnom dozom prepotencije. Narod bi u stvari tribo bit vrlo zahvalan jer se tako ucena osoba uopce obraca neukom puku koji ne zna dalje od kruha i igara. Koji je toliko nepismen da kurca ne razumi od onega ca Milanovic govori. Ko da ne govori rvacki?! I sta ljudima onda preostaje nego da pocnu zvizdat. Na svaku njegovu ric. Ja mislim, dapace, duboko sam uvjerena, da ne zvizde iz zla srca. Nego jednostavno iz petnih zila pokusavaju nac zajednicki jezik sa svojin premijeron. Ne bi li se napokon sporazumili i na lip i kulturan nacin risili sve nesuglasice.
19 godina posli Oluje. Bivsi se branitelj raznio bombom. Ne ide vise, nema snage. O Boze. O Boze!! Godinama se potezu ista pitanja, rjesavaju se sporo ili nikako. Tim ljudima treba pomoc. I ne samo njima. Njihovim suprugama. Njihovoj dici! Strah od buducnosti. Strah da tata ne bude slijedeci na spisku branitelja samoubojica. O zemljo moja, kuda ti to ides?? Di su tvoji sinovi da se dignu iz praha i po drugi put umru od sramote...? Je li to ta sveta bastina i stecevina sinova tvojih, koju danas ovi gladni i zedni moci rastezu poput pobjesnjelog psa, gazeci po onome sta je bilo sveto i tribalo bi da sveto ostane dokle je god ovog naroda koji se hrvatskim zove...
Slava im i hvala, nasim braniteljima. U vijeke vjekova. Ne smimo ih zaboravit. Ni one sta su pali. Ni ove zive, pogotovo. Bila sam mlada u to ratno vrime. Uvik tako kazem. Pa sam onda na vukovarskom groblju ugledala par datuma poginulih. Mladji od moje generacije. Godinu dana. Dvi godine mladji. Srce mi se steglo kad sam to vidila. Nije tu bilo nekog velikog izbora. Ili jesmo ili nismo. Svaka im cast za to!! Branitelji su jedna posebna populacija. Njihove su se granice spoznaje pomakle daleko. Gledaju ovi svit drugacijim ocima. Iskustvo nosi sa sobom i bol, tako nam je svima. Njihova je bol nesebicna.Triba je postivat. Izac joj u susret. Ma samo pokazat da nisu sami. Covik kad je sam vec je napola umra. Mozda bi politicari mogli vise ucinit. Ne smimo se na to oslonit. Oni su na vlasti po sistemu danas jesmo sutra nismo. Neki od njih doslovno tako. Neka ucini ono sta moze, svatko od nas. Ka svom bliznjemu.
Jednom sam prilikom gledala seminar branitelja kod vel. Zlatka Sudca. Isplakala se ko kisna godina. Na rastanku, znate sta je Sudac ucinio? Sageo se i poljubio noge jednom od tih ljudi. Mislin da su oni to zasluzili. Mislim da bi i predsjednik i premijer tribali slijedit taj primjer. Pa bi im se zasigurno puno manje zvizdalo.
19 godina posli Oluje. Slava i vjecita hvala onima koji su nas branili. Posebno onima sta su za dom pali. Neka im je laka crna zemlja. A nama ostalima neka je veliki Bog napomoc. U Olujama koje dolaze.
(by Milena Covic)
Nema komentara:
Objavi komentar