Gdje si, ja tražim te, Bože...
Divan je ovaj tvoj svijet
I način, na koji oblačiš svoja stabla
kroz četiri godišnja doba.
Ti rukama vjetra češljaš klasje
bićima mnogim u njemu je dom.
U krošnjama zelenim čujem tvoj glas
u suton,
svojim rukama nježno dotičeš svaki listić
svemoćan si u svojoj dobroti.
Ti ne miruješ. Uvijek posvuda si.
Vidim te svuda.
Jedino još uvijek
u sebi te tražim,
u meni se borimo ja i ti.
Ti, neopisivo dobar
meni si dao ime.
Od tebe sam sazdana.
Nježno, poput povjetarca
diraš moju kosu
suzama kiše pereš bol
sa mog lica.
Govoriš mi i onda
kad te ne čujem.
Kad iz tvoje otimam svoju ruku
čekaš da se smirim.
Kada odem, ti znaš da ću doći.
Nauči me voljeti onako
kao što ti voliš mene.
Neka u meni proklija tvoje sjeme.
Rastjeraj sile tame
što bore se za mene.
Osjećam se prazna,
nemam ti šta dati...
Nemam ti šta dati.
Želim te samo zagrliti
i zaspati tako,
izbrisane prošlosti.
A dani koji dolaze
bit će satkani od sunca...
(19. svibnja 2012.)
