Jesen je od djetinjstva bila moja velika ljubav. Fascinirala me mudrost otresanja suhog lišća sa grana, uz podršku vjetra. Mudra stabla rješavaju se suvišnog tereta. Uspravna, ponosna, visoka, još neizrasla, tek stabljičice tanje od ružine peteljke, velebni stari hrastovi raskriljenih ruku, tankovite breze što jasno daju do znanja da su plave krvi, otmjeno bacaju raskoš suhog zlata sa svojih grana... Pripremaju se za novu haljinu, ne žele taj teret oko vrata. Raduju se novoj haljini! Odbacivanje stare postao je pravi kulturni događaj za sve koji gledaju srcem, a raduju se gledati i očima. I slušati, slušati, upijati taj neopisivi zvuk jezika vjetra koji ima opijajuću moć, bolju od najstarijeg vina...
Jer on otvara vrata duše, provjetri je i ostavlja ugodan miris svježine i lakoće, da se i glava na ramenima ćuti lakšom a jezik ti ipak nije zadebljao, ni noge ti se ne zapleću, koračaš polako kao da si i sam dio vilinske bajke čiji svjedok si upravo bio... bez da si i kap vina popio.
Jer on otvara vrata duše, provjetri je i ostavlja ugodan miris svježine i lakoće, da se i glava na ramenima ćuti lakšom a jezik ti ipak nije zadebljao, ni noge ti se ne zapleću, koračaš polako kao da si i sam dio vilinske bajke čiji svjedok si upravo bio... bez da si i kap vina popio.
Zato ih toliko volim, ta mudra stabla. Iako su se ukorijenila na jednom mjestu i nisu oplovila svijet, njihovo korijenje iz majke zemlje vuče sok koji i nama daje život. Oni taj sok pretvaraju u kisik, bez kojeg nam nema života.
Eto, koliko smo dio cjeline. Nismo usamljene i tužne jedinke koje moderni svijet uspješno zadnjih desetljeća proizvodi! Kome su potrebne seanse sa deprimiranim psihijatrom, ili mlake beživotne svećenikove prodike... Lijek je u svemu što u sebi ima život! Pa živimo ga onda i pustimo svim bićima da žive!
Naš Bog je Stvoritelj i Bog je živih!
A mrtvi neka i nadalje pokapaju svoje mrtve.
Nema komentara:
Objavi komentar