Žućo je došao kod nas sa neka tri mjeseca. Okrstila ga je tako moja kćer, bio je naprosto žut 😀. Nisam ga htjela zatvoriti u stan, bezuvjetno sam mu željela dati priliku da upozna prirodu i u njoj uživa. U košari za piknik sam ga nosila u obližnju šumu. Ispočetka se bojao izaći iz košare i stalno se vraćao unutra, mala mrvica. Svijet je pak puno sigurniji iznutra 😀.
No znatiželja je ipak odnijela pobjedu. Polako je počeo upoznavati prirodu i u njoj uživati. Tu je bilo dosta grmlja u koje se od mene "sakrivao". A čim bih se korak- dva odmakla, izlijetao je iz grmlja plašeći se da ne ostane sam. Učio penjati se na stablo. Zalijetao se hrabro i na široka stogodišnja stabla koja se ga, onakvog malešnog, odbacivala od sebe kao praćkom... Ali on nije odustajao, sve dok nije naučio gdje tačno mora zabiti svoje kandžice kako ga stablo ne bi zbacilo. Kako je ponosno gledao u mene sa stabla, kad mu je to prvi put pošlo za rukom... ❤
Slijedeća prepreka koju je trebalo prevazići, jest da se u svojoj euforiji, slijedeći ptice, penjao do najviših grana u krošnji. I onda više nije znao sići. Pogledao bi dole i samo bi žalosno mijaukao. Nekoliko puta sam morala donositi ljestve i verati se na stablo da bi ga skinula. A on je sve to pamtio i znao ko mu je prijatelj u nevolji 😊.
U blizini protiče i rijeka, ulazio je bez straha u nju, pljuskao okolo i pio iz nje vodu. Polako sam ga počela puštati u vrt. Ispočetka je bježao kod svih mogućih susjeda, nevaljalac mali. Sve dok nije naučio šta je za njega dobro. Provodila sam sate i sate vani sa njim. Jednog dana je bio spreman ostati sam. I sad je tako. Kad želi vani, pozicionira se pred vratima. Kad ogladni i želi kući, dođe pred vrata (četvrti kat) i grebe po njima, njegov način kucanja 😀
Super je sve savladao i veoma smo na njega ponosni! Kad prede, trese se pod. Prede iz ogromnog zadovoljstva. Malo mu zavidim kako bez okolišanja, samouvjereno, nalazi stvari koje su za njega dobre. Ljudi bi mogli od njega puno naučiti. Imati mačku, psa, ili bilo koju životinju doma, veliki je izvor pozitive i sreće. Djeluje opuštajuće, prava je antistres terapija! Živ nam i sretan bio još mnogo ljeta naš Žućo!
No znatiželja je ipak odnijela pobjedu. Polako je počeo upoznavati prirodu i u njoj uživati. Tu je bilo dosta grmlja u koje se od mene "sakrivao". A čim bih se korak- dva odmakla, izlijetao je iz grmlja plašeći se da ne ostane sam. Učio penjati se na stablo. Zalijetao se hrabro i na široka stogodišnja stabla koja se ga, onakvog malešnog, odbacivala od sebe kao praćkom... Ali on nije odustajao, sve dok nije naučio gdje tačno mora zabiti svoje kandžice kako ga stablo ne bi zbacilo. Kako je ponosno gledao u mene sa stabla, kad mu je to prvi put pošlo za rukom... ❤
Slijedeća prepreka koju je trebalo prevazići, jest da se u svojoj euforiji, slijedeći ptice, penjao do najviših grana u krošnji. I onda više nije znao sići. Pogledao bi dole i samo bi žalosno mijaukao. Nekoliko puta sam morala donositi ljestve i verati se na stablo da bi ga skinula. A on je sve to pamtio i znao ko mu je prijatelj u nevolji 😊.
U blizini protiče i rijeka, ulazio je bez straha u nju, pljuskao okolo i pio iz nje vodu. Polako sam ga počela puštati u vrt. Ispočetka je bježao kod svih mogućih susjeda, nevaljalac mali. Sve dok nije naučio šta je za njega dobro. Provodila sam sate i sate vani sa njim. Jednog dana je bio spreman ostati sam. I sad je tako. Kad želi vani, pozicionira se pred vratima. Kad ogladni i želi kući, dođe pred vrata (četvrti kat) i grebe po njima, njegov način kucanja 😀
Super je sve savladao i veoma smo na njega ponosni! Kad prede, trese se pod. Prede iz ogromnog zadovoljstva. Malo mu zavidim kako bez okolišanja, samouvjereno, nalazi stvari koje su za njega dobre. Ljudi bi mogli od njega puno naučiti. Imati mačku, psa, ili bilo koju životinju doma, veliki je izvor pozitive i sreće. Djeluje opuštajuće, prava je antistres terapija! Živ nam i sretan bio još mnogo ljeta naš Žućo!
Nema komentara:
Objavi komentar