Moja Hrvatska. Možda još više moja što u njoj ne živim, već dolazim već kako zahtijeva godišnji odmor. Ili slomljena ruka starice majke .
Čim puti što vlakom, autobusom manje. Traje predugo. Čekam na bus koji( prema planu iščitanom sa interneta) treba doći u 11:05. Tu je sa 15 minuta zakašnjenja. Osjećaji su izmiješani. Ljutnja zbog nemogućnosti da dobijem bilo koju informaciju sa autobusnog kolodvora pomalo se rasplinjava. Dan prije zovem autobusni kolodvor u Zagrebu, gdje mi kažu da nazovem splitski kolodvor. Tražim broj. Onaj koji stoji na službenoj stranici splitskog autobusnog kolodvora nevažeći je. Na stranici se gomilaju negativni komentari razočaranih putnika. Facit: nema informacije. Snađi se, druže.
S druge strane, mogla bih i vlakom. Koji by the way kreće u 3 ujutro. Ima još jedan navečer ali taj mi ne odgovara zbog trajekta.
Na stanici čeka sa mnom jedna postarija žena. Ona nije gledala u internet, no zna da bus dolazi u 11 i 20. Vozi se svaki dan par kilometara, a onda ima 2 kilometra pješke do kuće. Sa šinom u nozi lomljenoj prije 4 godine. Da vozaču 10 kuna, onako. Nema ništa džabe.
Mota cigaru.
Imam i ja jednu kutiju sa sobom, nekad mi zatreba. Nudim je i ostavljam joj kutiju, ne treba mi.
Djeca po svijetu se rasula. Živi sama s mužem. Ta su djeca jedni od onih četvrt milijuna koji su napustili Hrvatsku zadnjih godina.
Neka se misli komu se za mislit, govorio je meni moj otac.
(svibanj 2018.)
(svibanj 2018.)
Nema komentara:
Objavi komentar