Koji kaos... Kuda god da pogledam.
S kim god da stanem, svi se u jednom slažu: vrime brzo prolazi. Štaviše, sve brže. Okrećeš se u kotaču koji nema veze sa Zemljinom rotacijom ili revolucijom, poput hrčka u kavezu, razvili smo odavno vlastitu rotaciju usmjerenu protiv svih kretanja u prirodi... Ajde stani, zaustavi ga, iskoči iz njega...!
Svakodnevno pratim dešavanja u prirodi, od prvih vlati trave tamo krajem zime, koje hrabro izviruju u novi život, polako... Jedna po jedna. Bez žurbe! Bez stresa! Priroda ne da remetit svoj mir... Sve je u svoje vrime, onako kako je Stvoritelj to zamislio. Ne pridržavajući se toga, sve je bliži trenutak kada će nas kotač u kojem se vrtimo samljeti, poput viška koji nikome nije potreban!
(Bože dragi, koliko vjernika na ovome svitu! Sve sami vjernici, da ne poviruješ! A kaos svuda dokle oko seže...
A Bog jedan jedini, koji će nam izmjerit svima jednako... Ni manje ni više od onoga što smo zaslužili.)
Da stres! Potpuno neprirodna pojava, protuprirodna rekla bih. Njen izumitelj - čovjek, pod krilaticom brže više jače. Onaj koji ne želi hodat pod tom bandirom je autsajder. Fali mu koja daska u glavi. Nije sav svoj. Nije moderan. Gledam danas ljude i žene u kupaćima, tetovaža od do. I to nekakvi lijevi likovi, ka iz grčke mitologije o podzemlju. Neke sam od tih uradaka morala dva puta opstruirat, sve onako pod šeširom i oćalima. Ovi je svit totalno poludi. Ova se Zemlja počela pretvarat u Podzemlje!
I to ne brzo. Nego sve brže.
Bože, udijeli ovoj planeti toliko željeni mir...
(by Milena C.)
