Ljudska glupost, scena 2.

Ne pišem, zapravo, o ničemu posebno. Gledam jutros labudove na jezeru, par su. Kako njima protiče dan. Polako, nimalo se ne žureći, izlaze na obalu, ne pokazujući  nimalo straha (respekta) od mene, koja ih tamo već očekujem. Valjda su se toliko navikli na moju prisutnost da me doživljavaju kao .... jednu od svojih, potajno se nadam.

I tako ja njih gledam. Divota, priroda...  tišinu nekad zareže krik patke baš kao što im trag oštro zareže inače mirnu jezersku površinu. Priroda, onakva kako je stvorio Bog. Uživam u zraku, tišini, pogledu, duša mi se odmara i nanovo rađa....  

Labudovi su zabavljeni jutarnjom gimnastikom. Kamera je danas uspjela zabilježiti nekoliko smiješnih situacija :-). Njihovi me pokreti podsjećaju na neke vježbe joge, koje izvode s takvom jednom lakoćom, bez imalo napora, na čemu im pomalo zavidim. Prate se u stopu, čak rade istovremeno iste pokrete!!

Pa onda neizbježno pitanje. Neizbježno, naprosto se nameće samo... A di smo mi ljudi u tom ciklusu prirode? Zašto smo mi van ciklusa? Zašto nismo u stanju poštovati zakone onoga koji je stvorio tu prirodu a i nama život udahnuo?

Jedan labuđi dan. Bez stresa. Bez, htjela sam reći, suvišnosti. Ali zato sa puno, puno ljubavi i nježnosti.

Jedan čovjekov dan? Liježemo i budimo se u stresu. Borimo se protiv stresa. Niječemo stres. Niječemo činjenicu da nam je potrebna ljubav!

Mi ljudi sami sebi pravimo stres. Gotovo stopostotnim angažmanom uređujemo i njegujemo svoju vanjštinu. Šminka frizura manikura pedikura. Umjetne trepavice! (Na tu riječ, ne znam zašto, dobijem osip. Valjda od radoznalosti. Od znatiželje da dobijem odgovor na samo jedno pitanje - a kako se vi sa umjetnim trepušama uopće umivate? Uuuuups! Ne umivate se?!)

U Bibliji je taj fenomen prozvan "obijeljeni grobovi". Dakle, grobovi koji se kreću u pravcu groba. Prije vise od 2000 godina!! Pa ako iz tolike mase vremena još uvijek nismo naučili....

Onog trenutka, kada se ponovo vratimo prirodi, odnosno Bogu, bit ćemo to što jesmo i to što trebamo biti. Samim svojim postojanjem mi već jesmo nerazdruživ dio nje, i sve što radimo protiv nje, protiv sebe radimo. Poštovanje prema Majci Prirodi nije ništa drugo doli  poštovanje prema Bogu, i doista, prema svemu stvorenom...

Strah od smrti?

U ovim danima, kad je zavladao kaos i smrt je sveprisutna, u medijima, znanstvenoj fantastici, futurističkim filmovima koji više nisu ni najmanje futuristički; baš sam nešto razmišljala...
Vrlo rano, sa četiri godine, imala sam čast bliskog susreta sa Njom, "neželjenom namjernicom", kako joj tepa Paulo Coelho. Vrlo jednostavno, našla sam se u moru, nisam znala plivat i valovi su bili veliki. Bili su ogromni. Prelijevali su se preko moje glave, svaki put kad sam pokušavala doći do zraka, uvijek i ponovo. Bilo je to vrlo davno, ali još pamtim taj osjećaj. Smrt i ja, četverogodišnje dijete. Nisam se bojala. Nije me bilo strah. Borila sam se, a kad sam vidjela da je uzalud, prepustila sam se. Stvarno me nije bilo strah... Ali kao što djeca obično imaju anđela čuvara (moj je sada isto već među anđelima), tako se i moj zatekao u tom trenu baš na tom mjestu... i spasio mi život. Ni najmanje ne sumnjam da je među anđelima!
Sada, u dobi od 41 godine, ne mogu ne postavit ovo pitanje: da li je taj sveprisutni čovjekov strah od smrti zapravo - strah od promašenog života?

Ljubav nekad...

Ljubav nekad
i bol donese,
razreže srce
ko nožem

sve ono
što svojim si zvao,
i nosiš još uvijek
ispod kože,

tvoje
više nije

a svaki
trenutak sreće
razdire ti grudi 

još čuvaš san
još ne daš
nikom da te probudi...