(für Pascal)
Svaki put, kada umre netko mlad, sok, nevjerica... Pogotovo netko koga poznajes. Najprije cujes da se razbolio. Operacija, terapije. Vidis ga, ne izgleda bas najbolje, ali ide nekako, bit ce bolje. Nada zadnja umire. Spomenes ga nekad i u svojim molitvama, mada je kandidata na listi za molitvu koliko god oces. Mogo bi cili dan samo Boga molit...
A onda cujes da je umro. Mrtav, nema ga vise. Nada, koja zadnja umire, umrla je. Obuzme te nevjerica i tuga, ne mozes vjerovat u to. Naravno da je decko sada medu andelima. A di bi drugo bio. Dobro mu je. Ali mi smo ljudi taki. Napravimo misto dragim osobama u nasim srcima, i kada one odu, ostane praznina, koju neznamo cime ispunit.
Sve ti odjednom proleti isprid ociju. Kako danas jesmo a sutra mozda i nismo.
Koliko patnje covik nekad mora prozivit da bi na kraju umro. Koliko patnje prozivi i ta njegova obitelj gledajuci ga tako, a ne mozes nista. Samo gledat. I molit se. Molit se da ti Bog otvori srce. Da razumis srcem. Da ne moras uvik kalkulirat mozgom.
Sve ti proleti isprid ociju. I tvoj vlastiti zivot. I ono sta si ucinio.
I ono, sta nisi... Kako odjednom postanes svjestan vlastite prolaznosti. Poput svijece si, koja dogara. Poput zvijezde padalice, koja prosipa svoj prah na Zemlju i nestane. Nestane, da bi od nje mozda nastala neka druga zvijezda...
Iz smrti ce nastati novi zivot. Ako je to neka utjeha...
Neka ti je laka crna zemlja.
