Crtica s putopisa

Moja Hrvatska. Možda još više moja što u njoj ne živim, već dolazim već kako zahtijeva godišnji odmor. Ili slomljena ruka starice majke .

Čim puti što vlakom, autobusom manje. Traje predugo. Čekam na bus koji( prema planu iščitanom sa interneta) treba doći u 11:05. Tu je sa 15 minuta zakašnjenja. Osjećaji su izmiješani. Ljutnja zbog nemogućnosti da dobijem bilo koju informaciju sa autobusnog kolodvora pomalo se rasplinjava. Dan prije zovem autobusni kolodvor u Zagrebu, gdje mi kažu da nazovem splitski kolodvor. Tražim broj. Onaj koji stoji na službenoj stranici splitskog autobusnog kolodvora nevažeći je. Na stranici se gomilaju negativni komentari razočaranih putnika. Facit: nema informacije. Snađi se, druže.

S druge strane, mogla bih i vlakom. Koji by the way kreće u 3 ujutro. Ima još jedan navečer ali taj mi ne odgovara zbog trajekta. 

Na stanici čeka sa mnom jedna postarija žena. Ona nije gledala u internet, no zna da bus dolazi u 11 i 20. Vozi se svaki dan par kilometara, a onda ima 2 kilometra pješke do kuće. Sa šinom u nozi lomljenoj prije 4 godine.  Da vozaču 10 kuna, onako. Nema ništa džabe. 

Mota cigaru.

Imam i ja jednu kutiju sa sobom, nekad mi zatreba. Nudim je i ostavljam joj kutiju, ne treba mi.
Djeca po svijetu se rasula. Živi sama s mužem. Ta su djeca jedni od onih četvrt milijuna koji su napustili Hrvatsku zadnjih godina.

Neka se misli komu se za mislit, govorio je meni moj otac.


(svibanj 2018.)

Moja velika ljubav

Jesen je od djetinjstva bila moja velika ljubav. Fascinirala me mudrost otresanja suhog lišća sa grana, uz podršku vjetra. Mudra stabla rješavaju se suvišnog tereta. Uspravna, ponosna, visoka, još neizrasla, tek stabljičice tanje od ružine peteljke, velebni stari hrastovi raskriljenih ruku, tankovite breze što jasno daju do znanja da su plave krvi, otmjeno bacaju raskoš suhog zlata sa svojih grana... Pripremaju se za novu haljinu, ne žele taj teret oko vrata. Raduju se novoj haljini! Odbacivanje stare postao je pravi kulturni događaj za sve koji gledaju srcem, a raduju se gledati i očima. I slušati, slušati, upijati taj neopisivi zvuk jezika vjetra koji ima opijajuću moć, bolju od najstarijeg vina...
Jer on otvara vrata duše, provjetri je i ostavlja ugodan miris svježine i lakoće,  da se i glava na ramenima ćuti lakšom a jezik ti ipak nije zadebljao, ni noge ti se ne zapleću, koračaš polako kao da si i sam dio vilinske bajke čiji svjedok si upravo bio... bez da si i kap vina popio.

Zato ih toliko volim, ta mudra stabla. Iako su se ukorijenila na jednom mjestu i nisu oplovila svijet, njihovo korijenje iz majke zemlje vuče sok koji i nama daje život. Oni taj sok pretvaraju u kisik, bez kojeg nam nema života.

Eto, koliko smo dio cjeline. Nismo usamljene  i tužne jedinke koje moderni svijet uspješno zadnjih desetljeća proizvodi! Kome su potrebne seanse sa deprimiranim psihijatrom,  ili mlake beživotne svećenikove prodike... Lijek je u svemu što u sebi ima život! Pa živimo ga onda i pustimo svim bićima da žive!
Naš Bog je Stvoritelj i Bog je živih!

A mrtvi neka i nadalje pokapaju svoje mrtve. 

Isus i farizeji

On daje ljubav svemu stvorenom.
On, Otac, jednako ljubi kamen i cvijet,
sve životinje, narode i rase,
i jedini On je svet.

Farizeji se prozvaše svecima. Oblače na se
grimizno ruho, puni taštine pružaju ruku
na poljubac
 omamljenom puku

                         bjesomučno pune riznice što hvata ih već rđa
                                       što nanjušio već ih je  moljac

Onomad  ih Isus rastjera iz hrama
pobaca im stolove, prosu srebrnjake
no vratiše se opet  te sad s dosadom
slušamo propovijedi njihove mlake

Traže prva mjesta  među svjetinom
guraju se zlatom nakićeni u vip lože
trbusi im i bedra pohotno pod haljom stenju,
spominju Ti ime uzalud, Bože 

Dobacuju si međusobno časti i vlasti
želja za svjetovnom moći njihov je bog
pun laži, groznih nad djecom sablazni
izvana obijeljen, a pun strave grob

Brojne enciklike svjetovne politike
A Isus kaza samo - " Ljubi!"

A što s onom "ne ubij?"
oduvijek-zapovijedi?
Bog nikad ne kaza da  ona
samo za čovjeka vrijedi!

   -----***----------------***-----------------***------

Punih trbuha  zamašćenih lica
uštirkanih talara sa oltara
drveni kip kamena bista
nigdje ni traga Isusa Krista.

Brat Vjetar

Ispruži ruke! Čudotvorni jesenji vjetar (Brat Vjetar) podigao je lišće u vrtlog,  uskomešalo se, zašaptalo u visini gore, zašuškalo u svojim krutim  večernjim opravama... Pada nježno, poput blagoslova Stvoriteljeva, po meni, po putu, po zemlji, odnosi ga u divljem vrtlogu rijeka da postane ponovo prah... Iz kojeg će život niknuti nanovo!

Prah sam, čega da se bojim? Ne zaboravljam da ću Ti se vratiti, Oče! To može biti već sutra, neka bude onako kako je nabolje... Moj duh žeđa Tvoj mir, stotine tisuća ruku podižemo prema nebu, prema usnulom blagoslovu lišća, svi koji smo rođeni iz Tvog dlana... Nestaje patnja, nestaje ljudska mržnja, nestaje licemjerje izleženo iz kolijevke kukavičluka, nestaje sve suvišno, sve što se nije nanovo rodilo u Tebi...! Otvaraju se pukotine, za sve  ima mjesta!
Sve što je Tvoje, neće umrijeti ❤
(2017.)

Dan kada su zvijezde dobile bracu /mom Žući

te večeri kada si umro već je bila jesen
tankoćutne breze i prastari hrastovi posuli su te suhim zlatom sa svojih grana vjetar
im je pomogao
kada te je majka primila nazad u svoje krilo

već sutradan kiša je isprala trag sa ceste

sad te tražim rukama poput slijepca
očekujem svakog trena da dođeš vidim
tvoje milo lišce te mudre oči ne mogu
te zvati jer ime ti je ostalo u vrisku
na onoj cesti i neki šiljak mi je probio srce

kad sam te ugledala kako tamo ležiš

vrisak i ja ostali smo na cesti i onda
kada je kiša već bila isprala trag od krvi
trag kao od zvijezde padalice sjećaš li se
kad smo je ugledali one hladne decembarske zore
poželjela sam da budeš sretan ti si sada sretan
ubuduće moram dobro promisliti prije nego zaželim želju 

sva radost sve što je bilo lijepo
poput jarma mi za vratom sjedi proći će znam
i da znam za ponovni susret jednog dana ali
kažu da moramo živjeti u sadašnjosti ne u budućnosti

oprosti što se ne mirim proći će sve će jednom proći
ovo je moj način da ti kažem koliko puno sam te voljela

teški su ovi dani ali jača je ljubav i radost i svjetlo od tame

zvijezde su napokon dobile jednog bracu zašto uvijek sestricu
pamtim te dane bilo ih je puno Žućo više od sedamsto
spremila sam ih na sigurno da ih imam
sad kada mi trebaju

trebaju mi

Evolucija kroz revoluciju

Ljudski zakoni
Nipošto univerzalni
Uskogrudni
Ozakonjeni besmisao
Ozakonjeno bezakonje
Proturječje Zakonu
Pokrenuto vodenicom novca,
ne pravde

Siromašan je uvijek u krivu!
A bogataš stalno zaboravlja da će na put
bos (opet)
poput obespravljenog migranta,
bez prstiju da uključi mobitel
Bez jezika, jer ga je za života odveo u propast
(Skupa s njegovom razvratnom ženom)
Uložen je prigovor, i prihvaćen.
Stavljen na tezulju,  i pokazalo se da je kriv.

(Čak  i onaj dašak tamjana
što pod raskošnim rekvijemom
(dok neki su se pravili da plaču a svećenik se očajnički pokušavao sjetiti nečeg lijepog iz pokojnikova života)
naškubljenog nosa ovlaš ga dotaknuo,
pobjegao je u eter da živi glavu spasi.)

**----         **------          **-------      **-------

Umova porobljenih, pišete zakone o pravima
i o slobodi. Ali tko
će nas osloboditi od vas nakaradnih, tko
udijeliti pravicu?

Ne pravicu šugavih revolucija,
koje su u najkraćem mogućem vremenu požderale
I vođe i tekovine revolucije
Jer ljudski je duh tako slobodarski nepredvidiv da se nikad ne zna kad
će podivljati i požderati sve oko sebe
Hoću reći, spontan,
u svom ludilu čak kreativan

Sva vaša postignuća bit će bačena
Zvijeri u podzemlju
Ona je na lancu a zvijeri
su odavno već izmigoljile na površinu
Uzalud se nadate
Bog vam nikad više neće poslati svog Sina
Poslat će vam ono što ste zaslužili
Zvijeri jedu zvijeri dok mašu
certifikatom na kojem piše
da su baš oni
da su samo oni!
stvoreni na sliku Boga.
I da stoga,
imaju pravo ubijati
(To, doduše, ne piše na certifikatu)

Ali piše u Zakonu da
"Ne ubij"

Nema tog zlata koji dušu otkupiti može
Na tezulji pravde ono dvostruko je teže
(Bez suca, bez  porote do temelja  sažeže)
A Zvijer se stoljećima
hrani vašim utrobama

Ljudi i oblaci

Oblaci putuju u krug.

Kad se skupe u punom broju, obično bude kiša. 

Kada na putanji dođu ispod zemlje, budu gejziri.

Ljudi putuju u krug. Kad se skupe u sabornicu, obično bude pizdarija.

Kada na svojoj putanji dođu ispod zemlje, pizdarijama dođe kraj.