Moj brački mačak, moj Gagi. Zapravo je on puno više "naš", ali meni je nečim svojim tako posebnim prirastao za srce da je, eto, bio i ostao moj.
Majka ga je uzela sebi prije nekoliko godina, bio je lutalica. Dan-danas on, eto, ima dom. Viđam ga, nažalost, samo nekoliko puta na godinu. Svaki put iznova potrebna je jedna kratka faza prepoznavanja i opuštanja, do potpunog predanja.
Imala sam prilike upoznati ih jako puno. Naš sustanar Žućo sa nama je od malih nogu. Pitom je i voli nas svakoga na svoj način. Voli nas i računa na nas, i zna svakog do u dušu. Imao je sreće...
Mog Gagija život nije baš mazio. Odrasti kao "ničiji", lutalica među mnogo nekastriranih mačora nije bilo baš lako. Ostavilo je traga na njemu, čitam mu u očima. Oči govore, da, ali doista nikad još nisam vidjela tako izražajne oči kao što su njegove. Prekrasni tamnozeleni smaragdi. Govorim mu, razumije me. Onda šutim i govorim mu šutnjom. Šutnju razumije još bolje ❤
Ispočetka ne voli da ga diram. Poštujem to. Malo po malo se opušta i dozvoljava mi da ga pročešljam prstima. Voli se igrati, o, voli. Uspoređujem njega i Žuću. Žućo kad te malo zagrebe, bezopasno je. Kad te Gagi zagrebe, čak i u igri, primjećujem još uvijek njegovo sjećanje na preživljavanje. Ukorijenjeno duboko, sve do malenih šapica koje i u igri sijevaju poput munje, brze i precizne. I oštre. Dirljivo je kako me slijedi u korak. Kad legnem spavati, ispruži se ispred vrata poput čuvara On čuva mene, a ja njega.
Divim se njegovim brzim i spretnim pokretima. Kad se penje na orah, toliko je brz da ga ne stignem pratiti pogledom. Samo nešto u granama šušne! Kreće se sigurno i graciozno i po tankim granama, brz poput misli. Ne bih bila u koži pticama i miševima; rođeni je lovac.
Moj Gagi. Pogled u kojem se zrcali duša, bez lijevih primisli i računice kao što je to često vidljivo kod ljudi. Savršeno djelo Božjih ruku, koje me ispunja poštovanjem i zahvalnošću prema njegovom i mom Stvoritelju, koji je sve napravio bez greške...
Majka ga je uzela sebi prije nekoliko godina, bio je lutalica. Dan-danas on, eto, ima dom. Viđam ga, nažalost, samo nekoliko puta na godinu. Svaki put iznova potrebna je jedna kratka faza prepoznavanja i opuštanja, do potpunog predanja.
Imala sam prilike upoznati ih jako puno. Naš sustanar Žućo sa nama je od malih nogu. Pitom je i voli nas svakoga na svoj način. Voli nas i računa na nas, i zna svakog do u dušu. Imao je sreće...
Mog Gagija život nije baš mazio. Odrasti kao "ničiji", lutalica među mnogo nekastriranih mačora nije bilo baš lako. Ostavilo je traga na njemu, čitam mu u očima. Oči govore, da, ali doista nikad još nisam vidjela tako izražajne oči kao što su njegove. Prekrasni tamnozeleni smaragdi. Govorim mu, razumije me. Onda šutim i govorim mu šutnjom. Šutnju razumije još bolje ❤
Ispočetka ne voli da ga diram. Poštujem to. Malo po malo se opušta i dozvoljava mi da ga pročešljam prstima. Voli se igrati, o, voli. Uspoređujem njega i Žuću. Žućo kad te malo zagrebe, bezopasno je. Kad te Gagi zagrebe, čak i u igri, primjećujem još uvijek njegovo sjećanje na preživljavanje. Ukorijenjeno duboko, sve do malenih šapica koje i u igri sijevaju poput munje, brze i precizne. I oštre. Dirljivo je kako me slijedi u korak. Kad legnem spavati, ispruži se ispred vrata poput čuvara On čuva mene, a ja njega.
Divim se njegovim brzim i spretnim pokretima. Kad se penje na orah, toliko je brz da ga ne stignem pratiti pogledom. Samo nešto u granama šušne! Kreće se sigurno i graciozno i po tankim granama, brz poput misli. Ne bih bila u koži pticama i miševima; rođeni je lovac.
Moj Gagi. Pogled u kojem se zrcali duša, bez lijevih primisli i računice kao što je to često vidljivo kod ljudi. Savršeno djelo Božjih ruku, koje me ispunja poštovanjem i zahvalnošću prema njegovom i mom Stvoritelju, koji je sve napravio bez greške...
Poštovanje prema svakom biću jedini je način na koji možemo Bogu ugoditi.
Nema komentara:
Objavi komentar