Moj Gagi

Moj brački mačak, moj Gagi. Zapravo je on puno više "naš", ali meni je nečim svojim tako posebnim prirastao za srce da je, eto, bio i ostao moj.
Majka ga je uzela sebi prije nekoliko godina, bio je lutalica. Dan-danas on, eto, ima dom. Viđam ga, nažalost, samo nekoliko puta na godinu. Svaki put iznova potrebna je jedna kratka faza prepoznavanja i opuštanja, do potpunog predanja.
Imala sam prilike upoznati ih jako puno. Naš sustanar Žućo sa nama je od malih nogu. Pitom je i voli nas svakoga na svoj način. Voli nas i računa na nas, i zna svakog do u dušu. Imao je sreće...
Mog Gagija život nije baš mazio. Odrasti kao "ničiji", lutalica među mnogo nekastriranih mačora nije bilo baš lako. Ostavilo je traga na njemu, čitam mu u očima. Oči govore, da, ali doista nikad još nisam vidjela tako izražajne oči kao što su  njegove. Prekrasni tamnozeleni smaragdi. Govorim mu, razumije me. Onda šutim i govorim mu šutnjom. Šutnju razumije još bolje ❤
Ispočetka ne voli da ga diram. Poštujem to. Malo po malo se opušta i dozvoljava mi da ga pročešljam prstima. Voli se igrati, o, voli. Uspoređujem njega i Žuću. Žućo kad te malo zagrebe, bezopasno je. Kad te Gagi zagrebe, čak i u igri, primjećujem još uvijek njegovo sjećanje na  preživljavanje. Ukorijenjeno duboko, sve do malenih šapica koje i u igri sijevaju poput munje, brze i precizne. I oštre. Dirljivo je kako me slijedi u korak. Kad legnem spavati, ispruži se ispred vrata poput čuvara  On čuva mene, a ja njega.
Divim se njegovim brzim i spretnim pokretima. Kad se penje na orah, toliko je brz da ga ne stignem pratiti pogledom. Samo nešto u granama šušne!  Kreće se sigurno i graciozno i po tankim granama, brz poput misli. Ne bih bila u koži pticama i miševima; rođeni je lovac.
Moj Gagi. Pogled u kojem se zrcali duša, bez lijevih primisli i računice kao što je to često vidljivo kod ljudi. Savršeno djelo Božjih ruku, koje me ispunja poštovanjem i zahvalnošću prema njegovom i mom Stvoritelju, koji je sve napravio bez greške...

Poštovanje prema svakom biću jedini je način na koji možemo Bogu ugoditi.

Nostalgija

Da nostalgija! Nostalgija ti je jedna vrst alergije. Možeš  bit alergičan na ovo ili ono. I na sve. U vremenu i okolnostima od kojih smo mnoge izabrali i sami, nostalgija naprosto buja. Zlatno doba nostalgije. Jučer  tako idem s posla i gledam sve one velebne zgrade, vrhunsku tehnologiju na četiri  kotača , jedva čekam  da dodem doma a ipak vozim skroz sporo... Da mi ne bi iznenada koja  mama ježica odlučila  prijeć  cestu, ili koji zeko, a i mačke  su noću  vrlo aktivne.... Kad ih vidim na cesti kako leže zgažene, naježim se i pomislim - da si samo malo sporije vozio...!

E, to san bas tila reć. Hvata me nostalgija kad vidim kojim bjesnilom jedna masa ljudi ide kroz zivot, uporno glavom kroza zid, ne razmišljajući o tome  kako nije važan  samo cilj, već se broji i put do tog cilja. Broji se svaki cent vremena, svaki udah i izdah. Stručnjaci  nas bombardiraju temema kako su se ljudi otuđili  jedni od drugih. Ljudi su se sami od sebe otuđili!  Izgubili kontakt sa dušom, i sa ciljem njihova postojanja na zemlji! Najvažnije  je da je  naoko sve u redu, a unutar četiri zida, to ionako niko ne zna. Ili unutar četiri zida ljudskog srca.

Kada kažem  otuđili, ne mislim osamili. Čovjeku  je samoća  prijeko potrebna, kako bi svoj materijalni i fizički  život  mogao uskladiti sa potrebama svoje duše, i u tom pravcu djelovati, za spas vlastite, a i one "Duše Svijeta", u kojoj je sadržano  sve živo, sve ikada Božjom  rukom stvoreno.
Hvata me nostalgija kada vidim koliko toga se "mora", a koliko je malo u stvari potrebno. Koliko se kupuje da bi se bacilo. Koliko se "nema šta jesti", a izbirljivi do bola. Radije baciti pa kupiti opet. Ko još ji spizu od jučer?!

Koliko ljudi bezglavo vjeruju svemu što  čuju i žure to primjeniti. Koliko više  slušamo  i vjerujemo drugima, nego samima sebi!

U sistemu smo koji se okreće  sve brže , i zahtijeva od nas tempo koji izaziva vrtoglavicu. Ja ne mislim da se sve to mora stići. Ne mora se svuda ni otići. Jao čovjeku  koji prioriteta  nema i ne poštuje svoje potrebe, kako će poštovati i uopće prepoznati potrebe drugih bića...

Nostalgija me hvata  i za puno mirnijim vremenima, kada se  veličina  i vrijednost čovjeka  nije mjerila kroz nečiju  nacionalnu pripadnost ili vjeroispovijest.  Danas imamo kombinaciju obje, što je još  strašnije . Pitam se po ko zna koji put - svi oni besmisleni osvajački  i u ime vjere ratovi, svi oni logori patnje i smrti, sve one puste scene uništavanja  i straha, je li moguće  da nista od toga ljudski rod nije uspjelo dozvati pameti? Ili je istina da strah rađa  strahom i da tu mjesta razumu nema? I zašto  se uopće  ratovi i loše stvari koje ljudi jedni drugima čine , nazivaju Božjom  kaznom? Bog nikada u takvim događanjima  nije sudjelovao, ona su plod i djelo bolesnih ljudskih misli koje prelaze na djelo...!

Hvata me nostalgija, odnosno alergija, kada vidim da nam država  Hrvatska ne kreće  prema budućnosti  živeći  u sadašnjosti, nego punim jedrima brodi prema stoljeću  sedmom, razarajući i žderući sebe samu. Mit o veličini  nacije usprkos egzodusu i dalje buja, naravno puno više u dijaspori koja je velikim dijelom  prespavala zadnjih  25 godina. Gradi se u zemlji, masovno se gradi, no gradilo se  prije puno tisuća godina i u Egiptu...

Hvata me ne nostalgija, nego jeza, kada jedan evropski političar migrante nazove "ilegalnim ljudima". Ilegalni, zaboga?!? Doista se pitam  u zadnje vrime sve više, nije li ova kompletna jadna ljudska  vrsta na ovim prostorima potpuno ilegalno, nekakvom zabunom, greškom u sistemu došla?!?

Hvata me nostalgija za rajem na Zemlji, koji je moguć. Koji će doći. No, prije toga...

BITI STAR

Upoznala sam dosta starijih osoba, ovakvih i onakvih. Po pravilu - kakav život, onakva i starost. Volim razgovarati sa njima, meni su oni prava riznica...

Godinama sam u susjedstvu imala stariju  gospođu, tada su joj bile 93. godine. Dobro ste pročitali, 93. U toj visokoj dobi u svom je stančiću u prizemlju živjela SAMA. Išla u nabavku, prostirala rublje u vrtu. Da bi otključala vrata, nekad joj je bilo potrebno par minuta. Ali je odlučno odbijala svaku ponuđenu pomoć. Ona će to sama, polako, ima ona vremena... Preživjela i 2. Svjetski rat, bila pri vojsci, šila im uniforme. Sa 60-ak godina ostala udovica. Sa 63 se po drugi put udala, opet iz ljubavi i vlastite volje. I sada kad razgovaram sa njom, u toj osjetljivoj, klimavoj dobi, ništa od svoje odlučnosti nije izgubila. Odlučnost se zrcali u očima.
Onima koji je imaju.
Ona se, kaže, smrti ne boji. "Slobodna sam poći kad god Ti to želiš, Bože. Vid mi je već jako oslabio i nisam ona koja sam bila..."

Upoznala sam i onih koji su od sebe odustali već na početku. Zaobišao ih život ko što auto cesta zaobiđe neku tamo selendru... U očekivanju "pravog trenutka", pretpostavljam.
Oni su isto oblikovali moje iskustvo, kao naravno i svoje vlastito.
Strašno je sjediti i čekati smrt.
Strašno je imati vremena za razmišljanje o sve samim propustima u životu. Ono strašno polagano umiranje, o kojem govori Coelho.
Strašno je od takvog poslušati savjet. Sve sama izmicanja i povlačenja. Sami bijegovi. Dok te starost ne sveže za stolicu. Tada više nemaju kamo. Moraju se suočiti sa onim od čega su bježali cijelog svog života - od neuspjeha.
Strašno je bojati se života. Strašno je u naslijeđe potomcima ostaviti samo strah. Strašno zato, jer je Bog imao drugačiji plan.
Ideja za nadgrobni natpis takvima:

Život gadan,
Bez ljubavi.
Zavidan, gladan,
Samo mržnje ne fali.

Smrt za sretan kraj?
Sve po zasluzi - znaj.

Utješno - u svakom trenutku imamo mogućnost izbora.