Da nostalgija! Nostalgija ti je jedna vrst alergije. Možeš bit alergičan na ovo ili ono. I na sve. U vremenu i okolnostima od kojih smo mnoge izabrali i sami, nostalgija naprosto buja. Zlatno doba nostalgije. Jučer tako idem s posla i gledam sve one velebne zgrade, vrhunsku tehnologiju na četiri kotača , jedva čekam da dodem doma a ipak vozim skroz sporo... Da mi ne bi iznenada koja mama ježica odlučila prijeć cestu, ili koji zeko, a i mačke su noću vrlo aktivne.... Kad ih vidim na cesti kako leže zgažene, naježim se i pomislim - da si samo malo sporije vozio...!
E, to san bas tila reć. Hvata me nostalgija kad vidim kojim bjesnilom jedna masa ljudi ide kroz zivot, uporno glavom kroza zid, ne razmišljajući o tome kako nije važan samo cilj, već se broji i put do tog cilja. Broji se svaki cent vremena, svaki udah i izdah. Stručnjaci nas bombardiraju temema kako su se ljudi otuđili jedni od drugih. Ljudi su se sami od sebe otuđili! Izgubili kontakt sa dušom, i sa ciljem njihova postojanja na zemlji! Najvažnije je da je naoko sve u redu, a unutar četiri zida, to ionako niko ne zna. Ili unutar četiri zida ljudskog srca.
Kada kažem otuđili, ne mislim osamili. Čovjeku je samoća prijeko potrebna, kako bi svoj materijalni i fizički život mogao uskladiti sa potrebama svoje duše, i u tom pravcu djelovati, za spas vlastite, a i one "Duše Svijeta", u kojoj je sadržano sve živo, sve ikada Božjom rukom stvoreno.
Hvata me nostalgija kada vidim koliko toga se "mora", a koliko je malo u stvari potrebno. Koliko se kupuje da bi se bacilo. Koliko se "nema šta jesti", a izbirljivi do bola. Radije baciti pa kupiti opet. Ko još ji spizu od jučer?!
Koliko ljudi bezglavo vjeruju svemu što čuju i žure to primjeniti. Koliko više slušamo i vjerujemo drugima, nego samima sebi!
U sistemu smo koji se okreće sve brže , i zahtijeva od nas tempo koji izaziva vrtoglavicu. Ja ne mislim da se sve to mora stići. Ne mora se svuda ni otići. Jao čovjeku koji prioriteta nema i ne poštuje svoje potrebe, kako će poštovati i uopće prepoznati potrebe drugih bića...
Nostalgija me hvata i za puno mirnijim vremenima, kada se veličina i vrijednost čovjeka nije mjerila kroz nečiju nacionalnu pripadnost ili vjeroispovijest. Danas imamo kombinaciju obje, što je još strašnije . Pitam se po ko zna koji put - svi oni besmisleni osvajački i u ime vjere ratovi, svi oni logori patnje i smrti, sve one puste scene uništavanja i straha, je li moguće da nista od toga ljudski rod nije uspjelo dozvati pameti? Ili je istina da strah rađa strahom i da tu mjesta razumu nema? I zašto se uopće ratovi i loše stvari koje ljudi jedni drugima čine , nazivaju Božjom kaznom? Bog nikada u takvim događanjima nije sudjelovao, ona su plod i djelo bolesnih ljudskih misli koje prelaze na djelo...!
Hvata me nostalgija, odnosno alergija, kada vidim da nam država Hrvatska ne kreće prema budućnosti živeći u sadašnjosti, nego punim jedrima brodi prema stoljeću sedmom, razarajući i žderući sebe samu. Mit o veličini nacije usprkos egzodusu i dalje buja, naravno puno više u dijaspori koja je velikim dijelom prespavala zadnjih 25 godina. Gradi se u zemlji, masovno se gradi, no gradilo se prije puno tisuća godina i u Egiptu...
Hvata me nostalgija za rajem na Zemlji, koji je moguć. Koji će doći. No, prije toga...
E, to san bas tila reć. Hvata me nostalgija kad vidim kojim bjesnilom jedna masa ljudi ide kroz zivot, uporno glavom kroza zid, ne razmišljajući o tome kako nije važan samo cilj, već se broji i put do tog cilja. Broji se svaki cent vremena, svaki udah i izdah. Stručnjaci nas bombardiraju temema kako su se ljudi otuđili jedni od drugih. Ljudi su se sami od sebe otuđili! Izgubili kontakt sa dušom, i sa ciljem njihova postojanja na zemlji! Najvažnije je da je naoko sve u redu, a unutar četiri zida, to ionako niko ne zna. Ili unutar četiri zida ljudskog srca.
Kada kažem otuđili, ne mislim osamili. Čovjeku je samoća prijeko potrebna, kako bi svoj materijalni i fizički život mogao uskladiti sa potrebama svoje duše, i u tom pravcu djelovati, za spas vlastite, a i one "Duše Svijeta", u kojoj je sadržano sve živo, sve ikada Božjom rukom stvoreno.
Hvata me nostalgija kada vidim koliko toga se "mora", a koliko je malo u stvari potrebno. Koliko se kupuje da bi se bacilo. Koliko se "nema šta jesti", a izbirljivi do bola. Radije baciti pa kupiti opet. Ko još ji spizu od jučer?!
Nostalgija me hvata i za puno mirnijim vremenima, kada se veličina i vrijednost čovjeka nije mjerila kroz nečiju nacionalnu pripadnost ili vjeroispovijest. Danas imamo kombinaciju obje, što je još strašnije . Pitam se po ko zna koji put - svi oni besmisleni osvajački i u ime vjere ratovi, svi oni logori patnje i smrti, sve one puste scene uništavanja i straha, je li moguće da nista od toga ljudski rod nije uspjelo dozvati pameti? Ili je istina da strah rađa strahom i da tu mjesta razumu nema? I zašto se uopće ratovi i loše stvari koje ljudi jedni drugima čine , nazivaju Božjom kaznom? Bog nikada u takvim događanjima nije sudjelovao, ona su plod i djelo bolesnih ljudskih misli koje prelaze na djelo...!
Hvata me nostalgija, odnosno alergija, kada vidim da nam država Hrvatska ne kreće prema budućnosti živeći u sadašnjosti, nego punim jedrima brodi prema stoljeću sedmom, razarajući i žderući sebe samu. Mit o veličini nacije usprkos egzodusu i dalje buja, naravno puno više u dijaspori koja je velikim dijelom prespavala zadnjih 25 godina. Gradi se u zemlji, masovno se gradi, no gradilo se prije puno tisuća godina i u Egiptu...
Hvata me ne nostalgija, nego jeza, kada jedan evropski političar migrante nazove "ilegalnim ljudima". Ilegalni, zaboga?!? Doista se pitam u zadnje vrime sve više, nije li ova kompletna jadna ljudska vrsta na ovim prostorima potpuno ilegalno, nekakvom zabunom, greškom u sistemu došla?!?
Hvata me nostalgija za rajem na Zemlji, koji je moguć. Koji će doći. No, prije toga...
Nema komentara:
Objavi komentar