Bura! Bura!
Svuda svoje
Prste gura!
Kroza škuru
O zid tuče
U srž kosti
Se uvuče!
Svuda svoje
Prste gura!
Kroza škuru
O zid tuče
U srž kosti
Se uvuče!
četvrtak, 29. prosinca 2016.
nedjelja, 11. prosinca 2016.
Pismo djevojčici (Ivančici)
Draga moja djevojčice ... Mjesec drsko zuri u moj prozor, kao da mi govori - ne spavaj, bdij...
Možda su ovo tvoji posljednji trenuci...? Možda se navršilo vrijeme koje si dobila ovdje, na ovoj planeti...? Navršila si svojih prvih 30. ...ujedno i svojih posljednjih... Da sam ja kojim slučajem gospodar života, dobila bi još jednu priliku... Uzalud... uzalud...! Možda baš u ovim trenucima ovog tako posebno sunčanog dana koji se pretočio u vedru noć, jasnu, a ipak ne suviše hladnu, ispunjenu mirisom zemlje u kojoj leži zakopana, mrtva trava, ali i korijen njenih mladica, koji samo čekaju znak , možda baš u ovom trenutku se zbiva čudo umiranja ljeta u jeseni, lijepo u svojoj surovosti i nemilosrdnosti kiše i oluje koja će potresti naše duše udarom nemjerljivim... Miris zemlje, koji je ujedno miris smrti i miris života, i govori mi umirujućim glasom - ne boj se, smrt je samo privid, nije stvarna... Jer ako si bila u našim srcima biti ćeš tu i nadalje, zaborava nema...
U velikoj si prednosti, draga moja, odlaziš u bolji svijet, a mi ostajemo bez riječi jer riječi su suvišne, i ostajemo bez krika jer on se zaledio na putu od srca ka usnama... Neka sveta ruka Stvoritelja koji život daje i uzima stavi na tvoje čelo svoj znamen... Mislim da je On to već i učinio... I polako te, sasvim oprezno uzima za ruku i vodi te putem Svjetla, kamo oduvijek pripadaš
Možda su ovo tvoji posljednji trenuci...? Možda se navršilo vrijeme koje si dobila ovdje, na ovoj planeti...? Navršila si svojih prvih 30. ...ujedno i svojih posljednjih... Da sam ja kojim slučajem gospodar života, dobila bi još jednu priliku... Uzalud... uzalud...! Možda baš u ovim trenucima ovog tako posebno sunčanog dana koji se pretočio u vedru noć, jasnu, a ipak ne suviše hladnu, ispunjenu mirisom zemlje u kojoj leži zakopana, mrtva trava, ali i korijen njenih mladica, koji samo čekaju znak , možda baš u ovom trenutku se zbiva čudo umiranja ljeta u jeseni, lijepo u svojoj surovosti i nemilosrdnosti kiše i oluje koja će potresti naše duše udarom nemjerljivim... Miris zemlje, koji je ujedno miris smrti i miris života, i govori mi umirujućim glasom - ne boj se, smrt je samo privid, nije stvarna... Jer ako si bila u našim srcima biti ćeš tu i nadalje, zaborava nema...
U velikoj si prednosti, draga moja, odlaziš u bolji svijet, a mi ostajemo bez riječi jer riječi su suvišne, i ostajemo bez krika jer on se zaledio na putu od srca ka usnama... Neka sveta ruka Stvoritelja koji život daje i uzima stavi na tvoje čelo svoj znamen... Mislim da je On to već i učinio... I polako te, sasvim oprezno uzima za ruku i vodi te putem Svjetla, kamo oduvijek pripadaš
nedjelja, 4. prosinca 2016.
Na kraju duge
Jučer sam s prijateljicom bila u posjeti našoj zajedničkoj radnoj kolegici, koja je prije 3 dana navršila 30.
Razboljela se. Dobila rak.
Prvih tjedana i mjeseci činilo se da nije toliko alarmantno. Izvući će se. Koja kemo i gotovo. A onda, nedavno, iznenadni obrat. Ponovo u bolnicu. Stanje se pogoršalo . Kemoterapija je poubijala sve zdrave stanice njenog mladog tijela. Preživjele su jedino metastaze.
Šok za sve nas koji je znamo. Da ne govorim o obitelji, koja prolazi teške , najteže trenutke.
U bolnicu se ne usudim ići sama. Poznavala sam tu djevojku, bila je lijepa kao najljepša među manekenkama. Posljednjih je dana prebačena na palijativni odjel. Jako puno je izgubila na težini . Usprkos tuzi, sasvim mi je jasno da se prilikom posjeta ne smijem rasplakati. Treba otići razveseliti tu osobu, razgovoriti je, podržati je u njenoj velikoj želji za životom. Šta reći, dosta sam starija od nje, pa mi se ni najmanje ne umire...
Upravo zato se ne usudim ići sama.
I tako smo se nas dvije, Ivana i ja, spremile i krenule. Sa par sitnica u božićnoj vrećici i neizbježnim primjerkom "Malog Princa" Antoinea de Saint Exuperya. Meni barem pomaže da bolje razumijem svijet odraslih... Napisala sam joj i jedno pismo. Ono, mi ćemo doći , pa ćemo opet morati otići , a pismo ostaje. Pismo je bilo sa naglaskom na "NISI SAMA"- I kad nismo fizički pored Tebe, u našim si mislima i molitvama. Ivana čita pismo naglas. Plače. Plače i njena mama. Plačem i ja. Vrijeme nam je da krenemo, ne želim da kasnimo. Moramo se ustabiliti. Konačno , nosimo našoj prijateljici i radnoj kolegici pozitivne misli i želju za životom. To nam je namjera.
U autu razgovaramo o neutralnim stvarima. Sasvim lijeva tema.
U bolnici, na ulazu vreva. Puno ljudi, nitko ne izgleda presretan. Pitamo za odjel i broj sobe. Onda prvi šok. Odjel na kojem leži je palijativna medicina. Umirući pacijenti. Presjeklo me iznova. Na putu prema liftu pričam Ivani šaljivu epizodu iz života mog supruga. Pokušavam nas rastresti, ohrabriti, kako bi mogle dostojno prići toj mladoj djevojci. Imam osjećaj da me nečija ledena šaka drži za gušu. A na prsa mi se svalio čitav jedan brački kamenolom. Sasvim je jasno da se moramo držati hrabro. I Ivančica je hrabra. I želi živjeti.
Ulazimo u sobu, pozdravljamo se. Grlimo, ljubimo. Presretna je što smo došle. Kroz nekoliko minuta mora na terapiju. Molim vas, nemojte još ići, kaže nam. Ma gdje ići, ne pada nam na pamet. Čekat ćemo koliko bude trebalo. I prespavat ako treba. Sve ostalo je sada potpuno nevažno!
Silazimo u kafeteriju, naručujemo kavu. Zapravo bi puno radije naručile nešto žestoko , sa puno alkohola... Jako puno.....
U sobi se izmjenjuju ljudi. jedni dolaze, drugi su na odlasku. Bože dragi, daj svim tim ljudima snage da joj prenesu svoje pozitivne misli i želje. Ne daj da se netko tu pred njom slomi. Mada je sasvim jasno da je većina nas na samoj granici izdržljivosti ...
Kako se loše nosimo sa pomisli na smrt!! Na gubitak! Valjda zato sto u tom segmentu nemamo apsolutno nikakvih ovlasti niti mogućnosti da bilo šta promijenimo. Nije u našim rukama. Bože , imam li pravo moliti da je poštediš, da joj daš još jednu šansu ? Gdje mi je vjera, gdje mi je nada? Je li puno ispravnije reći - neka bude volja Tvoja?
Obećale smo doći opet kroz tjedan dana. Mozda čak i prije. Pisat ćemo preko messengera. Dogovoriti se. Ivana kaže - ako bude još bila u stanju. Proleti mi kroz glavu, onako na brzinu - pa tko mi garantira da ću za tjedan dana i ja biti u stanju? Ili na životu ? Nema garancije. Dan i čas putovanja potpuno je nepoznat, a ne smijemo dozvolit da nas iznenadi. Zvuči surovo, ali i nije. Ako smo svjesni toga, nećemo trošiti vrijeme na bedastoće ... Bit ćemo zahvalni na svim lijepim darovima koji su nam dani da uživamo u njima, da ih koristimo kako bi pomogli bližnjemu svome i uljepšali jedni drugima život .
Sada mi je jasno da je davanje zapravo najveći poklon... Ono što od sebe damo, jednog ćemo dana ponijeti u život vječni .
U vjeri, u nadi, nemojmo se bojati smrti.
Razboljela se. Dobila rak.
Prvih tjedana i mjeseci činilo se da nije toliko alarmantno. Izvući će se. Koja kemo i gotovo. A onda, nedavno, iznenadni obrat. Ponovo u bolnicu. Stanje se pogoršalo . Kemoterapija je poubijala sve zdrave stanice njenog mladog tijela. Preživjele su jedino metastaze.
Šok za sve nas koji je znamo. Da ne govorim o obitelji, koja prolazi teške , najteže trenutke.
U bolnicu se ne usudim ići sama. Poznavala sam tu djevojku, bila je lijepa kao najljepša među manekenkama. Posljednjih je dana prebačena na palijativni odjel. Jako puno je izgubila na težini . Usprkos tuzi, sasvim mi je jasno da se prilikom posjeta ne smijem rasplakati. Treba otići razveseliti tu osobu, razgovoriti je, podržati je u njenoj velikoj želji za životom. Šta reći, dosta sam starija od nje, pa mi se ni najmanje ne umire...
Upravo zato se ne usudim ići sama.
I tako smo se nas dvije, Ivana i ja, spremile i krenule. Sa par sitnica u božićnoj vrećici i neizbježnim primjerkom "Malog Princa" Antoinea de Saint Exuperya. Meni barem pomaže da bolje razumijem svijet odraslih... Napisala sam joj i jedno pismo. Ono, mi ćemo doći , pa ćemo opet morati otići , a pismo ostaje. Pismo je bilo sa naglaskom na "NISI SAMA"- I kad nismo fizički pored Tebe, u našim si mislima i molitvama. Ivana čita pismo naglas. Plače. Plače i njena mama. Plačem i ja. Vrijeme nam je da krenemo, ne želim da kasnimo. Moramo se ustabiliti. Konačno , nosimo našoj prijateljici i radnoj kolegici pozitivne misli i želju za životom. To nam je namjera.
U autu razgovaramo o neutralnim stvarima. Sasvim lijeva tema.
U bolnici, na ulazu vreva. Puno ljudi, nitko ne izgleda presretan. Pitamo za odjel i broj sobe. Onda prvi šok. Odjel na kojem leži je palijativna medicina. Umirući pacijenti. Presjeklo me iznova. Na putu prema liftu pričam Ivani šaljivu epizodu iz života mog supruga. Pokušavam nas rastresti, ohrabriti, kako bi mogle dostojno prići toj mladoj djevojci. Imam osjećaj da me nečija ledena šaka drži za gušu. A na prsa mi se svalio čitav jedan brački kamenolom. Sasvim je jasno da se moramo držati hrabro. I Ivančica je hrabra. I želi živjeti.
Ulazimo u sobu, pozdravljamo se. Grlimo, ljubimo. Presretna je što smo došle. Kroz nekoliko minuta mora na terapiju. Molim vas, nemojte još ići, kaže nam. Ma gdje ići, ne pada nam na pamet. Čekat ćemo koliko bude trebalo. I prespavat ako treba. Sve ostalo je sada potpuno nevažno!
Silazimo u kafeteriju, naručujemo kavu. Zapravo bi puno radije naručile nešto žestoko , sa puno alkohola... Jako puno.....
U sobi se izmjenjuju ljudi. jedni dolaze, drugi su na odlasku. Bože dragi, daj svim tim ljudima snage da joj prenesu svoje pozitivne misli i želje. Ne daj da se netko tu pred njom slomi. Mada je sasvim jasno da je većina nas na samoj granici izdržljivosti ...
Kako se loše nosimo sa pomisli na smrt!! Na gubitak! Valjda zato sto u tom segmentu nemamo apsolutno nikakvih ovlasti niti mogućnosti da bilo šta promijenimo. Nije u našim rukama. Bože , imam li pravo moliti da je poštediš, da joj daš još jednu šansu ? Gdje mi je vjera, gdje mi je nada? Je li puno ispravnije reći - neka bude volja Tvoja?
Obećale smo doći opet kroz tjedan dana. Mozda čak i prije. Pisat ćemo preko messengera. Dogovoriti se. Ivana kaže - ako bude još bila u stanju. Proleti mi kroz glavu, onako na brzinu - pa tko mi garantira da ću za tjedan dana i ja biti u stanju? Ili na životu ? Nema garancije. Dan i čas putovanja potpuno je nepoznat, a ne smijemo dozvolit da nas iznenadi. Zvuči surovo, ali i nije. Ako smo svjesni toga, nećemo trošiti vrijeme na bedastoće ... Bit ćemo zahvalni na svim lijepim darovima koji su nam dani da uživamo u njima, da ih koristimo kako bi pomogli bližnjemu svome i uljepšali jedni drugima život .
Sada mi je jasno da je davanje zapravo najveći poklon... Ono što od sebe damo, jednog ćemo dana ponijeti u život vječni .
U vjeri, u nadi, nemojmo se bojati smrti.
petak, 11. studenoga 2016.
Mr. Cohen
"... da gubitkom ništa ne gubite. Jer nemate što izgubiti." !!!!!!!
Gledajući Leonarda Cohena, riješavam se straha od smrti... :-) Stanice tjeskobe odumiru tijekom starenja.... :-) Ah, što reći, šta još reći? Hvala ti veliki Bože za jednu i svaku ovakvu egzistenciju...
Neka Vam je laka crna zemlja, Mr. Cohen...
petak, 19. kolovoza 2016.
Sučeljavanje
Imamo jednoga mačka, prozvali smo ga Gagi jer nam je puno drag. Sučeljavamo se nikoliko puti na dan. Kad god je gladan ili mu je do igre, netko će od nas uvik nać vrimena za njega. Obožavam se sučeljavat sa njim. On to zna i iz zahvalnosti stalno prede ❤.
Nekidan je na htv i radiju bilo jedno drugo sučeljavanje. Sva srića da se ocu pokvarila televizija pa nismo morali gledat, nego samo slušat. Ako me pitate za imena, nisam baš sigurna. Rudanica ih je okrstila volovima. Mislim da je time povrijedila tim divnim i vrijednim životinjama čast, pa se, evo, ja želim njima ispričat u to ime. Razmišljam kako bi ih nazvala, ali mi ne pada ništa upotrebljivo napamet. Znam da pojedinim reptilima može narast rep ako ga izgube, odnosno ako im ga netko poždere. Za fenomen da stvorenju može ponovo izrast glava kad mu je ko poždere, još nisam čula. Toga ima samo u svijetu politike. Jedni drugima požderu glavu pa na mistu te jedne izrastu tri. Ili čak sedam. Ko u onog čudovišta iz Apokalipse. Koje repom obara trećinu zvijezda na Zemlju. Tako su i oni na putu da trećinu, a uskoro i polovicu hrvatskog naroda upute u evropsku uniju. Jer šta će doma. Majka domovina postala maćeha i ima mista samo za one s najmanje tri glave. Od kojih nijedna ne zna šta radi ona druga. Ili treća. Ili sedma. Jedna je u udbi. Druga pregovara s moston. Treća ima prste u MOLu ali kako bi to ona prva mogla znat. Četvrta iz grešne strukture gomila sebi blago na zemlji i iz petnih se žila trudi izobličiti Isusov nauk. Peta maršira za "život" te osniva inicijativu za obitelj sa puno nasilja i netolerancije. Šesta koja je u ratu bila na sigurnom pokupila je odličja dok su oni s prve crte spali u posljednji plan, a zapravo ih ni na kakvom planu više nema. Sedma kontrolira preostalih šest.
Jako dobro bi bilo kad bi ti glavati došli u male sredine di im mali ljudi mogu postavit pitanja. Di će bit prisiljeni da daju odgovor baš na pitanje koje im je postavljeno. Jer oni između sebe razgovaraju na drugi način. Prepucavanje je samo scenografija. Žderanje glave samo kulisa iza koje im narastu tri nove. Lupanje šakom od stol samo predizborna fraza. Evo, mislim se, ja bi rado Kolindu priupitala kome je ona to lupila šakom od stol. More bit da je Mamiću na šta je on promptno organizirao ročkas. Ali, sa druge strane, kako ćeš nekom drugom udarat šakom o stol, a svoj apetit nisi u stanju držat pod kontrolom te te noge jedva nose ko pilića nafilanog antibioticima i hormonima rasta?! Pleća ko u bacačice diska a vratina ko u katalonskog bika. Tu bi pod hitno morala jedna dijeta. Ili post. Iz solidarnosti sa sve većim brojem roditelja koji nisu u stanju dici dat za marendu. Jer nema za svih. Prednost imaju narodni vođe sa tri do sedam glava koje treba nahranit.
I sad vi to zamislite kad se takvi sedmoglavi naždere pa počne srat!
Eto nam objašnjenja zašto je Hrvatska u govnima do grla.
Nekidan je na htv i radiju bilo jedno drugo sučeljavanje. Sva srića da se ocu pokvarila televizija pa nismo morali gledat, nego samo slušat. Ako me pitate za imena, nisam baš sigurna. Rudanica ih je okrstila volovima. Mislim da je time povrijedila tim divnim i vrijednim životinjama čast, pa se, evo, ja želim njima ispričat u to ime. Razmišljam kako bi ih nazvala, ali mi ne pada ništa upotrebljivo napamet. Znam da pojedinim reptilima može narast rep ako ga izgube, odnosno ako im ga netko poždere. Za fenomen da stvorenju može ponovo izrast glava kad mu je ko poždere, još nisam čula. Toga ima samo u svijetu politike. Jedni drugima požderu glavu pa na mistu te jedne izrastu tri. Ili čak sedam. Ko u onog čudovišta iz Apokalipse. Koje repom obara trećinu zvijezda na Zemlju. Tako su i oni na putu da trećinu, a uskoro i polovicu hrvatskog naroda upute u evropsku uniju. Jer šta će doma. Majka domovina postala maćeha i ima mista samo za one s najmanje tri glave. Od kojih nijedna ne zna šta radi ona druga. Ili treća. Ili sedma. Jedna je u udbi. Druga pregovara s moston. Treća ima prste u MOLu ali kako bi to ona prva mogla znat. Četvrta iz grešne strukture gomila sebi blago na zemlji i iz petnih se žila trudi izobličiti Isusov nauk. Peta maršira za "život" te osniva inicijativu za obitelj sa puno nasilja i netolerancije. Šesta koja je u ratu bila na sigurnom pokupila je odličja dok su oni s prve crte spali u posljednji plan, a zapravo ih ni na kakvom planu više nema. Sedma kontrolira preostalih šest.
Jako dobro bi bilo kad bi ti glavati došli u male sredine di im mali ljudi mogu postavit pitanja. Di će bit prisiljeni da daju odgovor baš na pitanje koje im je postavljeno. Jer oni između sebe razgovaraju na drugi način. Prepucavanje je samo scenografija. Žderanje glave samo kulisa iza koje im narastu tri nove. Lupanje šakom od stol samo predizborna fraza. Evo, mislim se, ja bi rado Kolindu priupitala kome je ona to lupila šakom od stol. More bit da je Mamiću na šta je on promptno organizirao ročkas. Ali, sa druge strane, kako ćeš nekom drugom udarat šakom o stol, a svoj apetit nisi u stanju držat pod kontrolom te te noge jedva nose ko pilića nafilanog antibioticima i hormonima rasta?! Pleća ko u bacačice diska a vratina ko u katalonskog bika. Tu bi pod hitno morala jedna dijeta. Ili post. Iz solidarnosti sa sve većim brojem roditelja koji nisu u stanju dici dat za marendu. Jer nema za svih. Prednost imaju narodni vođe sa tri do sedam glava koje treba nahranit.
I sad vi to zamislite kad se takvi sedmoglavi naždere pa počne srat!
Eto nam objašnjenja zašto je Hrvatska u govnima do grla.
petak, 5. kolovoza 2016.
Volin svoje more, volin svoju zemlju!
Volin ovo svoje more, volin ovu svoju zemlju, blagoslovljenu i svetu, koju nam je Svevišnji dao na uživanje, ali da je očuvamo za nadolazeće naraštaje!! A mi smo je prepustili u ruke vucibatinama, licemjerima, farizejima i pismoznancima gorima od onih koji su iz straha za fotelju s guštom razapeli Isusa..., kockarima, kriminalcima i cinicima koje podržava pravosudna služba sastavljena od istih takvih dvoličnjaka i licemjera!! Ne!! Nije nam ovu zemlju podario ni Tito ni Tuđiman, ni ovaj NATO uljez koji nam momentano slini uz svetu himnu svete zemlje, za koju je pala tamo devedesetih nevina krv, nevina krv onih koji su išli u rat misleći da brane svoja ognjišta i svoje obitelji, a ne znajući da su zapravo mnogim ordenjem nakićenim generalima, i ostalim ratnim profiterima koji ne vidješe prve crte, omogućili silna bogatstva svojom braniteljskom patnjom...!! Nažalost ne samo braniteljskom nego i civilnom!! Naprosto - ljudskom patnjom...
Da bi ovu našu prekrasnu i svetu zemlju prepustili u ruke izdajnicima koji je cijede već od samih devedesetih, a narod šuti, i kupi u se... Ha, nemamo mi neprijatelja izvana, drage moje Hrvatice i Hrvati... Naš neprijatelj dolazi iz naših redova.
Glasovali smo za njega sami!!! U rujnu imamo priliku učiniti to isto. Jesmo li uspjeli naučiti išta iz prošlosti?
Da bi ovu našu prekrasnu i svetu zemlju prepustili u ruke izdajnicima koji je cijede već od samih devedesetih, a narod šuti, i kupi u se... Ha, nemamo mi neprijatelja izvana, drage moje Hrvatice i Hrvati... Naš neprijatelj dolazi iz naših redova.
Glasovali smo za njega sami!!! U rujnu imamo priliku učiniti to isto. Jesmo li uspjeli naučiti išta iz prošlosti?
ponedjeljak, 20. lipnja 2016.
HULIGANI
Di god da krenem
Huligani svuda
Oko mene
Huligani svuda
Oko mene
Eno ih,
Zakone pišu
Da si osiguraju lovu
Pa onda zbrišu
Zakone pišu
Da si osiguraju lovu
Pa onda zbrišu
- - - Koji je jamio - - - -
- - Nije se zasramio - - -
- - Nije se zasramio - - -
Eno ih care
U svečanoj loži
Kad se ljudi osvijeste,
Ne bi im bila u koži!
U svečanoj loži
Kad se ljudi osvijeste,
Ne bi im bila u koži!
Eno ih
Nabreklog vrata
Lupaju šakom
Po onom stolu
Za kojim su INU
Prodali MOLu
Nabreklog vrata
Lupaju šakom
Po onom stolu
Za kojim su INU
Prodali MOLu
- - - Koji je jamio - - -
- - Nije se zasramio - - -
- - Nije se zasramio - - -
(Huligan Marko Kara
Huligana Zokija
Sve je dokumentirala
HR Televizija
Huligana Zokija
Sve je dokumentirala
HR Televizija
- Udri jače!
- viče Milanče
- Dosta , dosta!
- viče Bože s MOSTa.
- Kakav prostak!)
- viče Milanče
- Dosta , dosta!
- viče Bože s MOSTa.
- Kakav prostak!)
A sve preko naših leđa!!
Dosta!
Dosta!
Prostak!!
- - -Koji je jamio - - -
- - - Nije se zasramio - - -
- - - Nije se zasramio - - -
Sakupljači blaga
kojeg moljac grize
bar na ovom svijetu
neće biti krize!
- - - -Koji je jamio - - -
- - -Nije se zasramio - - -
- - -Nije se zasramio - - -
Rasprodaja zemlje!
Sezonski popust!
Sabor se lagano
Sprema na dopust.
Sezonski popust!
Sabor se lagano
Sprema na dopust.
četvrtak, 9. lipnja 2016.
Život
I kratak!
Poput bljeska.
Ne znamo dana
Ni časa.
Sutra ću... Sutra!
A ne znamo
Da još je dugo
Do jutra
I hoćemo li
Imat još glasa...
A ne znamo
Da još je dugo
Do jutra
I hoćemo li
Imat još glasa...
Život je lijep
Smrt nije kraj
Ako na Zemlji
Zaslužiš raj
Smrt nije kraj
Ako na Zemlji
Zaslužiš raj
Oslobodi srce!
Od mržnje, zlobe!
Od osmijeha lažnih
I lažnih riječi!
I šta će reći ljudi!
Istina liječi.
Od mržnje, zlobe!
Od osmijeha lažnih
I lažnih riječi!
I šta će reći ljudi!
Istina liječi.
Dostojan je budi.
Pjesma i fotografija by Milena Covic
subota, 21. svibnja 2016.
Duša
Nad vodom,
Poput ptice
Otprhnula je
Nečija duša bijela
Pod svodom,
U zenitu što niče,
Napokon se
Riješila tijela
U bezbroj boja
Ljubav je čista
Visu se diže
Sa suncem ista.
srijeda, 18. svibnja 2016.
Mr. Ellinger
Moja me je kćer svojim pozivom jutros stvarno šokirala. Mama, zaboravila sam ti reći da je umro Leonov učitelj, Herr Ellinger...
Suze su potekle same.
Prije tjedan dana smo imali roditeljski u školi, i dok je moja kćer prekapala po svom spindu, koji krije nevjerojatne stvari, a ja stajala pored nje, čula sam poznati glas -
Frau Covic, wie geht's Ihnen?
-Geht eh, wie geht's denn Ihnen, Herr Ellinger?
-Super, es geht mir immer super!
I onaj totalno sretan izraz na licu, i smiješak, i srdačnost, ona prava ljudska i prijateljska, koja se ne da odglumiti, ili je tu ili je nema...
Falit ćete jako ovoj školi i ovoj djeci, neka Vam je laka crna zemlja, Herr Ellinger...
“Od snova rastemo. Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnoga dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da će se njihovi snovi ostvariti.” - -- Thomas Woodrow Wilson
ponedjeljak, 9. svibnja 2016.
Ljubav II
Ljubav kao plašt
Oko mene
Pa od iskrica i titraja
oluja krene
I poput praska bljesne
Mi kroz zjene
Kroz ruke
mi teče toplina
Bolja
Od najboljeg vina ...
nedjelja, 24. travnja 2016.
U onaj dan
Kada maske počnu padat
I s očiju povez spadat
U taj dan
Što doći će, znam
Sve suvišno, sve od Zloga
Satrti će slava Boga
Sažgat kukolj sve do srži
Ognjem gnjeva što je brži
I od munje i od svjetla!
Puno prije pjesme pijetla.
I s očiju povez spadat
U taj dan
Što doći će, znam
Sve suvišno, sve od Zloga
Satrti će slava Boga
Sažgat kukolj sve do srži
Ognjem gnjeva što je brži
I od munje i od svjetla!
Puno prije pjesme pijetla.
Novac, raskoš, požuda tijela...
Pjeneć' se ispod odijela
Naoko bijela.
Duša nije crno- bijela...
Za čim, jadni stvore žudiš
U mislima kojim ludiš?
Zaboravio već si dan
Kad ostavit ćeš zemni stan
Kada bos ćeš, ko od majke rođen
Sudbom što skov'o si je, vođen
U lovišta vječita,
Knjiga ko što čita.
Pjeneć' se ispod odijela
Naoko bijela.
Duša nije crno- bijela...
Za čim, jadni stvore žudiš
U mislima kojim ludiš?
Zaboravio već si dan
Kad ostavit ćeš zemni stan
Kada bos ćeš, ko od majke rođen
Sudbom što skov'o si je, vođen
U lovišta vječita,
Knjiga ko što čita.
Hoće li te tamo prepoznati
Ili za hranu zvijerima dati ...?
Ili za hranu zvijerima dati ...?
nedjelja, 3. travnja 2016.
Antuntun živi vječno!
U gradu i selu
Još živi Antuntun
Pohlepa mu silna
Pomračila um.
Još živi Antuntun
Pohlepa mu silna
Pomračila um.
On posao svaki
Naopako radi:
U zdravu zemlju
On Monsanto sadi!!
Naopako radi:
U zdravu zemlju
On Monsanto sadi!!
Poremećen um
Neka krpi koncem!
Jer kad proda vodu,
Kűpit će je loncem...
Neka krpi koncem!
Jer kad proda vodu,
Kűpit će je loncem...
Laž za Istinu
Poturiti kuša!
Blagoslovila ured
Bezbožna je duša.
Poturiti kuša!
Blagoslovila ured
Bezbožna je duša.
"U se " cilj je njemu!
"Na se" i "podase"!
Trpa, ždere, grabi
Misli samo na se!
"Na se" i "podase"!
Trpa, ždere, grabi
Misli samo na se!
Bušit naftu hoće
Izdajničke droce!
Prodaše nam zemlju
Za krvave novce!
Izdajničke droce!
Prodaše nam zemlju
Za krvave novce!
A kad cijev mu pukne
On odma u čun!
Jer što je poplava
Ne zna Antuntun...
(03. 04. 2016.)
On odma u čun!
Jer što je poplava
Ne zna Antuntun...
(03. 04. 2016.)
srijeda, 23. ožujka 2016.
Biće boje!
Sve dok bude
dobre voje
biće boje
biće boje
dobre voje
biće boje
biće boje
Moćnici nam
misli kroje
biće boje
biće boje
misli kroje
biće boje
biće boje
Ko je jamio
jamio je
biće boje
biće boje
jamio je
biće boje
biće boje
Što je moje
to je tvoje
a tvoje je
samo tvoje
to je tvoje
a tvoje je
samo tvoje
Biće boje
Biće boje
Biće boje
srijeda, 16. ožujka 2016.
Križni put, uživo
Korizma nas, kao nijedno drugo vrijeme, tjera na razmišljanje. Postavlja nam brojna pitanja. Odgovore bi trebali znati…
Motivira nas. Iskušava koliko smo jaki. Često sami sebe stavljamo na kušnju, da vidimo di smo otprilike. Ništa protiv toga da ostane čitavu godinu tako. Zašto? Zagledavajući se u sebe, imat ćemo puno manje vremena uočiti onaj permanentni "trun u oku brata tvojega".
Motivira nas. Iskušava koliko smo jaki. Često sami sebe stavljamo na kušnju, da vidimo di smo otprilike. Ništa protiv toga da ostane čitavu godinu tako. Zašto? Zagledavajući se u sebe, imat ćemo puno manje vremena uočiti onaj permanentni "trun u oku brata tvojega".
Postaje križnog puta. Jučer sam jednoj imala priliku prisustvovati uživo. Sprovod jedne mlade osobe. Majka koja ide (zapravo je više nose nego što ide) za mrtvim tijelom svojega sina. Doziva ga kroz plač. Sine moj.. dragi moj sine... Situacija di kamen puca da bi iz njega potekla suza... Pa se sjetih kako je Isus padao pod križem. Negdje blizu bila je i njegova majka. Koji užas. Ko bi tu osta normalan!?!
Nisam neki tip koji redovito privrće krunicu, ali sam je ovih zadnjih dana intenzivno molila za majku poginulog dječaka. U nadi, da će dio njene boli prijeći na mene i sve nas koji smo za nju molili i barem malo joj olakšati...
Bože moj, Bože moj, kako smo mali. Kako smo ništavni. Ni svoj vlastiti život nemamo u rukama! Ni svoj spasiti ne možemo... Zašto nam je tako teško prihvatiti da je ova dionica puta na Zemlji samo jedna stanica, jedna šansa koja nam je dana da si popravimo izglede tamo u onoj dimenziji gdje nećemo imati ruke ni noge ni usta... Usne, koje su nam dane da govorimo lijepe, utješne riječi. Ruke, za topao, prijateljski zagrljaj....
Inače se teško suzdržavam kad vidim da neko plače. Jučer sam se nadljudskim naporima savladala od plača i prišla toj ženi, toj majci, i uzela je u svoj zagrljaj. To nije bilo nikakvo klasično saučešće. Držala sam je u zagrljaju, svom snagom sam željela pomoći joj nositi taj njezin križ... Nakon nekog vremena uspjela sam joj prošaptati - bit ćeš jaka... Bog će ti pomoći.
Poslije svega toga zapravo je i meni bio potreban jedan medvjeđi zagrljaj...
Ljubav je najveće što možemo jedni drugima dati. I ona jedina otvara sva vrata. Ona jedina daje mir.
Neka bude mir u svim ucviljenim srcima majki koje su izgubile svoju djecu, neka bude ljubav i čvrsta nada u ponovni susret. Neka bude svijest da smo voljom Božjom stvoreni, i da nam je njegov put jedina nada. I da ćemo upravo ono što smo drugima dali dobiti jednog dana zauzvrat.
Neka bude dobro to što dajemo drugima!
Neka bude dobro to što dajemo drugima!
subota, 12. ožujka 2016.
A šta ako "sutra" ne dođe?
Desila se tragedija.
Rano jutros, na povratku kući, 22-godišnji vozač udario je u šinu na auto cesti, vjerojatno zaspao za volanom... Preminuo u bolnici.
Rano jutros, na povratku kući, 22-godišnji vozač udario je u šinu na auto cesti, vjerojatno zaspao za volanom... Preminuo u bolnici.
Sin jedinac.
Imam dite njegovih godina. Dite koje je mladi napola odrasli čovjek. Sve je prošlo, ostalo iza njega. Vrtić. Prvi razred. Godine i godine školovanja. Godine i godine podizanja, odgajanja, buđenja ujutro, razgovora o svemu i svačemu. Polaganje vozačkog. Ko, zaboga, misli, kad to dite ispraćaš u školu, ili navečer na izlazak, na to da se on možda više nikad neće vratit?! Da ga više nikada nećeš vidit?!?
Mislimo kako je to samo po sebi razumljivo da će doći to "sutra". Da imamo vremena "sutra". A šta ako "sutra" ne dođe?
U posljednje vrijeme intenzivnije razmišljam o ovakvim stvarima... U sred posla uzmem mobitel i napišem svom ditetu da ga volim. Ditetu. Koje je u međuvremenu mladi odrasli čovjek. Onako iz čista mira. Bez razloga.
Jer šta ako ono "sutra" nikada više ne dođe?
Iskrena sućut roditeljima. Neka im je Bog napomoć i da im snage za dalje. Da prihvate. Da ne posustanu. Da vjeruju da smrt nije kraj. Da snaže jedno drugo. I puno dobrih ljudi koji će im u tome pomoći.
A svima nama koji smo roditelji, da znamo biti zahvalni za svaki dan koji nam je stavljen na raspolaganje... Jer ne znamo koliko vremena još imamo.
A svima nama koji smo roditelji, da znamo biti zahvalni za svaki dan koji nam je stavljen na raspolaganje... Jer ne znamo koliko vremena još imamo.
ponedjeljak, 29. veljače 2016.
VRIME OL KRIŽA
Svaki ol nos
svuoj križ nosi.
Niki potkovoni
A niki i bosi.
svuoj križ nosi.
Niki potkovoni
A niki i bosi.
Po se čelo
ol muke orosi
dok tuo brime vuče
ča život nanosi...
ol muke orosi
dok tuo brime vuče
ča život nanosi...
A škinu samor
ko križ zanosi
judi oko tebe -
ko križ zanosi
judi oko tebe -
a pol križuon som si.
(by Milena Covic)
petak, 26. veljače 2016.
Bol, jača od smisla
Dušo, nisi sama.
Znam da ti je teško
Oko tebe tama...
Dušo, nisi sama.
Znam da ti je teško
Oko tebe tama...
Dušo, nisi sama.
Sve ono što voljela si
Od začeća, a prije rođenja
Izgubila si...
Sve ono što voljela si.
Od začeća, a prije rođenja
Izgubila si...
Sve ono što voljela si.
Užasno je teško, zlato moje!
Izgubio se put
Zar je i postojao?
Užasno je teško, zlato moje!
Izgubio se put
Zar je i postojao?
Užasno je teško, zlato moje!
------.....------
O Bože, budi na njenoj strani!
Dok bol ne popusti
Dok ne izbroje se ovi crni dani...
O Bože, budi na njenoj strani!
Dok bol ne popusti
Dok ne izbroje se ovi crni dani...
O Bože, budi na njenoj strani!
Kako uzimaš, tako i daješ...
A bol je jača od svakog smisla...
Pomozi joj da istraje!
Ti koji uzimaš i koji daješ...
A bol je jača od svakog smisla...
Pomozi joj da istraje!
Ti koji uzimaš i koji daješ...
(by Milena Covic)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
-
Molitva za laku noć 1)U noći posutoj zvijezdama nebu se ne nazire kraja. Oče moj, n... -
Gledam ga, kako mi dolazi... Nepokolebljivo stijenama hrli i u bezbroj kapi na žalu me grli Iz dna duše kad zahuče istim ritmom src... -
Kako godine brzo lete! Župna crkva u Nerežišćima by Milena Covic K'o da još jučer bila si dijete poželiš li nekad...
