POGLED S DRUGE STRANE

S druge strane svijeta. Kako god hoćete. Najvažnije je, ah najvažnije, ne izgubiti ljudskost i vjeru da će (jednog dana) biti bolje.

Kao tumač pri policiji, upoznajem razne ljude u pretežno nezavidnim situacijama. Tri dečka, uhvaćena u radu na crno. Privedena u policijsku postaju, znači uhapšena. Najmlađi od njih je generacija '95, rođen znači nakon rata u kojem se raspala Jugoslavija.

Svaki od njih ima svoju priču. Sva trojica iz Bosne. Nacionalnost ovdje neću spominjati, jer nas,  budući da smo  humana bića, to uopće ne zanima. Mi doživljavamo sve ljude bez obzira na naciju i vjeroispovijest kao svoju braću, baš poput pravih vjernika. Jesam li u pravu?

Svaki od njih ima svoju priču, a u priči sudbinu. Sudbinu možda čak i onih još nerođenih.

Prvo što mi upada u oči, jeste da su policajci koji ih izvode iz ćelije iste dobi kao i uhapšeni. Mladići, generacija '92 do '95. Dva različita svijeta. Dvije različite sudbine. I ne samo to! Jedna mi misao poput munje sijevnu kroz glavu - jesmo li kao ljudi, humana i napredna bića, dotle došli da probleme rješavamo zatvorima... Naravno, reći ćete, čemu se čudiš, otkad je to tako!
Upravo to. OTKAD JE TO TAKO. Na svašta se čovjek navikne. Sve mu jednom postane normalno.

Ta me misao prestravila!

Beskrajno mnogo svoje energije uložila sam u pojašnjavaju kako su i životinje od Boga stvorene i imaju sva prava na miran život, a sada ovo...  Bacilo me , moram priznati, u brigu.
Ti dječaci nisu zapravo napravili ništa pogrešno. Zemlje bivše Jugoslavije, redom i Bosna, i Hrvatska i Srbija opustošene su do neprepoznatljivosti.
Jedino što nam je svima skupa preostalo, su heroji domovinskog rata. Oni, btw, niču kao gljive poslije kiše.  Ne znam ni da ih je bivša Juga imala toliko!

Dok najmlađi od njih zauzima svoje mjesto prekoputa mene, u grlu mi se stvara grop.  Dijete! Totalno dijete. Uzimamo podatke, razgovaramo, a grop ne popušta. Na momente mi se čini da to prekoputa mene sjedi moj sin. Mimo protokola pokušavam izreći neku utješnu rečenicu. Nije svako zlo za zlo. Bit će bolje. MORA!! Stisak u grlu ne popušta. 

Pred očima mi se redaju slike. Svezali smo toj našoj mladosti ruke žicom i onda im pucali u potiljak. Da, bile su to ratne godine. Danas im, više od dva desetljeća poslije rata, ponovo pucamo u potiljak. Opet bježe, samo pojedini uspijevaju ostati…

Više od dvadeset godina nakon rata, što Hrvatska, Srbija i Bosna imaju ponuditi svojoj mladosti?

Osim, naravno, heroja domovinskog rata.