Vrijeme prolazi. Sve brze i brze. Mozes osjetit kako se za njim podigne lagani vjetric kada te ocese u prolazu. Toliko brzo, da nemas vremena okrenuti se i pogledati nazad. Da budem iskrena, ni volje. Proslost, lijepe trenutke, kao i one kada si lezao na podu potpuno satrven, izgubljen slucaj. Jedino sto se broji je iskustvo. Mentalno iskustvo. I rane na dusi, tvojoj i tudoj. Kroz to vrijeme sto je proslo, naucio si hodati. Nekad i zatvorenih ociju, samo neka prode i ostavi sto manje traga. Manje ce boljeti.
Bas je zanimljivo da uvijek jadikujemo kako vrijeme brzo prolazi, a puno smo manje spremni baviti se sadrzajem tog vremena. Cinjenicu da ce i cijeli zivot tako jednom proci, najradije bi ugurali pod tepih. Jer onda se mozemo pravit da nista nismo znali. Mozemo si dozvolit uvijek ponovo zaprepastenje smrtnoscu covjeka. Ali ne ovog ili onog, nego bas svakog pojedinacno. Jer to je jos jedina pravda koja postoji na ovoj Zemlji.
Jedina pravda i jedino sto je preostalo od istine. Sve ostalo se izokrenulo, svi pojmovi susta suprotnost originalnoj ideji...
Razmisljam o tome kako je zivot prekratakk, proleti za cas. Svaki je dan zapravo prekratak. Pokusavam u njega utrpati svasta nesto. Kucanstvo, djeca , muz, posao, nekakav hobi. I jos bi htjela samu sebe u tome svemu pronaci. Jebote, zivot bas prolazi u trazenju. Mi vjecno nesto trazimo. Pa shvatimo da to ipak nije to. Pa dalje. Put pod noge. Sve do kraja, do zalaska sunca.
Ima jedna stvar kojom bih se ozbiljno trebala pozabaviti. A i 6 milijardi 999 milijuna i 999 stotina tisuca ovakvih ko sto sam ja. Sto je za Boga miloga najvaznije u tom jednom danu, u tom jednom zivotu koji proleti poput treptaja ociju, da ne uspijemo skontat ni di smo ni kud smo?!
Dragi Boze, oprosti sto spominjem Tvoje ime uzalud... Ne daj da ikada zaboravim tko sam i kamo cu se vratiti... Neka mi je to uvijek pred ocima, svake sekunde ovoga dana, ovoga zivota. Hvala Ti za toliko puno prilika koje si mi pruzio. Hvala Ti na tome sto me volis vise nego sto ja samu sebe volim.
 |
| /Autumn in austria, by Milena Covic |
Nema komentara:
Objavi komentar