ponedjeljak, 25. prosinca 2017.

Ti i On

Tog dana se rodio On,
Božić, mali Bog.
I Ti si se rodila
u predvečerje dana tog.

Vani studen zemlju stegla
ispod bijelog pokrivača,
noćno nebo zvijezda puno
a sobica dječjeg plača.

On, koji se te iste noći rodi,
On, čiji su narodi,
On,  put ka slobodi,
On neka Te vodi!

Poljanama zelenim
smaragdnih rijeka,
puteve On ti pravi.
Svu svoju veliku ljubav
za čovjeka,
kroz Tebe On slavi!

Njegov je put Dobro,
što ne poginje glavu
pred dolinom smrti.

Njegovi su živi,
ne mrtvi.

Slavi život, ljubi, voli.
Neka Ti život baš bude bajka!
U svakom trenutku sretna budi!
To želim Ti ja,
                            Tvoja majka ❤



                                                                 (photo by Anne Geddes)

Žućo

Žućo ist  ein einheimischer Kater. Ein Oberösterreicher,  mütterlicher- und väterlicherseits. Er hat nur einen ausländischen Namen bei der Geburt erhalten. Na, nicht direkt bei der Geburt, aber bei der Taufe.

Klein war er damals. Noch ein Baby! Hatte Flöhe und Würmchen. Monatelang grub er hingebungsvoll in meinen Blumentöpfen, das war sein liebstes Hobby. Damals passte er noch problemlos  hinein. Irgendwann habe ich aufgehört zu schimpfen - Žućo, das darf man nicht! Irgendwann gab ich es auf. Dafür brüllte der Staubsauger bei uns stundenweise.
Seit dem nennen wir ihn "Monster", weil Žućo große Angst von ihm hatte! Die hat er übrigens immer noch.

Wie er damals zu uns kam, haben sich etliche Nachbarn aufgrund seines Namens bei uns beschwert. Was ist das für ein Name? Jessas Maria! Das lässt sich nicht aussprechen! Wie soll ich mir den Namen merken? Warum haben sie ihm keinen NORMALEN Namen gegeben? Und so weiter und so fort.
Dem Namen zu trotz, haben alle den kleinen Žućo sehr lieb gewonnen. Er wurde gestreichelt, gefüttert, und manchmal, als ich draußen nach ihm gerufen hatte, und er sich nicht meldete, konnte ich sicher sein dass er irgendwo in einer Nachbarwohnung verwöhnt wurde!

Eine persönliche Freundin von Žućo nennt ihn Der Kleine Tschutschi. Er hat es gut akzeptiert weil er weiß wie sehr sie ihn jedes mal verwöhnt wenn wir zu Besuch sind. Er darf alles! Ausser sich im Klo Schüssel zu verstecken, versteht sich. Aber auch dass hat er am Anfang gemacht. War halt viel zu klein und viel zu schnell. Und seit dem ersten Tag, ist er  ein sehr intelligentes Katzentier...
Auf dem Foto sieht man dass Žućo nicht mehr klein ist. Man kann auch seine königlichen Maniere nicht übersehen, seine selbstsichere und herrische Haltung- hier bin ich der Boss! Worauf starrt   er so fixiert, kann ich nicht sagen, aber bei uns in der Wohnung gibt es noch  keine Mäuse! Ausser die zwei Spielmäuse von Žućo, von denen immer eine im Žućo's Wasserschüsserl schwimmt, während sich die andere vom Schwimmen erholt;

    --------  *        *        *       *       *       *  -------

Ich möchte diese Geschichte jetzt fertig schreiben, wo Du  noch neben mir sitzt und laut schnurrst.  Während Du  noch in meiner Nähe bist. Möchte mich jetzt schon für die wunderbare Zeit bedanken, die Du mit uns verbracht hast. Für so viele Situationen wo wir, Kinder und Erwachsene,  über Dich laut  gelacht haben, und Du uns mit deinem aufmerksamen, herzbohrendem   Katerblick angeschaut hast und dabei wohl gedacht - was für komische Kreaturen! Und dabei so groß und hässlich und schrecklich laut!

Das mag ja auch stimmen dass wir Menschen groß und hässlich und laut sind! Aber wir sind Deine Menschen.
Und werden Dich nie im Stich lassen.



srijeda, 29. studenoga 2017.

POGLED S DRUGE STRANE


S druge strane svijeta. Kako god hoćete. Najvažnije je, ah najvažnije, ne izgubiti ljudskost i vjeru da će (jednog dana) biti bolje.

Kao tumač pri policiji, upoznajem razne ljude u pretežno nezavidnim situacijama. Tri dečka, uhvaćena u radu na crno. Privedena u policijsku postaju, znači uhapšena. Najmlađi od njih je generacija '95, rođen znači nakon rata u kojem se raspala Jugoslavija.

Svaki od njih ima svoju priču. Sva trojica iz Bosne. Nacionalnost ovdje neću spominjati, jer nas,  budući da smo  humana bića, to uopće ne zanima. Mi doživljavamo sve ljude bez obzira na naciju i vjeroispovijest kao svoju braću, baš poput pravih vjernika. Jesam li u pravu?

Svaki od njih ima svoju priču, a u priči sudbinu. Sudbinu možda čak i onih još nerođenih.
Prvo što mi upada u oči, jeste da su policajci koji ih izvode iz ćelije iste dobi kao i uhapšeni. Mladići, generacija '92 do '95. Dva različita svijeta. Dvije različite sudbine. I ne samo to! Jedna mi misao poput munje sijevnu kroz glavu - jesmo li kao ljudi, humana i napredna bića, dotle došli da probleme rješavamo zatvorima... Naravno, reći ćete, čemu se čudiš, otkad je to tako!
Upravo to. OTKAD JE TO TAKO. Na svašta se čovjek navikne. Sve mu jednom postane normalno.
Ta me misao prestravila!

Beskrajno mnogo svoje energije uložila sam u pojašnjavaju kako su i životinje od Boga stvorene i imaju sva prava na miran život, a sada ovo...  Bacilo me , moram priznati, u brigu.
Ti dječaci nisu zapravo napravili ništa pogrešno. Zemlje bivše Jugoslavije, redom i Bosna, i Hrvatska i Srbija opustošene su do neprepoznatljivosti.
Jedino što nam je svima skupa preostalo, su heroji domovinskog rata. Oni, btw, niču kao gljive poslije kiše.  Ne znam ni da ih je bivša Juga imala toliko!


Dok najmlađi od njih zauzima svoje mjesto prekoputa mene, u grlu mi se stvara grop.  Dijete! Totalno dijete. Uzimamo podatke, razgovaramo, a grop ne popušta. Na momente mi se čini da to prekoputa mene sjedi moj sin. Mimo protokola pokušavam izreći neku utješnu rečenicu. Nije svako zlo za zlo. Bit će bolje. MORA!! Stisak u grlu ne popušta. 

Pred očima mi se redaju slike. Svezali smo toj našoj mladosti ruke žicom i onda im pucali u potiljak. Da, bile su to ratne godine. Danas im, više od dva desetljeća poslije rata, ponovo pucamo u potiljak. Opet bježe, samo pojedini uspijevaju ostati…

Više od dvadeset godina nakon rata, što Hrvatska, Srbija i Bosna imaju ponuditi svojoj mladosti?

Osim, naravno, heroja domovinskog rata.

četvrtak, 23. studenoga 2017.

Misli o Božiću prije Božića

Ajme! Počela mi je alergija.
Ispočetka, istinabog, stidljivo,  a zatim iz sata u sat sve nametljivije, sve agresivnije prostiru se pred očima svemoćni božićni ukrasi. Već u mjesecu studenom, gdje se ja osobno još veoma radujem otpalom lišće i onom tajnovitom mirisu zemlje, koja je potpuno svjesna da će za koji tjedan pod svojom smrznutom korom sakriti, poput prave majke, izdanke novog života, sakriti ih od leđa, mraza i sigurne smrti sve tamo do toplog proljeća.
Dragi ljudi, dragi konzumenti, dragi luđaci. Božić je tek na 25. prosinca. Da je dragi Isus znao kako je vami priša postavit bor i okitit dvor, ili selo, ili grad,  on bi se vama za ljubav  rodio već tamo u treći misec. Ali On, ma koliko sveznajuć i svemoguć, na to nije mislio.
Koja strašna materijalizacija Božića. Koja poruga. Ljudi ko dvorske lude. Ovo i ono na sniženju. Kupi tri plati dva. A ne treba ti ni jedan. Auu.
Materijalizacija. Komercijalizacija. I to baš o Božiću, gdje je Isusovim siromaškim rođenjem (siromašnim samo u smislu materijalizacije i komercijalizacije) poslana u svijet JEDNA TAKO JASNA PORUKA. Bogatstvo je u toplini. Bogatstvo je u ljubavi. Bogatstvo nije kupi tri plati jedan.
Ovo je, dragi moji, vrijeme previranja. Vrijeme podizanja ljudske svijesti, empatije, svjesni smo da ćemo umrijeti, kao i toga da je život nešto skupocjeno. Dragocjeno. SVAKI ŽIVOT.
Bez obzira na to što svi znamo da se Isus rodio u štali gdje su osim majke mu Marije i oca Josipa bili još samo magarac i vol, razmišljamo li o značenju tog njegovog "društva"? On se mogo roditi u društvu Julija Cezara. Napoleona. Atile. Trampa. Mogao je izabrati bilo kojeg SVJETOVNOG moćnika  i roditi se u njegovom društvu, a on je izabrao životinje. Baš, životinje! Ispravite me ako griješim!
I još nešto!  Rekao je:  "Ne ubij".
Nije rekao: "Ne ubij čovjeka".
Vrijeme previranja. Za sve one, koji ne žele biti dvorske lude.

srijeda, 22. studenoga 2017.

Srebrenici

Vjetar šušti u granama
visoko gore,
gdje nevidljivi promatraju vidljive.
Visovi zabrinuto rumore.
Tog dana su vidjeli
lov na ljude, opijanje krvlju
(kao i puno puta do tada).
Mržnjom raspirenu goruću mrlju.
Tog dana su nečija djeca
bježala u smrtnom strahu
bez majke i oca i Boga.
Ledilo se srce u posljednjem dahu.
Tog dana
Nečastivom su dani ključi pakla
(kao i puno puta do tada).
Djeca nisu daleko odmakla.
Tih dana
otvorio se bezdan
bačenom granatom.
Mrtvih je bilo sve više,
svakim minulim satom.
Nakazo!!
Ne opravdavaj se ratom.

subota, 18. studenoga 2017.

Nova pjesma Vukovaru

Može li se pisati o tuzi
bez gnjeva,
dok oštrica noža
iz srca još sijeva?

Može li se još uopće
napisati pjesma o Gradu?
O zabludama ljudske vrste,
o njenom konačnom padu?

Može li čovjek, znajući šta čini,
mjesto milosrđa izabrati žrtvu?
U temelje svog  poremećenog svijeta
ugraditi krik i plač,
djecu mrtvu?

     ---------------------------------------------


A cvijeće pomirbe
proljećima cvate
A ljubav je rješenje
za sve nas, brate




subota, 11. studenoga 2017.

PAS

Iza zida od straha
nijem od plača
umire u mraku
azila PRAČA

TVOJ pogled traži,
što ljubav uzvraća!
A TI?
Guraš ga u pakao
azila PRAČA

Suze cure mu, i slina.
Od iznemoglosti pada.
Ako si čovjek,
budi to SADA!



srijeda, 1. studenoga 2017.

ZA MALENE DUŠE

Za malene duše
što svodom k'o krijesnice šeću,
za ljubav i vjernost,
za sjajan primjer,
za neprepoznatu sreću!

Za dane samoće
za godine gladi
za mjesece hladnoće!
Za sekunde u nadi...

Za stoljeća ljudske bijede
Što s lanca, ah, ne može!
Zar još uvijek ne znaju
šta čine, o, Bože?!?

Svijetlite, malene duše!
Zasjajte, vjerne oči!
Budite sretni u svijetu
gdje mnogi neće doći!



utorak, 31. listopada 2017.

Živi tren!

Ne zatvaraj se
U svoju neprobojnu tvrđ!
Sve se kreće,
i sve teče.

Izađi iz sužanjstva
naučenih laži,
nametnute tame!

Na vrat tvog ravnodušja
i lijenosti tvoje
položena čeka
oštrica kame...!

Idi dalje,
Izmiješaj se  s bojama!
Odbaci teret suvišan -
poleti krilima oproštenja!

Jučer je prošlost.
Živi danas -
živi tren
koji sve mijenja...!

subota, 28. listopada 2017.

OPOMENA

Lijepa zemlja
ljubavi i mira
trebala si biti...!

A postala si žrtva
što avet pobožnu
ne može da zasiti!

Tko ti je rekao
da ubiti smiješ?
Iza svetih knjiga
zlu namjeru kriješ...!

Sve što vidiš
stvorila je jedna Ruka.
Strah, i najmanja bol
Njezina je muka.

Govoriš mi o poštovanju
A pogled ti zombijevski
Spominješ volju Božju
I prst sudbinski

A Bog kaza -
Poštuj - voli - pomozi
Ne ubij!
Ne blebeći
bez pokrića!
Ne kleveći!

Ne prežderavaj se, jer
O riječi Božjoj  se živi,
A ne samo o hrani!
Izbrojani su tvoji dani!

Tko ti je rekao
da ubiti smiješ?
Da izazvati smiješ
Nečiju bol?

Suza svakog bića
koje plače dok se ti smiješ
razorno će, kao sol
pasti na gnojnu ranu
tvoje zloće!
Ravnodušja tvog!

Nećeš moći reći
da te je kaznio Bog...

Život je takav, vječno on traje
što dao si, on natrag ti daje.



četvrtak, 26. listopada 2017.

Autoportret


Noć poput mnogih  drugih, a zapravo se usred noći rodio novi dan. Nekakav kišan, maglovit i prljav, vjerno mi odražava nemir u duši.
Sve je relativno, i sve super. Okreni glavu na drugu stranu, tamo gdje nema ničega što će te povrijediti. Kada bih mogla odagnati sve one opasnosti koje će NJIH  povrijediti. NJIH ima puno. Na svakom su koraku. Strahujem od pomisli da ću ih ugledati. Vidim ih i kad nisu tu, jer znam da su tu.


Bosna, i njezini psi. Ili je dovoljno reći samo Bosna?


Pitomi su, ne bježe od ljudi. Većina njih inteligentno sudjeluje u prometu. Molim Boga da vozačima ulije malo obzira prema njima. Molim Boga da ljudima ovdje ne otvrdnu srca kao onomad Egipćanima. Molim Boga da razumiju kako je i životinje stvorio Bog. Nije ih izmislio čovjek!! 


Molim da u  gužvi hodočašća, misa, tradicija i svih mogućih vanjskih pokazatelja religioznosti, ljudska populacija ne zaboravi bližnjega svoga:
Nahrani gladne (nigdje ne piše "samo čovjeka")
Napoji žedne (nigdje ne piše "samo čovjeka")

Masa svijeta, narodno veselje. U daljini vidim psa, sklupčao se i leži. Bojim se prići. Ne bojim se psa, sebe se bojim. Ne znam u kakvom je stanju, ali moram mu prići. Obradovao mi se kad sam čučnula pokraj njega, daje mi šapu. Gladim ga i tepam  mu. U očima ljubav. A meni srce hoće da pukne...

U očajničkom razmišljanju šta da napravim, prilazim jednom pripadniku bosanske vojske i pitam ga tko se brine o psima lutalicama. Iznenađeno me pogledao te mi sa izvjesnom nelagodom u glasu rekao - zapravo nitko. To vam je, gospođo, na razini države jedan veliki problem. ...  Na pitanje bi li se na neki način općina mogla angažirati, dati ideju i poticaj , odgovorio mi je - općina je 2 milijuna maraka u minusu, s te strane nemate šta očekivati; ali, znate, ima u Sarajevu sklonište, Prače.
Nije vam to sklonište, gospodine, to je logor smrti....


Ma i pojedinci mogu čudo napraviti. Siromašni su, kažu.  Je li siromaštvo izlika Da DRŽIŠ PSA NA LANCU, I DA SE ON NE MOŽE OD  KIŠE SKLONITI??

Prođe dan, i noć, dođe dan drugi.


I opet svečanosti, obilježavanja, ples i pjesma. Samostan pred kojim stojimo pripada franjevcima. Kao munja kroz glavu mi prođe  - sv. Franjo Asiški, ljubitelj i štovatelji životinja  - razgovarao je sa njima! U momentu se rodila odluka. U atriju vidim veliki mozaik sveca, prikazanog  sa psom i janjetom.
Prilazim jednom od franjevaca, pitam ima li malo vremena. Ne, ne mislim se ispovijedati...


Drugi sam tek put u posjeti gradu. Ovdje ima jako puno lutalica. Pripadate redu sv. Franje koji je životinje jako volio, sigurno postoji neki  način  da se pomogne... da se se stvari maknu s mrtve  točke...  Da se pomogne bolesnim životinjama, da se ne prave da ih ne vide. Životinje   je stvorio Bog, kao i čovjeka, a Isus je naglašavao - Ljubi bližnjega svoga! Nije rekao - Ljubi samo čovjeka!
Razgovor ipak traje duže. Ostavljam jednu svoju knjigu, kao mali podsjetnik...

Idem  dalje. I dalje.
I Oni idu sa mnom...



#KraljevaSutjeska #Vareš #Kakanj

nedjelja, 15. listopada 2017.

Hajdučka pisma

Evo ja, na primjer, volim Hajduk. Volim ga ne zato jer mi se da ić urlat po stadionima kako ja nekoga mrzim, ili kako nekog treba  izgazit, premlatit pa čak i ubit, ne, NE, Bože sačuvaj! Čuvam svoju dušu i žestoko joj branim ikakav priliv negativnih misli ili nedajbože mržnje rođene upravo iz negativnih i crnih mislih.Volim ga zato jer sam i dan-danas strašno ponosna kako je za vrijeme okupacije Splita odbio zaigrati pod zastavom okupatora. Budi svoj. OSTANI SVOJ! Ne budi zvekan koji radi pizdarije po utakmicama jer nema nikakvog sadržaja u svom životu!!


HAJDUČKA PISMA

Hajduk je simbol
Otpora i čvrste volje
Kad ideš putem srca -
Mora biti bolje!
Ma nek' nam vječno živi
Naš simbol dišpeta!
Nek' se za te čuje
S kraja na kraj svijeta!
Ljubav je snaga
Ljubav je moć
Ljubav za Hajduka
Nikad neće proć!
Simbol Dalmacije
Mile BILE BOJE!
Ma ponos Hrvatske
I moje i tvoje !
Živ nam bio, Hajduče,
Puno još lita!
Nosimo te s ponosom
Ma i na kraj svita...



(Milena Drpic-Granic Covic)

#bilisubili #hžv #dph #Hajduk #majstorsmora










ponedjeljak, 11. rujna 2017.

DUBROVAČKA BAJKA

Ona čeka.
I oni čekaju s njom.


Visoko nad Dubrovnikom,
gdje puca pogled na grad
(gdje ljeti je žega,
a zimi mrzli hlad)


Ona nas čeka,
a i oni čekaju s njom.
Prošli su gradom
nebrojene vlasti i ljudi.
Ljudi k'o ljudi.
Neki samo izgledahu
kao ljudi.


I oni čekaju s njom.
A zalazi sunce za godinom.
Ona ljubi bližnjega kao sebe...
Tek nekad, u mraku, duša zazebe.


Ona je pronašla ljubav.
Ili ljubav nju?
Jedinu  pravu - bezuvjetnu!
U vjernim psećim očima,
u ljubavi nadnaravnim moćima…


Hrvatska ratnica.
Žena. Majka.
Ecce homo!


Dubrovačka bajka.




subota, 9. rujna 2017.

Malena, imena lijepog

Dobro nam došla!
U ranu zoru kasnog ljeta,
imena lijepog!
Neka te čuva
Zaštitnica Tvoja sveta.

Ljubav da budeš,
i ljubav da daješ,
u radosti i sreći
sveg vijeka da traješ!

Dobro nam došla, Marija!
Ti, maleno svjetlo svijeta!
Svojima ponos, a svijetu radost,
živila dugo nam ljeta!!

petak, 1. rujna 2017.

MUŠKARAC I ŽENA




Muškarac i žena,
dva svijeta.
Hoćeš li ograditi
bodljikavom žicom
svoj svijet?
Pustiti ga
da zarđa
do srca?
Ili ćeš pustiti leptiriće
da mekoćom duge
primire ratove
razbiju tuge?
 





ponedjeljak, 28. kolovoza 2017.

Moj Gagi

Moj brački mačak, moj Gagi. Zapravo je on puno više "naš", ali meni je nečim svojim tako posebnim prirastao za srce da je, eto, bio i ostao moj.
Majka ga je uzela sebi prije nekoliko godina, bio je lutalica. Dan-danas on, eto, ima dom. Viđam ga, nažalost, samo nekoliko puta na godinu. Svaki put iznova potrebna je jedna kratka faza prepoznavanja i opuštanja, do potpunog predanja.
Imala sam prilike upoznati ih jako puno. Naš sustanar Žućo sa nama je od malih nogu. Pitom je i voli nas svakoga na svoj način. Voli nas i računa na nas, i zna svakog do u dušu. Imao je sreće...
Mog Gagija život nije baš mazio. Odrasti kao "ničiji", lutalica među mnogo nekastriranih mačora nije bilo baš lako. Ostavilo je traga na njemu, čitam mu u očima. Oči govore, da, ali doista nikad još nisam vidjela tako izražajne oči kao što su  njegove. Prekrasni tamnozeleni smaragdi. Govorim mu, razumije me. Onda šutim i govorim mu šutnjom. Šutnju razumije još bolje ❤
Ispočetka ne voli da ga diram. Poštujem to. Malo po malo se opušta i dozvoljava mi da ga pročešljam prstima. Voli se igrati, o, voli. Uspoređujem njega i Žuću. Žućo kad te malo zagrebe, bezopasno je. Kad te Gagi zagrebe, čak i u igri, primjećujem još uvijek njegovo sjećanje na  preživljavanje. Ukorijenjeno duboko, sve do malenih šapica koje i u igri sijevaju poput munje, brze i precizne. I oštre. Dirljivo je kako me slijedi u korak. Kad legnem spavati, ispruži se ispred vrata poput čuvara  On čuva mene, a ja njega.
Divim se njegovim brzim i spretnim pokretima. Kad se penje na orah, toliko je brz da ga ne stignem pratiti pogledom. Samo nešto u granama šušne!  Kreće se sigurno i graciozno i po tankim granama, brz poput misli. Ne bih bila u koži pticama i miševima; rođeni je lovac.
Moj Gagi. Pogled u kojem se zrcali duša, bez lijevih primisli i računice kao što je to često vidljivo kod ljudi. Savršeno djelo Božjih ruku, koje me ispunja poštovanjem i zahvalnošću prema njegovom i mom Stvoritelju, koji je sve napravio bez greške...
Poštovanje prema svakom biću jedini je način na koji možemo Bogu ugoditi.

subota, 26. kolovoza 2017.

Nostalgija

Da nostalgija! Nostalgija ti je jedna vrst alergije. Možeš  bit alergičan na ovo ili ono. I na sve. U vremenu i okolnostima od kojih smo mnoge izabrali i sami, nostalgija naprosto buja. Zlatno doba nostalgije. Jučer  tako idem s posla i gledam sve one velebne zgrade, vrhunsku tehnologiju na četiri  kotača , jedva čekam  da dodem doma a ipak vozim skroz sporo... Da mi ne bi iznenada koja  mama ježica odlučila  prijeć  cestu, ili koji zeko, a i mačke  su noću  vrlo aktivne.... Kad ih vidim na cesti kako leže zgažene, naježim se i pomislim - da si samo malo sporije vozio...!

E, to san bas tila reć. Hvata me nostalgija kad vidim kojim bjesnilom jedna masa ljudi ide kroz zivot, uporno glavom kroza zid, ne razmišljajući o tome  kako nije važan  samo cilj, već se broji i put do tog cilja. Broji se svaki cent vremena, svaki udah i izdah. Stručnjaci  nas bombardiraju temema kako su se ljudi otuđili  jedni od drugih. Ljudi su se sami od sebe otuđili!  Izgubili kontakt sa dušom, i sa ciljem njihova postojanja na zemlji! Najvažnije  je da je  naoko sve u redu, a unutar četiri zida, to ionako niko ne zna. Ili unutar četiri zida ljudskog srca.

Kada kažem  otuđili, ne mislim osamili. Čovjeku  je samoća  prijeko potrebna, kako bi svoj materijalni i fizički  život  mogao uskladiti sa potrebama svoje duše, i u tom pravcu djelovati, za spas vlastite, a i one "Duše Svijeta", u kojoj je sadržano  sve živo, sve ikada Božjom  rukom stvoreno.
Hvata me nostalgija kada vidim koliko toga se "mora", a koliko je malo u stvari potrebno. Koliko se kupuje da bi se bacilo. Koliko se "nema šta jesti", a izbirljivi do bola. Radije baciti pa kupiti opet. Ko još ji spizu od jučer?!

Koliko ljudi bezglavo vjeruju svemu što  čuju i žure to primjeniti. Koliko više  slušamo  i vjerujemo drugima, nego samima sebi!
U sistemu smo koji se okreće  sve brže , i zahtijeva od nas tempo koji izaziva vrtoglavicu. Ja ne mislim da se sve to mora stići. Ne mora se svuda ni otići. Jao čovjeku  koji prioriteta  nema i ne poštuje svoje potrebe, kako će poštovati i uopće prepoznati potrebe drugih bića...

Nostalgija me hvata  i za puno mirnijim vremenima, kada se  veličina  i vrijednost čovjeka  nije mjerila kroz nečiju  nacionalnu pripadnost ili vjeroispovijest.  Danas imamo kombinaciju obje, što je još  strašnije . Pitam se po ko zna koji put - svi oni besmisleni osvajački  i u ime vjere ratovi, svi oni logori patnje i smrti, sve one puste scene uništavanja  i straha, je li moguće  da nista od toga ljudski rod nije uspjelo dozvati pameti? Ili je istina da strah rađa  strahom i da tu mjesta razumu nema? I zašto  se uopće  ratovi i loše stvari koje ljudi jedni drugima čine , nazivaju Božjom  kaznom? Bog nikada u takvim događanjima  nije sudjelovao, ona su plod i djelo bolesnih ljudskih misli koje prelaze na djelo...!

Hvata me nostalgija, odnosno alergija, kada vidim da nam država  Hrvatska ne kreće  prema budućnosti  živeći  u sadašnjosti, nego punim jedrima brodi prema stoljeću  sedmom, razarajući i žderući sebe samu. Mit o veličini  nacije usprkos egzodusu i dalje buja, naravno puno više u dijaspori koja je velikim dijelom  prespavala zadnjih  25 godina. Gradi se u zemlji, masovno se gradi, no gradilo se  prije puno tisuća godina i u Egiptu...

Hvata me ne nostalgija, nego jeza, kada jedan evropski političar migrante nazove "ilegalnim ljudima". Ilegalni, zaboga?!? Doista se pitam  u zadnje vrime sve više, nije li ova kompletna jadna ljudska  vrsta na ovim prostorima potpuno ilegalno, nekakvom zabunom, greškom u sistemu došla?!?

Hvata me nostalgija za rajem na Zemlji, koji je moguć. Koji će doći. No, prije toga...

utorak, 15. kolovoza 2017.

BITI STAR

Upoznala sam dosta starijih osoba, ovakvih i onakvih. Po pravilu - kakav život, onakva i starost. Volim razgovarati sa njima, meni su oni prava riznica...

Godinama sam u susjedstvu imala stariju  gospođu, tada su joj bile 93. godine. Dobro ste pročitali, 93. U toj visokoj dobi u svom je stančiću u prizemlju živjela SAMA. Išla u nabavku, prostirala rublje u vrtu. Da bi otključala vrata, nekad joj je bilo potrebno par minuta. Ali je odlučno odbijala svaku ponuđenu pomoć. Ona će to sama, polako, ima ona vremena... Preživjela i 2. Svjetski rat, bila pri vojsci, šila im uniforme. Sa 60-ak godina ostala udovica. Sa 63 se po drugi put udala, opet iz ljubavi i vlastite volje. I sada kad razgovaram sa njom, u toj osjetljivoj, klimavoj dobi, ništa od svoje odlučnosti nije izgubila. Odlučnost se zrcali u očima.
Onima koji je imaju.
Ona se, kaže, smrti ne boji. "Slobodna sam poći kad god Ti to želiš, Bože. Vid mi je već jako oslabio i nisam ona koja sam bila..."

Upoznala sam i onih koji su od sebe odustali već na početku. Zaobišao ih život ko što auto cesta zaobiđe neku tamo selendru... U očekivanju "pravog trenutka", pretpostavljam.
Oni su isto oblikovali moje iskustvo, kao naravno i svoje vlastito.
Strašno je sjediti i čekati smrt.
Strašno je imati vremena za razmišljanje o sve samim propustima u životu. Ono strašno polagano umiranje, o kojem govori Coelho.
Strašno je od takvog poslušati savjet. Sve sama izmicanja i povlačenja. Sami bijegovi. Dok te starost ne sveže za stolicu. Tada više nemaju kamo. Moraju se suočiti sa onim od čega su bježali cijelog svog života - od neuspjeha.
Strašno je bojati se života. Strašno je u naslijeđe potomcima ostaviti samo strah. Strašno zato, jer je Bog imao drugačiji plan.
Ideja za nadgrobni natpis takvima:

Život gadan,
Bez ljubavi.
Zavidan, gladan,
Samo mržnje ne fali.

Smrt za sretan kraj?
Sve po zasluzi - znaj.

Utješno - u svakom trenutku imamo mogućnost izbora.

utorak, 11. srpnja 2017.

Srebrenica

Još jedna godina prošla je od Srebrenice 1995., kada se ljudski rod osramotio toliko žestoko, da se od jakog stida nebo užarilo crvenilom i prijetilo da će eksplodirati ...  bio je to ujedno i odraz potoka krvi koji su tih dana napajali žednu bosansku zemlju...

Bosno moja, nisam iz Tebe izrasla, ali suosjećam sa Tobom.
Tih si dana našla mjesta da primiš u svoja njedra tisuće i tisuće svoje djece koji nisu ni znali kamo ih vode. Našla si mjesta za sve njihove ljubavi, velike i male. Sve njihove brige i poteškoće si riješila. Pokopala si sve njihove osmjehe iz kojih je ponovo niknuo život, zalijevan suzama majki koje su gledale... Koje su tražile i našle a sve bi dale da nisu... 

Ono što Ti jednom pokopaš u sebi, oživjet će ponovo u nekom drugom obliku, u istoj onoj ljubavi kojom primaš i daješ...
U smrti svi smo jednaki.

Mir i spokoj vječiti srebreničkim dušama. Mir Božji u srcima i glavama živih, kako se ne bi ponovilo. Ljubav i poštovanje beziznimno, prema svakom Božjem stvorenju.
Jedino tako možemo biti sigurni da se Srebrenica neće ponoviti.

subota, 1. srpnja 2017.

Otvoreno pismo bračkim načelnicima općina

Poštovani, izabrani ste na ove vrlo važne pozicije voljom Vaših sumještana, i naravno, Vašom željom da se kandidirate. Pretpostavljam da je pri ovakvoj jednoj kandidaturi dobrobit mjesta, dobrobit otoka jedina misao vodilja.
Sigurna sam da će svaki od Vas ostaviti traga u svom mjestu. Moja želja - neka to bude jedan neizbrisiv  trag u srcu, neka Vas se pamti po humanim projektima kakvih na Braču još nije bilo.

Razlog otvorenom pismu je niz nemilih događaja koji su se zaredali  na otoku, te izgleda,  postali  "tradicija".

Jučer su na Braču opet u kontejneru za smeće nađeni mačići. Tek rođeni, tek ugledali svjetlo dana. Jednom je mačiću ljudskom rukom slomljen vrat. Drugome slomljena zdjelica. Treći se sam ugasio. Ostali se bore za život kod gospođe koja ih je u Supetru primila u svoj dom. U dom, u kojem već ima nekoliko zlostavljanih bračkih pasa i mačaka mahom spašenih od sigurne smrti.

Gospođa kojoj ime neću spomenuti svjetla obraz cijelom Braču. A  to zapravo nije njezin posao. To je, gospodo, Vaš posao.

Svi ste iz proračuna dobili sredstva za skrb o životinjama. Zakon o životinjama, hvala Bogu, postao je temom u Hrvatskoj, a zakon treba poštovati. Pojedinačno, na razini općine koju zastupate, kao i zajedničkim snagama, na razini otoka, dužni ste stvari pomaknuti sa mrtve točke. Imate ne samo ljudsku i moralnu odgovornost prema tim malim, bespomoćnim stanovnicima otoka, nego i zakonsku obvezu učiniti sve da ih se zaštiti od bolesnog ljudskog uma.

Nužno je potrebno organizirati, u dogovoru sa veterinarom, akcije kastracije i sterilizacije, kako se životinje ne bi množile nekontrolirano. Svaki od Vas to u svojoj općini treba  najaviti  i odgovorno sprovesti. Za početak i financirati,   ili barem sufinancirati. Za sve neželjene životinje, nužno je potrebno napokon poraditi na skloništu. Poraditi na nivou škola i vrtića o podizanju svijesti prema svim živim bićima. Ovo je i njihova planeta, njihov životni prostor, stavljen na raspolaganje od Onoga koji nas je stvorio.

Brač vapi za azilom za životinje. Već godinama, čak u Njemačkoj i u Austriji, čitam objave udruga za prava životinja koje Braču nimalo ne laskaju. Čitam komentare zgroženih turista, koji takve stvari vide i preklinju da  odgovorni napokon sjednu za stol i dogovore konkretne korake.
Odgovorni smo moralno i ljudski  svi. No Vi ste, gospodo načelnuci, htjeli  Vaše funkcije kako bi od Brača  napravili  bolje mjesto za život. Evo za to prilike! Nije uopće teško. Potrebno je SAMO ZAJEDNO SJESTI ZA STOL i s dobrom voljom razmotriti ovu, svakoj normalnoj osobi, vrlo tešku situaciju.

Situacija sa  životinjama općine Supetar je trenutno ovakva: Supetar je potpisao ugovor sa šibenskim azilom As Eko, kojemu općina po psu daje 3500 kuna.
500€.
Šibenski azil As Eko bije loš glas. Pretrpan. Nema šanse da pokrije niti vlastito šibensko područje, a kamo li niz drugih općina (koji seže čak do pojedinih ličkih sela!!!), koje tom azilu daju novac. Zdrave životinje se razbole, jer nisu odvojene od bolesnih. Masa odvedenih pasa taj azil ne preživi. Ne dočeka udomljenje.Po svemu sudeći, cilj je  samo životinje deportirati, a šta se tamo dalje dešava, nikog nije briga. Sramotno i neodgovorno. Sistem "mudro šuti" mora se mijenjati, pod hitno. Mudro šuti ali plati.

Supetarske općinske vlasti kao i tamošnja gradonačelnica  je u više navrata bila pozvana na konstruktivan razgovor o rješavanju ovih gorućih pitanja, od strane dobrovoljaca koji su spremni i imaju dovoljno ljubavi i vremena za  rad u azilu. Do razgovora nikad nije došlo jer je ova inicijativa  od strane spomenute gradonačelnice bila u potpunosti ignorirana, tako da čak nije niti  smatrala za shodno odgovoriti na upit. Međutim, ovoj inicijativi itekako stoje na raspolaganju sredstva iz proračuna. To nije ničiji privatni novac,  već sredstva koja služe razvoju boljitka   općina i svega njegovog življa.  Međutim u ovom slučaju Supetra, to je novac kojim se doslovno FINANCIRA  patnja i agonija bračkih i ostalih   životinja koje tamo dospiju... Zar nije pametnije taj novac investirati u vlastitoj općini, na zadovoljstvo ljudi, na dobrobit svih nas? Tamo gdje se ne vodi o životinjama računa, nije ni ljudima socijalno slabijima puno bolje. Činjenica koja zastrašuje!!

Svi zajedno možemo napraviti puno. I sama aktivno pomažem udruge i pojedince, koji se trude oko boljeg života za životinje, po cijeloj Hrvatskoj, kao i ovdje gdje trenutno živim.

Za 4 tjedna bit će promocija moje prve knjige, zbirke poezije, koja je kroz riječ, a posebno kroz fotografije, jako vezana za moj rodni Brač.  Ja ga promoviram u dalekom svijetu sa puno ljubavi i pozitive, i sa isto toliko ljubavi ću i nadalje podržavati pojedince (jer to su doista pojedinci, a ne bi smjelo tako ostati!!), koji se s puno angažmana brinu o bračkim životinjama!

Bolje sutra više čekati ne može. Moramo danas početi.

S poštovanjem, u nadi za bolji svijet sasvim konkretno,
Milena  Čović

petak, 30. lipnja 2017.

Majko Božja i svi sveci i svetice Božje, zaštite svit od prebolesnih duhova i pošaljite ih nazad u tamu iz koje su izašli.

-Majko Božja i svi sveci i svetice Božje, zaštitite svit od prebolesnih duhova i pošaljite ih nazad u tamu iz koje su izašli.-

Brač, jedan od najpoznatijih turističkih odredišta ovog dijela Evrope. Moj otok, na kojem sam prvi put ugledala svjetlo dana, i prvi put udahnula zrak u svoja pluća!

I ovi su mačići, izvađeni iz kontejnera u Sutivanu na Braču, bili tek rođeni. I oni su pokušali prvi put udahnuti zrak. Pri tome pokušaju LJUDSKOM RUKOM  jednom je mačiću slomljen vrat, drugom zdjelica, treći se samo ugasio. Preostali se bore za život.
Nađeni u kontejneru, svezani u plastičnu vrećicu. Sutivan, Brač.

Moram priznati da me je u ovom momentu sram reći da sam rođena Bračanka. Sram me je što sam sa otoka di u glavama pojedinih još nije završilo kameno doba, a bojim se da nikad i neće.

Na Braču je počela turistička sezona. Gradi se, svi bezuvjetno oće da ostave traga. Proširuju se kapaciteti, Bračani spremni primit još još još ne znam čega. Dragi Bračani, moji sumještani i moji sunarodnjaci, kada bi moglo doć vrime da se počnu smještavati mali stanovnici otoka, životinje čiji je otok zapravo jednako kao i naš?

Dobro ste razumili, i te mala stvorenja imaju pravo na život i svoj neometani životni prostor!!
Bog je stvorio životinje,  a ne mi, ljudi. One su Njegovo djelo i tražit će nas odgovornost u postupanju prema njima. Ne mogu se načudit da tolikim usrdnim vjernicima ova jednostavna činjenica ne ide u glavu, a tema je koja bi se svakako tribala čut i sa oltara. Kako ljudi mogu poštovati nekakvog misterioznog Boga, a ne vide ga u svom bližnjemu , u "jednom od malenih"? Šta se to tokom stoljeća u ljudskim glavama izokrenulo da "štuje" nevidljivo, a gazi vidljivo Božje  djelo??

Brač je dao tolike poznate umjetnike, kipare, slikare, pjesnike, sportaše, Brač zastupljen u saboru i pri biskupskoj a i svetoj katrigi, a nikad nikoga od tih  koji su u životu "uspili", nisam čula da je postavio pitanje na temu kako se ponašamo prema bespomoćnim životinjama. Što mi je veoma čudno. Ispada da su školovani i neškolovani po pitanju prava na život jednako nepismeni. Mi Bračani dakle možemo gradit i gradit do besvijesti, i dičit se poznatim imenima vanka po svitu koliko god hoćemo - pitanje je kako funkcioniramo iznutra po pitanju humanosti prema slabijima od sebe. Kada to pitanje svijesti riješimo, možemo reći da smo uspili...

Mislim da je sazrelo vrijeme da izađemo iz uskih okvira tradicije baba i didova te počnemo napokon misliti svojom glavom. Ako ne štitimo sebe i svoje, možemo očekivati da ćemo za par godina opet biti pod nečijom čizmom... Ne, zapravo ćemo  moliti da tamo dođemo.
Živi bili!

utorak, 30. svibnja 2017.

Država u kojoj nemali broj djece nema za marendu, mora imati jake oružane snage.

Vidje li paradu
Raskoši  i sjaja
Zemlje male
Istočno od raja?

Od pustoga sjaja
Zamagljena raja
Hodala je gradom
Osvrćuć' se kradom
Na neosvijetljeni parkić
- Da ne vreba otkud
Zao pogled
one Markić!!

Srid zagrebačkog  Mrak(a)
Upalila se mutna,
Ulična lampa.
Uočilo se odma
Da u paradi
nema
Trampa!

Oćemo Trampa!!

Brzo, obavijestite
Ljude iz
ZAMPa!!
Od zadnjeg NATOvog samita
Imamo autorsko pravo
Na Trampa!

Amo specijalci iz kampa!
Razapnite drugog!
Dajte nam Trampa!!

Onda su se stvari otele kontroli
Stvorila se gužva , zatvorili koridori.
(Šatora sva srića nije bilo
Konfiscirali ga iz Čistoće
Još prošlo lito.)

Jure se sukobio s Antom
A Mare sa Lucom.
Odnekud se stvorila
I precjednica s pucom.

Bandić je tio uvest reda
Ajmo reda - NATO
gleda!!
Lopate u ruke i razgrćite snig!!
Nije snig!! povikali su svi
To smo mi,  radni ljudi
I građevine!
No Bandić se napravio da ne čuje.


Na nosu mu pedeset nijansi roze,
Možda  od šljive a možda  od loze.
A možda  i  od straha,
Da ne iskrsne oklen
kakav kazan graha.

Mali Vlaj pita -
Majo, jel' rat?!
Nije, sine, rat!
Hrvat je svaki
Hrvatu brat!

Mali se okrenu,
Sit rata
U duši sretan -
Što nema brata.





subota, 27. svibnja 2017.

PRIČA O ŽUĆI

Žućo je došao kod nas sa neka tri mjeseca. Okrstila ga je tako moja kćer, bio je naprosto žut 😀. Nisam ga htjela zatvoriti u stan, bezuvjetno sam mu željela dati priliku da upozna prirodu i u njoj uživa. U košari za piknik sam ga nosila u obližnju šumu. Ispočetka se bojao izaći iz košare i stalno se vraćao unutra, mala mrvica. Svijet je pak puno sigurniji iznutra 😀.

No znatiželja je ipak odnijela pobjedu. Polako je počeo upoznavati prirodu i u njoj uživati. Tu je bilo dosta grmlja u koje se od mene "sakrivao". A čim bih se korak- dva odmakla, izlijetao je iz grmlja plašeći se da ne ostane sam. Učio penjati se na stablo. Zalijetao se hrabro i na široka stogodišnja stabla koja se ga, onakvog malešnog, odbacivala od sebe kao praćkom... Ali on nije odustajao, sve dok nije naučio gdje tačno mora zabiti svoje kandžice kako ga stablo ne bi zbacilo. Kako je ponosno gledao u mene sa stabla, kad mu je to prvi put pošlo za rukom... ❤


Slijedeća prepreka koju je trebalo prevazići, jest da se u svojoj euforiji, slijedeći ptice, penjao do najviših grana u krošnji. I onda više nije znao sići. Pogledao bi dole i samo bi žalosno mijaukao. Nekoliko puta sam morala donositi ljestve i verati se na stablo da bi ga skinula. A on je sve to pamtio i znao ko mu je prijatelj u nevolji 😊.


U blizini protiče i rijeka, ulazio je bez straha u nju, pljuskao okolo i pio iz nje vodu. Polako sam ga počela puštati u vrt. Ispočetka je bježao kod svih mogućih susjeda, nevaljalac mali. Sve dok nije naučio šta je za njega dobro. Provodila sam sate i sate vani sa njim. Jednog dana je bio spreman ostati sam. I sad je tako. Kad želi vani, pozicionira se pred vratima. Kad ogladni i želi kući, dođe pred vrata (četvrti kat) i grebe po njima, njegov način kucanja 😀

Super je sve savladao i veoma smo na njega ponosni! Kad prede, trese se pod. Prede iz ogromnog zadovoljstva. Malo mu zavidim kako bez okolišanja, samouvjereno, nalazi stvari koje su za njega dobre. Ljudi bi mogli od njega puno naučiti. Imati mačku, psa, ili bilo koju životinju doma, veliki je izvor pozitive i sreće. Djeluje opuštajuće, prava je antistres terapija! Živ nam i sretan bio još mnogo ljeta naš Žućo!












utorak, 9. svibnja 2017.

Draga moja Lea!

Danas je  tvoj veliki dan!
Uvijek si mi lijepa,
a danas si mi kao san!

Bog ti je iz ljubavi
velike, život dao.
Da ljubavi si vrijedna,
On je to itekako znao!

Mudrost u svom srcu
a strah Božji u oku nosi.
U razumu svome snagu!
Ne zaboravi tko si!

Da Dijete Ljubavi si,
iz krila Svetog Duha,
kojem ćeš se jednom  vratit'
leteć', neokaljana ruha.

I da, i mi smo te htjeli,
kao što si i ti htjela sebe!
Tvoj osmijeh nas grije k'o sunce
Bilo bi hladno bez Tebe!!

Ponosna i sretna
koračaj kroz svijet!
Rasti u Božjem vrtu
k'o najljepši cvijet.

Gdje god nogom kročiš
put nek' se otvori!
Vjeruj svome srcu,
pusti, neka Ti govori.

subota, 6. svibnja 2017.

Sloboda narodu!

Gledam i ne vjerujem  očima!
Šta  je dobro a šta zlo
Stavljeno je u
ruke
Moćnima!!

Oni dižu prst
I kažu -  dosta!!
Samo preko mene u raj!
Samo preko mene do oprosta!!

Moćnici sjede
U Vip ložama
Mašu sa do tri glave
U ovčjim  kožama.

(Narod je ovca.
Za nj nema novca.
Ko ti je kriv??
"Zafali" bogu
što si živ!!)

Mi smo ti omogućili
Državu čistu!!
Gnjido!!
Ima da nam digneš
bistu!
Pazi šta pričaš
Gdje i pred kim!
Đubre!!
Iza mene je stranka
I pravosuđe!
A ti ćeš u Njemačku
da pereš suđe!!

Oslobodili smo te
Od okupatora
A još ne vidjesmo
Zatvora!

Čuješ li? Ti si slobodan!
Jedi slobodu!
Ili marš iz Hrvatske van!!

(Narod je ovca.
Za nj nema novca.
Ko ti je kriv??
"Zafali" bogu
Što  si živ !!)

Politička (haha) scena
Vrvi od mravi
Bakica pita -
Koji su naši??
Koji su pravi??

Bako,  naši su oni
Što zastavom mašu
Autobusima što napuštaju
Lijepu
Našu.




četvrtak, 4. svibnja 2017.

O - ljubavi

Svi smo pročitali poneku knjigu o ljubavi. Mali ili malo veći savjetnik. Kad smo nesigurni, ili mislimo da smo pogriješili. Kada ne znamo dalje!

Nijedan savjetnik ne može zamijeniti osobno iskustvo.

Ljubav je moguća. Moguće ju je ostvariti. Naravno, samo ako je u našim životima želimo. Ako osjećamo potrebu za njom.

Ljubav je čist osjećaj. Ne da se zamijeniti za poklon. Ni za vrlo skup poklon. Ne da se kupiti, jer ljubav u okovima više nije ljubav.

Ljubav je osjećaj slobode. Prije svega, upoznati i prihvatiti sebe onakvom kakva jesam. Čovjek koji svoj život živi iz perspektive onoga što drugi od njega očekuju, niti poznaje, niti voli sam sebe, i kao takvom, nije mu moguće voljeti drugu osobu. Takvi žive sa dubokim nezadovoljstvom u sebi, koje pretežno kulminira u agresivnosti. Pokazatelj je to totalnog gubitka kontakta sa samim sobom, koje se manifestira kroz netoleranciju prema svačemu i svakom onom, koji si uzima za pravo da bude drugačiji, i živi po vlastitom nahođenju.

Onaj tko voli sebe i svoje različitosti, spreman je isto tako prihvatiti i drugu osobu, znajući da svatko ima pravo živjeti ono što ga čini sretnim. Onaj tko voli sebe, dozvoljava ljubavi slobodan prolaz.

Bilo kakva vrsta represije uništava poštovanje, a samim tim i ljubav, jer je  poštovanje sastavni dio ljubavi.

Ljubav nam je potrebna, kako bismo mogli funkcionirati. Ona je tu. Možda je samo treba pozvati!

petak, 21. travnja 2017.

ŠTORIJA O ŽUĆI

ŠTORIJA O ŽUĆI

Žućo nam se vratio. Bio nekoliko dana na godišnjem odmoru, sa uskršnjin zekon, ali ne onin iz Alice u zemlji čudesa. Potrebno mu je bilo malo da otputuje, jer mi doma u kombinaciji ×5 znamo bit naporni. Više puti čak i sami sebi.  I tako je naš Žućo spakirao kufere.

Zapravo, puno je bliže istini da se njega spakovalo u kufer. 😀 Njegov transportni, mačji, samo za crvene mačkove.  Jušto po miri. Tako san bare mislila! Kad ono, pun kufer Žuće!!!😂 Odasvuda nešto viri. Dlačica vamo, brčići tamo. Pazi na rep. Žućo se od zadnjega svoga putovanja poprilično pomogo.
Potriba nan je nabavit PUNO veći kufer za Žuću.

Govori da mu je lipo bilo. Da su ga dočekali ko kralja. Jedino tepih da je misto crvenega bio bili, ali njemu to ništa ne predstavije.  Tako mi provjo i prede. Prede i provjo. Da je bilo sve to zapisat ča on zno, ispalo bi da je on reinkarnacija Ivane Brlić Mažuranić. Ili Rainera Marije Rilke, ipak je Žućo rođeni German. Jedino mu je ime auslendersko.

I tako je naš Žućo,  pun  pozititivnih utisaka, došavši kući, lego na prozorsku dasku (di mu je inače osmatračnica za golubove), i, nu čuda! Prozorska daska ko da se stanjila - Žućo jedva stane na nju! I ajde, sve se ipak uspilo nikako zgurat, ugurat i nagurat, ali rep nikako! A onda sam uvidila i zašto! Žućo ga koristi kao vodič topline prema radijatoru 😂😂😂

Svitu moj, kad bi svi ljudi na svijetu imali ovako pozitivnu vibru ko naš Žućo, bio bi to pravi pravcati raj na Zemlji.
I nikomu već ne bi bilo potriba od godišnjeg odmora!!

četvrtak, 20. travnja 2017.

Rekvijem Zlatnom Ratu

Šta je bilo?
Šta se zbilo?

Eno  je Rât
Okrenuo vrat!
Okrenuo glavu!
U dubinu plavu!

Zabio je u pijesak!

Da ne čuje narodnjake,
Ovacije ovaca
ni njihov pljesak!

Kra-de-se
Kra-de-se

(Pljesak)

A pijesak?
A šljunak?
1 zrno -
1 kuna!

Plenki ništa
nije znao
Tim se davno
Spakovao
Pomogo mu
Je i Zoki
Uvest reda
Sitnog zuba
Stoki.



#zlatnirat #dasgoldenehorn #bol #brač #dalmatia #islandofbrač

nedjelja, 16. travnja 2017.

Vila Djetinjstva

Kada me obuzme tuga,
i osjećaj je tako jak,
pustim neka me zapljusne,
preplavi vihorom juga
da me razaspe u
kapi
pa opet zgusne...
Ona je nečega znak.

Možda je nešto iz djetinjstva
ugledalo oko?
Prepoznala duša?
Što bilo je skriveno
duboko
u
hodnicima uha
što pamti dok sluša...

Možda je miris
majčinog krila?
Pucketanje drva
u staroj peći?
Možda to
djetinjstva vila
nešto važno
ima mi reći?


subota, 15. travnja 2017.

Mojoj Zemlji

Zemlja je Majka.

Zemlja je jaka.
Sva njena snaga
još miruje
u utrobi njenoj.
Osjećam je
dok koračam
noseći dušu
u ruci bijeloj.  

        
Ona je puno jača
od svih onih
što mrtvu je žele!


Iz praha zlobe
narast' će trava
da mudri se
razvesele!


Milujem je dodirom
svojih misli
Sve što živi, poteklo je
iz njezinog krila!


Budi mi sretna,
I jaka!
Moja Lijepa!
Moja Mila!

četvrtak, 13. travnja 2017.

Snoviđenje

Sanjam svijet
u kojem živim
u bojama duge,
nikako sivim!

Koliko se vole
psi i mačke!
Lav  i Jaganjac!
Ništa nije naopačke!

Grad na prozircu
U duhu vidjeh.
Samo ljudi
ne biješe nigdje.



Tati

prošlo je neko  vrijeme ali što je vrijeme i ništa  su riječi  tamo preko u šaptu čempresa mir u zasjedi  je ček'o bila sam sutra i doći...