Pismo Djedu Božićnjaku

Pismo sam napisao

Božićnjaku Djedu                

da i mene posjeti

po snijegu i ledu.

Puno želja ima

moje srce malo.

Kad bi sve napis'o

u pismo ne bi stalo.

Play Station, Nintendo DS

a i novi Hajdukov dres

nadam se da ti to nije

prevelik financijski stres!

A onda sam se sjetio

kako djece ima

što su noćas gladni

kojima je zima.

Pa pomislim: Bože,

imam tatu, imam mamu

svoga bracu, svoju seku

mekan krevet i pidžamu.

Prijatelje, djeda, baku

A što meni više treba?

Ljeto, zimu, cvijeće, zvijezde

i svoj komad plavog neba.

A znam da ima mojih vršnjaka

što za mafiju kradu i prose            

što u tvornicama k'o odrasli rade

i u pravom ratu oružje nose.

Neka za svu djecu svijeta

sunce Tvoje toplo sine

da posuši sve im suze

da osjete moć vedrine.

Učini da budem čovjek

kada svojim putem  krenem

da ljubavi imam i za sebe

i za ljude koje sretnem.

Da pomažem mami, tati

i da se ne ljutim na seku

kad mi najdrazi autić

sakrije pod svoju deku.

Nek' nam je kuća puna smijeha

nek' su nam srca i pogledi čisti

jedni drugima ćemo pomagati

mi pred Bogom svi smo isti.

Zato sada zajedno 

dignimo svoj glas

neka čitav svijet

noćas čuje nas:

Sretan Božić svima

Mir na Zemlji svim ljudima!

(by Milena Covic, 2007.)

Kal zagrmi

Kako je čovik moli

kal grmi i lampo.

Biži u kuću,

prpa ga ćapo.

A no kal gruom udre

                                  ni mu drogo čut                              

nojradije bi uteko

materi pol skut.

Troži zaštitu

kroj drogih judi

krsti se i moli

Bože napomoć mi budi.

A svitlo, kal zaporo nebon

i osvitli ko da je don

Popravit ću se, bidan čovik moli

odma sutra, grišan san, znon.

E ako uz to udrije i pljusak

(ča zno bit i u srid lita)

ćapoje  se za glovu

računo da je duošo  kroj svita.

Tukalo bi da grmi svaki don

da ne bi bidan čovik zaboravi

ko mu je vi život do

da ga na Zemji proboravi.

Tukalo bi da pravedno žive.

Da ne gazi pute krive.

Da zno, da ne mora dobit sve če mu se svidi.

Da odogne nopost kal duojde prid oči.

Jer Oni gori sve vidi.

E, e,  Oni če viedri  i obloči....

/04. 08. 2012., by Milena Covic

Haven of Split, December 2013.

                 

Moje djetinjstvo

Još njiše vjetar grane kuda sam prolazila. Vlati trave, davno uspravljene i pokošene bezbroj puta kosom moga oca...

Kao u davna ljeta, kad tu je bio moj dom. Mozda bi mi bilo lakše da je sve ostalo isto...  Ali vrijeme neumoljivo čini svoje, dok mene gazi primjećujem da nikoga nije poštedjelo. Ni mene, ni ljude koje srećem. Neke više i ne srećem. Nema ih.

Tu je bio moj dom. Ali on je još uvijek tu. On još u meni živi, nekad samo tinja, a nekad se probudi u onom starom svjetlu, vidim ga kroz listiće gore mog oca, čujem ga kada ovdje, stotinama kilometara daleko, začujem blejanje ovaca ili mi vjetar donese miris pokošene trave koja ovdje drugačije miriše...

U ovom trenutku, kao nikad do sad, vrijeme je stalo. Zaustavila sam ga, da spremim te dane iz kojih sam izrasla, da žive slike i mirise zatvorim u dno svoje duše. I bilo di da odem, oni idu sa mnom, ušute se i umire u brodolomima života, pa se opet jave, kao neko drago lice koje godinama nisam vidila. I bilo di da odem, oni su moji i ja sam njihova.

I kad mi se korak uspori poput koraka mog oca, nosit ću ih sa sobom i neće mi biti teški. Neće, neće. Nikada.

Sjećanje je poput nijemog vodiča, pokazuje ti mjesta, i pute, a ništa ti ne govori. Samo se smješka. Vodi te do zelenih brda, što pozlaćeni od sunca mirno kunjaju poput našeg starog mačka Bubija pokraj vatre zimi; do onog sunca koje TAMO drugačije izlazi nego ovdje, neumiveno, raskuštrane kose, zadovoljno poput djeteta, dajući toplinu i svjetlost i ne tražeći ništa zauzvrat...

Spominje mi junačke narodne pjesme, koje nam je otac govorio, dok su mi pred očima prolazili konji u trku, spremni za boj, buzdovani i mačevi u koricama slijepljenih od krvi heroja i kukavica, a u duši osjećala strah zbog izdaje koja će junaka koštati života...

Pripovijeda mi po ko zna koji put kako je sveti Jure pobijedio zmaja, tu aždaju što čitavi je grad ispunjavala smrtnim strahom...  kojoj bi morebit danas po drugi put trebalo odsjeći glavu.

Blago se smješka dok mi napominje  očeve priče i majčine brige dok sam od groznice buncala neke nevezane stvari, kroz ta putovanja bez kufera i ruksaka sa kojih sam se uvijek uspijevala vratiti...

Kroz presjek vremena od gotovo četiri desetljeća, pamtim samo ono lijepo. Nosim to u svojoj duši i dalje, do posljednjeg koraka, do posljednjeg daha i zahvaljujem Bogu na tomu. a onda neka bude šta bude.