Ljubav i samo zaljubljenost

Jedan moj prijatelj nedavno je napisao tekst s naslovom "Nepodnosljiva razlika vjere i religije". Gotovo istu bi tu rijec upotrijebila kada ljubav usporedjujem sa zaljubljenoscu. Gotovo nepodnosljiva razlika. Zaljubiti se mozes u sve i svasta... Zaljubljenost je, rekla bih, osobna projekcija osobe (ili stvari) u koju se zaljubis. Ne poznajes dovoljno tu osobu, ne poznajes je uopce, zaljubljen si u svoju sliku te osobe, u ono kakvom je ti zamisljas. Ali ta osoba mozda nije takva. Mozda (ma sto posto) ne odgovara predodzbi u tvojoj glavi. Ne poznajes je dovoljno. Ja se mogu zaljubiti i u cipele, ili lijepu torbu, i zamisljati sebe  sa njom u ruci. Bit cu sretna tih par trenutaka. Ili dana. Do slijedecih cipela, ili torbe. Totalno prolazan osjecaj, kojemu, dragi moji, ne bi trebali pridavati preveliku vaznost...

Ljubav... Ja mislim da je ljubav najspomenutija tema naseg doba. I da se sa njom brka previse stvari koje sa njom nemaju veze... Ljubiti znaci i poznavati... Voliti tu osobu onakvu kakva je, a ne kakvu bi je ti htio... To je za mene ljubav. To je proces, koji traje godinama. I moras ga uvijek ponovo poticati, da ne zamre. Mora ti to biti vazno, najvaznije na svijetu. Ako zelis da potraje... Ljubav ima veze sa razumijevanjem.  Sporazumijevanjem. Tolerancijom (obostranom). Da muz rado zabija golove i nedjeljom nikad nije doma. Da zena voli pisati i razmjenjivati iskustva vezana uz to. Suosjecajem. Spoznajom, da je voljenoj osobi potrebna sloboda, dovoljno zraka i dovoljno prostora za kretanje. Neogranicena sloboda, rekla bih. Onima koji svoju vezu dovedu do tog stadija trebalo bi dati Nobelovu nagradu. Ali takvi vec i jesu nagradjeni... Jer od ljubavi nema vece nagrade.

Ali prije toga svega, covjek bi i sam sebe bezuvjetno morao dovesti do odredjenog stadija... odgovornosti, odlucnosti. Samog sebe upoznati. Ovdje dolazimo do zida. Svakomu nisu dane iste mogucnosti. Ali ipak, kolike god da jesu, treba se maksimalno potruditi... I otvara se put... 

                                                      (by Milena Covic)