Bura

Bura! Bura!
Svuda svoje
Prste gura!
Kroza škuru
O zid tuče
U srž kosti
Se uvuče!

Pismo djevojčici (Ivančici)

Draga moja djevojčice ... Mjesec drsko zuri u moj prozor, kao da mi govori - ne spavaj, bdij...
Možda su ovo tvoji posljednji trenuci...? Možda se navršilo vrijeme koje si dobila ovdje, na ovoj planeti...? Navršila si svojih prvih 30. ...ujedno i svojih posljednjih...  Da sam ja kojim slučajem gospodar života, dobila bi još jednu priliku... Uzalud... uzalud...! Možda baš u ovim trenucima ovog tako  posebno sunčanog dana koji se pretočio u vedru noć, jasnu, a ipak ne suviše hladnu, ispunjenu mirisom zemlje u kojoj  leži zakopana, mrtva trava, ali i korijen njenih mladica, koji samo čekaju znak , možda baš u ovom trenutku se zbiva čudo umiranja ljeta u jeseni, lijepo u svojoj surovosti i nemilosrdnosti kiše i oluje koja će potresti naše duše udarom nemjerljivim... Miris zemlje, koji je ujedno miris smrti i miris života, i govori mi umirujućim glasom - ne boj se, smrt je samo privid, nije stvarna... Jer ako si bila u našim srcima biti ćeš tu i nadalje, zaborava nema...
U velikoj si prednosti, draga moja, odlaziš u bolji svijet, a mi ostajemo bez riječi jer riječi su suvišne, i ostajemo bez krika jer on se zaledio na putu od srca ka usnama... Neka sveta ruka Stvoritelja koji život daje i uzima stavi na tvoje čelo svoj znamen... Mislim da je On to već i učinio... I polako te, sasvim oprezno uzima za ruku i vodi te putem Svjetla, kamo oduvijek pripadaš 

Na kraju duge

Jučer  sam s prijateljicom bila u posjeti našoj  zajedničkoj  radnoj kolegici, koja je prije 3 dana navršila  30.

Razboljela se. Dobila rak. 
Prvih tjedana i mjeseci činilo  se da nije toliko alarmantno. Izvući  će se. Koja kemo i gotovo. A onda, nedavno, iznenadni obrat. Ponovo u bolnicu. Stanje se pogoršalo . Kemoterapija je poubijala sve zdrave stanice njenog mladog tijela. Preživjele  su jedino metastaze.

Šok za sve nas koji je znamo. Da ne govorim o obitelji, koja prolazi teške , najteže  trenutke. 

U bolnicu se ne usudim ići sama. Poznavala sam tu djevojku, bila je lijepa kao najljepša   među  manekenkama. Posljednjih je dana prebačena  na palijativni odjel. Jako puno je izgubila na težini . Usprkos tuzi, sasvim mi je jasno da se prilikom posjeta ne smijem rasplakati. Treba otići  razveseliti tu osobu, razgovoriti je, podržati  je u njenoj velikoj želji  za životom. Šta reći, dosta sam starija od nje, pa mi se ni najmanje ne umire...
Upravo zato se ne usudim ići sama. 

I tako smo se nas dvije, Ivana i ja, spremile i krenule. Sa par sitnica u božićnoj  vrećici  i neizbježnim  primjerkom "Malog Princa" Antoinea de Saint Exuperya. Meni barem  pomaže  da bolje razumijem svijet odraslih... Napisala sam joj i jedno pismo. Ono, mi ćemo  doći , pa ćemo  opet morati otići , a pismo ostaje. Pismo je bilo sa naglaskom na "NISI SAMA"- I kad nismo fizički  pored Tebe, u našim  si mislima i molitvama. Ivana čita  pismo naglas. Plače. Plače  i njena mama. Plačem  i ja. Vrijeme nam je da krenemo, ne želim  da kasnimo. Moramo se ustabiliti. Konačno , nosimo našoj  prijateljici i radnoj kolegici pozitivne misli i želju  za životom. To nam je namjera. 

U autu razgovaramo o neutralnim stvarima. Sasvim lijeva tema.

U bolnici, na ulazu vreva. Puno ljudi, nitko ne izgleda presretan. Pitamo za odjel i broj sobe. Onda prvi šok. Odjel na kojem leži  je palijativna medicina. Umirući pacijenti. Presjeklo me iznova. Na putu prema liftu pričam  Ivani šaljivu epizodu iz života  mog supruga. Pokušavam  nas rastresti, ohrabriti, kako bi mogle dostojno prići  toj mladoj djevojci. Imam osjećaj  da me nečija ledena šaka drži  za gušu. A na prsa mi se svalio čitav jedan brački  kamenolom. Sasvim je jasno da se moramo držati  hrabro. I Ivančica  je hrabra. I želi  živjeti.

Ulazimo u sobu, pozdravljamo se. Grlimo, ljubimo. Presretna je što smo došle. Kroz nekoliko minuta mora na terapiju. Molim vas, nemojte još ići, kaže  nam. Ma gdje ići, ne pada nam na pamet. Čekat  ćemo  koliko bude trebalo. I prespavat ako treba. Sve ostalo je sada potpuno nevažno!

Silazimo u kafeteriju, naručujemo kavu. Zapravo bi puno radije naručile nešto  žestoko , sa puno alkohola... Jako puno.....

U sobi se izmjenjuju ljudi. jedni dolaze, drugi su na odlasku. Bože  dragi, daj svim tim ljudima snage da joj prenesu svoje pozitivne misli i želje. Ne daj da se netko tu pred njom slomi. Mada je sasvim jasno da je većina nas na samoj granici izdržljivosti ...

Kako se loše nosimo sa pomisli na smrt!! Na gubitak! Valjda zato sto u tom segmentu nemamo apsolutno nikakvih ovlasti niti mogućnosti  da bilo šta promijenimo. Nije u našim  rukama. Bože , imam li pravo moliti da je poštediš, da joj daš  još  jednu šansu ? Gdje mi je vjera, gdje mi je nada? Je li puno ispravnije reći  - neka bude volja Tvoja? 

Obećale  smo doći  opet kroz tjedan dana. Mozda čak i prije. Pisat ćemo  preko messengera. Dogovoriti se. Ivana kaže - ako bude još bila u stanju. Proleti mi kroz glavu, onako na brzinu - pa tko mi garantira da ću za tjedan dana i ja biti u stanju? Ili na životu ? Nema garancije. Dan i čas putovanja potpuno je nepoznat, a ne smijemo dozvolit da nas iznenadi. Zvuči  surovo, ali i nije. Ako smo svjesni toga, nećemo  trošiti  vrijeme na bedastoće ... Bit ćemo  zahvalni na svim lijepim darovima koji su nam dani da uživamo  u njima, da ih koristimo kako bi pomogli bližnjemu  svome i uljepšali jedni drugima život .

Sada mi je jasno da je davanje zapravo najveći  poklon... Ono što od sebe damo, jednog ćemo  dana ponijeti u život  vječni  .
U vjeri, u nadi, nemojmo se bojati smrti.