utorak, 21. siječnja 2014.

Dragi moj Leone!

Vrime leti ko ludo. Ti, moj jedinac, danas imaš 16 godina. Zapravo, još ne. U 13:56 popodne. :-)

Davne zime 1998., sjećam se kao da je jučer bilo. To nije samo sjećanje, to je osjećaj, sveprisutan, valjda ga nosim u sebi, dio je mene, baš kao što si i ti dio mene, moj dragi sine. Bome smo se načekali dok smo tebe dočekali. Deset dana poslije termina, još uvijek ništa. Jedanaesti dan posli termina, negdje kratko nakon ponoći, ipak si donio tu odluku.( Nije ti se bas žurilo. Ni danas nisi neki tip kojemu se puno žuri. Za sve ima vrimena. :-) Vrag odnija prišu.)
Gledala sam kroz prozor, u očekivanju... Snijeg je padao tako nježno i sitno, jedna od tih pahulja bio si i ti. Idućih nekoliko sati nije bilo baš lagano, ali sve sam to zaboravila kad sam tebe ugledala. Sa potpuno crnom kosicom, malo lišce izgužvano i modro od borbe, sa namrštenim, pomalo zabrinutim izrazom na licu, kao da se već pitaš kako bi to tribo izgledat tvoj život na ovome svitu, u našoj obitelji…

Od prvog dana, od prve sekunde tvog začeća i postojanja, mi smo te svi volili. I onda, kad još pojma nismo imali kako ćeš  izgledat, čije ćeš oči imat, mamine ili tatine, nonotove ili možda nonine... Do današnjeg dana ništa se tu nije prominilo, niti neće, dokle god sam živa.

Kao mali, nikad nisi plakao!! Nahranjen i presvučen u svom krevetiću, sa onim apsolutno anđeoskim osmijehom na tvom malom licu, kakav samo anđeli imaju... Nije te tribalo nosat, ali sam te uzimala iz krevetića da mi budeš blizu, uživala sam u tim momentima…

Uvik si bio poseban.... Uvik se moram nasmijat kad se sjetim tvojih prvih školskih dana i učiteljice iz ručnog rada, Frau Wessely, koje baš nisi bio ljubitelj, a i izgledala je pomalo (Bože mi prosti) ko ona vištica iz Ivice i Marice.... Njezin sat je bio četvrtkom, a ti si meni već u utorak objašnjavao kako ćeš u četvrtak bit bolestan te nećeš moć ić u školu... :)))

Moje dite, šta bi ti drugo rekla, nego da ostaneš uvik svoj, da ostaneš uvik uz Boga i uz svoju obitelj. Neka ti je sritno na tome putu.
Voli te tvoja mama.



                                                              (Milena Covic, 21. 01. 2014.)


                                                      /photo by Milena Covic

nedjelja, 12. siječnja 2014.

Ti si moja sreća


Duša moja, ljubavi puna
kao kad vjetar napuni jedra
ta ljubav šta čuvam je za te
nosi me, grije mi njedra...

Divlje i nježno, kao i more
što vječno ljubi svoje stijene
od ljubavi mrežu ti si spleo
od duše svoje, svud oko mene.


Ljubav nikada ne stari!
Ja bih htjela s tobom 
sve one lijepe stvari
zbog kojih sam pošla za te...
Volim te, samo naše, sate!
Ja u tebi, ti u meni
sami, sretni, zagrljeni...

Neka dođe što god hoće!
Brdo briga, more zloće!
Od sve kušnje jači mi smo
ne damo se, nikad nismo!

Ogrij mene smijehom svojim,
ja bez njega ne postojim...

(for my greatest love)

(By Milena Covic, 12. Jänner 2014.)






ponedjeljak, 6. siječnja 2014.

Nas dvoje

(for my husband)

Dušo  moja, nas dvoje
savršenstvo  to je
sve što  je moje
to je i tvoje
kad se naše usne spoje
a vrelo tijelo tvoje
takne moje
i postanemo jedno, nas dvoje
sveto savršenstvo  to je
anđeli  oko nas stoje
i sretne nam dane broje
ne znam više sta je moje
nemam ništa , sve je tvoje
u tvojima ruke moje
u srcu mome kuca tvoje
kad se pogledamo nas dvoje
nebo se i zemlja spoje
u jedan uzdah, u najljepše  boje
što nad nama poput pečata  stoje
vječne  ljubavi između  nas dvoje...

6. sijecnja 2014.
by Milena Covic



Tati

prošlo je neko  vrijeme ali što je vrijeme i ništa  su riječi  tamo preko u šaptu čempresa mir u zasjedi  je ček'o bila sam sutra i doći...