Nedavno sam dobila fotografiju sa jednog bala, jedanaest godina staru. Moja prva reakcija - prasnula sam u smijeh! Promatrajući je dalje, sva sam se raznježila. Osjetila jak poriv zagrliti tu mladu osobu, punu života i tako vrijednu ljubavi. Nevjerojatan je to osjećaj!! Vrlo sličan onome kada u naručju držiš dijete...
Nevjerojatno je, koliko se čovjek ipak promijeni! U to sam vrijeme bila vrlo stroga prema sebi i vječito nešto na sebi popravljala... Sada znam da za tim nije bilo nikakve potrebe...ono što tada nisam znala - da samo treba naučiti voljeti sebe, a sve ostalo ide samo...
Sretna sam da su godine donijele saznanje, kroz koje na jedan puno sretniji način doživljavam ljepotu ovog prekrasnog svijeta. Saznanje, a ne samo bore! Ali ako su bore sastavni dio spoznaje, na svoje sam ponosna, štoviše, volim ih!
I upravo u ovakvim posebnim, poklonjenim trenucima postaje mi jasno koliko je esencijalno važno upoznati i voljeti sebe! Tek tada smo u stanju voljeti i druge! Ljubav nije potiskivanje sebe i stavljanje drugih u prvi plan, već učenje i razvijanje svega onoga što smo rođenjem u duhu dobili... Nije moguće voljeti ni drugu osobu ako sebe stalno potiskujemo i pokušavamo uvijek ugoditi drugima! Na taj način samo možemo postati frustrirani. Pa i u zapovijedi ljubavi stoji - "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe"! Ne piše da ga volimo više od sebe. To nije niti moguće...
Život je jedna predivna šansa... Cijelim svojim bićem želim se veseliti svakom novom danu.
napisala: Milena Drpić Granić Čović
Nema komentara:
Objavi komentar