Prva nedjelja Došašća

Naši su stari imali običaj reći, kada se za nekoga kaže da je dobar čovjek - "Ah, dobar je Bog koji ga drži".
Dobar je Bog koji nas drži. Vrlo motivirajuća poruka na prvu nedjelju Došašća. Prva nedjelja pripreme. Svaki, svaki Božji dan u godini, bez iznimke bi nam trebao biti priprema. Ako smo svjesni toga da smo na Zemlji samo privremeno i da će naš boravak "Za stalno" biti u jednoj drugoj dimenziji. 

A nigdje ne piše da će ta dimenzija biti raj! Ovisi o nama.
Koliko je samo dobar taj veliki Bog koji nas drži. Sve nas. Još uvijek. Koliko sam ti, o Bože zahvalna, što mi kroz ljude, djecu, koje mi, koju mi šalješ u susret, daješ mogućnost da popravim učinjeno. Hvala ti Bože na tome! 
Koliko, o koliko put se ljutimo na ljude s kojima ne izlazimo na kraj, izbjegavamo ih, pričamo loše o njima... Ali Bog nam takve ne šalje slučajno, možda su takvi ljudi upravo izazov da se potvrdimo koliko smo jaki u duhu, čvrsti u vjeri u tog  Boga u kojeg se zaklinjemo i busamo u prsa!! Možda nam ih šalje da od nas nesto nauče... ne možda, nego sasvim sigurno... Hoće li imati šta od nas naučiti?

Ljudski je ljutiti se. Ali je ljudski i priznati pogrešku. Ispričati se. Reći  "oprosti". Prije osude drugog uvijek zaviriti u vlastito srce, u one njegove najmračnije, najskrovitije kutke...

U tome duhu svima vama neka bude sretna prva nedjelja Došašća... I neka Isus nikad ne prestane dolaziti u naša srca!

Duhovna budnica

Da se može

O Bože,

Iz ove kože!

Duboko udahnut

Sa visine mahnut

Granicu pomaknut!

Sebe razumit!

Sebe pokudit!

Sebe probudit!

Zimska idila

Dan se ledi

U, poput stakla,

Lomnu noć,

Nijedna se zvijezda

Od sinoć

Nije makla

Zamrzle su svoj sjaj

Tišina kucka

Na vrata

Tika taka 

U ritmu sata

Sjenke po zidu trče

S kraja na kraj

To drhtavo malo svjetlo

Nad mrakom ima moć!

Da majka kući 

može doć

I dijete da nađe put

U njezin zagrljaj.

Izlazak iz Grada

Izašla sam iz Grada

Kao jedna od zadnjih živih

U pratnji mojih novih 

Prijatelja

Po imenu Bol i Strah

Sve sam vidjela...

Ništa od toga 

Nisam htjela 

Nositi sa sobom

A izašla sam 

Leđa svijenih

Od sjećanja

Kroz uzak prolaz sam prošla

Kroza zid, 

Dijelom raznesen

Granatom

Tu si me čekao ti

Sretan što sam uspjela izaći

Vidjela sam one što su ostali

Puno ih je bilo

- - - - - - - - - - - - - - -

Reci mi sada, kad je kraj

Kako život ide dalje?

Tko će me naučiti

Da život ide dalje?

Kako da zaboravim

A dogodilo se

Kako da živim

Kad svaku noć sanjam

Kako da se smijem

Kad ostali su ležati?

Ti, što rođena si (mojoj kćeri)

Kroz moj te zagrljaj,  dušo

Grle moja majka i moja sestra

To nije samo moja ljubav

Što širi prema tebi ruke

Što brižno te gleda

I moli Boga da te pazi

Onda kada to ne mogu ja;

Tebe što rođena si

Pod sretnom zvijezdom

I čiji put utrt vidim...

Svi Veliki tuda su prošli.

Želim da nešto znaš

Kad kreneš dalje sama..

Nisi sama! Sve što misliš

I što znaš , već je odavna

Prošlo kroz mene

I kad me upitno gledaš

Svojim lijepim očima

To sam ja u njima..

I moja majka, i moja sestra.

I svi oni veliki ljudi,

Koji su znali

Da je dati puno više

Nego primiti.

Strah od smrti?

Sjedila sam u čekaonici ordinacije...  Pomoćnica iz ordinacije taj mi je dan rekla da ne mogu dobiti informaciju preko telefona, da moram doći osobno. Svašta mi se počelo motati po glavi... Ne, nije mi bilo svejedno.
Onda sam se zapitala - šta mi se to može desiti? Koja je najgora stvar koja mi se može dogoditi? Da umrem? Zar ja, ili bilo tko od vas koji ovo čitate, možete reći koliko dugo ćete živjeti? Sutra mi se može dogoditi automobilska nesreća, ili nešto treće, imamo li, itko od nas, garanciju da ćemo dočekati sutrašnji dan? Jedino što je izvjesno jest činjenica da ćemo jednog dana umrijeti!
Ovaj zemaljski život samo je jedna dionica puta... Pređimo je bez straha.

(painting by me)

Neki od nas

Mi smo 

Spoj

Svjetla i mraka 

Vakuuma i zraka 

Sivila i boja

Misli bez broja

Nekima je dano

Da znamo

(by Milena C.)

Himna materi

Jedna je mater.

Ča od jutra

Do sutra

Misli no te.

I jesi čo ji

I ča si obuko

I kako grie skula

Na je tuol

I kad je ne vidiš

I kad misliš da si som.

I kad ti je tieško,

Nojteže, 

Ni ni njuon puno lagje.

A tek kad i soma

Postaneš mater,

Pomalo svaćoš

Koliko je truda 

Uložila u te.

I koliko suz'

I buorbe

I odriconjo!

I cili život tako!

Ne somo 

Dok smo bili moli...

Za toliku jubov

Niećemo se nikad

Moć zafolit.