Još jedna godina prošla je od Srebrenice 1995., kada se ljudski rod osramotio toliko žestoko, da se od jakog stida nebo užarilo crvenilom i prijetilo da će eksplodirati ... bio je to ujedno i odraz potoka krvi koji su tih dana napajali žednu bosansku zemlju...
Bosno moja, nisam iz Tebe izrasla, ali suosjećam sa Tobom.
Tih si dana našla mjesta da primiš u svoja njedra tisuće i tisuće svoje djece koji nisu ni znali kamo ih vode. Našla si mjesta za sve njihove ljubavi, velike i male. Sve njihove brige i poteškoće si riješila. Pokopala si sve njihove osmjehe iz kojih je ponovo niknuo život, zalijevan suzama majki koje su gledale... Koje su tražile i našle a sve bi dale da nisu...
Ono što Ti jednom pokopaš u sebi, oživjet će ponovo u nekom drugom obliku, u istoj onoj ljubavi kojom primaš i daješ...
U smrti svi smo jednaki.
Mir i spokoj vječiti srebreničkim dušama. Mir Božji u srcima i glavama živih, kako se ne bi ponovilo. Ljubav i poštovanje beziznimno, prema svakom Božjem stvorenju.
Jedino tako možemo biti sigurni da se Srebrenica neće ponoviti.
Nema komentara:
Objavi komentar