Jučer sam s prijateljicom bila u posjeti našoj zajedničkoj radnoj kolegici, koja je prije 3 dana navršila 30.
Razboljela se. Dobila rak.
Prvih tjedana i mjeseci činilo se da nije toliko alarmantno. Izvući će se. Koja kemo i gotovo. A onda, nedavno, iznenadni obrat. Ponovo u bolnicu. Stanje se pogoršalo . Kemoterapija je poubijala sve zdrave stanice njenog mladog tijela. Preživjele su jedino metastaze.
Šok za sve nas koji je znamo. Da ne govorim o obitelji, koja prolazi teške , najteže trenutke.
U bolnicu se ne usudim ići sama. Poznavala sam tu djevojku, bila je lijepa kao najljepša među manekenkama. Posljednjih je dana prebačena na palijativni odjel. Jako puno je izgubila na težini . Usprkos tuzi, sasvim mi je jasno da se prilikom posjeta ne smijem rasplakati. Treba otići razveseliti tu osobu, razgovoriti je, podržati je u njenoj velikoj želji za životom. Šta reći, dosta sam starija od nje, pa mi se ni najmanje ne umire...
Upravo zato se ne usudim ići sama.
I tako smo se nas dvije, Ivana i ja, spremile i krenule. Sa par sitnica u božićnoj vrećici i neizbježnim primjerkom "Malog Princa" Antoinea de Saint Exuperya. Meni barem pomaže da bolje razumijem svijet odraslih... Napisala sam joj i jedno pismo. Ono, mi ćemo doći , pa ćemo opet morati otići , a pismo ostaje. Pismo je bilo sa naglaskom na "NISI SAMA"- I kad nismo fizički pored Tebe, u našim si mislima i molitvama. Ivana čita pismo naglas. Plače. Plače i njena mama. Plačem i ja. Vrijeme nam je da krenemo, ne želim da kasnimo. Moramo se ustabiliti. Konačno , nosimo našoj prijateljici i radnoj kolegici pozitivne misli i želju za životom. To nam je namjera.
U autu razgovaramo o neutralnim stvarima. Sasvim lijeva tema.
U bolnici, na ulazu vreva. Puno ljudi, nitko ne izgleda presretan. Pitamo za odjel i broj sobe. Onda prvi šok. Odjel na kojem leži je palijativna medicina. Umirući pacijenti. Presjeklo me iznova. Na putu prema liftu pričam Ivani šaljivu epizodu iz života mog supruga. Pokušavam nas rastresti, ohrabriti, kako bi mogle dostojno prići toj mladoj djevojci. Imam osjećaj da me nečija ledena šaka drži za gušu. A na prsa mi se svalio čitav jedan brački kamenolom. Sasvim je jasno da se moramo držati hrabro. I Ivančica je hrabra. I želi živjeti.
Ulazimo u sobu, pozdravljamo se. Grlimo, ljubimo. Presretna je što smo došle. Kroz nekoliko minuta mora na terapiju. Molim vas, nemojte još ići, kaže nam. Ma gdje ići, ne pada nam na pamet. Čekat ćemo koliko bude trebalo. I prespavat ako treba. Sve ostalo je sada potpuno nevažno!
Silazimo u kafeteriju, naručujemo kavu. Zapravo bi puno radije naručile nešto žestoko , sa puno alkohola... Jako puno.....
U sobi se izmjenjuju ljudi. jedni dolaze, drugi su na odlasku. Bože dragi, daj svim tim ljudima snage da joj prenesu svoje pozitivne misli i želje. Ne daj da se netko tu pred njom slomi. Mada je sasvim jasno da je većina nas na samoj granici izdržljivosti ...
Kako se loše nosimo sa pomisli na smrt!! Na gubitak! Valjda zato sto u tom segmentu nemamo apsolutno nikakvih ovlasti niti mogućnosti da bilo šta promijenimo. Nije u našim rukama. Bože , imam li pravo moliti da je poštediš, da joj daš još jednu šansu ? Gdje mi je vjera, gdje mi je nada? Je li puno ispravnije reći - neka bude volja Tvoja?
Obećale smo doći opet kroz tjedan dana. Mozda čak i prije. Pisat ćemo preko messengera. Dogovoriti se. Ivana kaže - ako bude još bila u stanju. Proleti mi kroz glavu, onako na brzinu - pa tko mi garantira da ću za tjedan dana i ja biti u stanju? Ili na životu ? Nema garancije. Dan i čas putovanja potpuno je nepoznat, a ne smijemo dozvolit da nas iznenadi. Zvuči surovo, ali i nije. Ako smo svjesni toga, nećemo trošiti vrijeme na bedastoće ... Bit ćemo zahvalni na svim lijepim darovima koji su nam dani da uživamo u njima, da ih koristimo kako bi pomogli bližnjemu svome i uljepšali jedni drugima život .
Sada mi je jasno da je davanje zapravo najveći poklon... Ono što od sebe damo, jednog ćemo dana ponijeti u život vječni .
U vjeri, u nadi, nemojmo se bojati smrti.
Razboljela se. Dobila rak.
Prvih tjedana i mjeseci činilo se da nije toliko alarmantno. Izvući će se. Koja kemo i gotovo. A onda, nedavno, iznenadni obrat. Ponovo u bolnicu. Stanje se pogoršalo . Kemoterapija je poubijala sve zdrave stanice njenog mladog tijela. Preživjele su jedino metastaze.
Šok za sve nas koji je znamo. Da ne govorim o obitelji, koja prolazi teške , najteže trenutke.
U bolnicu se ne usudim ići sama. Poznavala sam tu djevojku, bila je lijepa kao najljepša među manekenkama. Posljednjih je dana prebačena na palijativni odjel. Jako puno je izgubila na težini . Usprkos tuzi, sasvim mi je jasno da se prilikom posjeta ne smijem rasplakati. Treba otići razveseliti tu osobu, razgovoriti je, podržati je u njenoj velikoj želji za životom. Šta reći, dosta sam starija od nje, pa mi se ni najmanje ne umire...
Upravo zato se ne usudim ići sama.
I tako smo se nas dvije, Ivana i ja, spremile i krenule. Sa par sitnica u božićnoj vrećici i neizbježnim primjerkom "Malog Princa" Antoinea de Saint Exuperya. Meni barem pomaže da bolje razumijem svijet odraslih... Napisala sam joj i jedno pismo. Ono, mi ćemo doći , pa ćemo opet morati otići , a pismo ostaje. Pismo je bilo sa naglaskom na "NISI SAMA"- I kad nismo fizički pored Tebe, u našim si mislima i molitvama. Ivana čita pismo naglas. Plače. Plače i njena mama. Plačem i ja. Vrijeme nam je da krenemo, ne želim da kasnimo. Moramo se ustabiliti. Konačno , nosimo našoj prijateljici i radnoj kolegici pozitivne misli i želju za životom. To nam je namjera.
U autu razgovaramo o neutralnim stvarima. Sasvim lijeva tema.
U bolnici, na ulazu vreva. Puno ljudi, nitko ne izgleda presretan. Pitamo za odjel i broj sobe. Onda prvi šok. Odjel na kojem leži je palijativna medicina. Umirući pacijenti. Presjeklo me iznova. Na putu prema liftu pričam Ivani šaljivu epizodu iz života mog supruga. Pokušavam nas rastresti, ohrabriti, kako bi mogle dostojno prići toj mladoj djevojci. Imam osjećaj da me nečija ledena šaka drži za gušu. A na prsa mi se svalio čitav jedan brački kamenolom. Sasvim je jasno da se moramo držati hrabro. I Ivančica je hrabra. I želi živjeti.
Ulazimo u sobu, pozdravljamo se. Grlimo, ljubimo. Presretna je što smo došle. Kroz nekoliko minuta mora na terapiju. Molim vas, nemojte još ići, kaže nam. Ma gdje ići, ne pada nam na pamet. Čekat ćemo koliko bude trebalo. I prespavat ako treba. Sve ostalo je sada potpuno nevažno!
Silazimo u kafeteriju, naručujemo kavu. Zapravo bi puno radije naručile nešto žestoko , sa puno alkohola... Jako puno.....
U sobi se izmjenjuju ljudi. jedni dolaze, drugi su na odlasku. Bože dragi, daj svim tim ljudima snage da joj prenesu svoje pozitivne misli i želje. Ne daj da se netko tu pred njom slomi. Mada je sasvim jasno da je većina nas na samoj granici izdržljivosti ...
Kako se loše nosimo sa pomisli na smrt!! Na gubitak! Valjda zato sto u tom segmentu nemamo apsolutno nikakvih ovlasti niti mogućnosti da bilo šta promijenimo. Nije u našim rukama. Bože , imam li pravo moliti da je poštediš, da joj daš još jednu šansu ? Gdje mi je vjera, gdje mi je nada? Je li puno ispravnije reći - neka bude volja Tvoja?
Obećale smo doći opet kroz tjedan dana. Mozda čak i prije. Pisat ćemo preko messengera. Dogovoriti se. Ivana kaže - ako bude još bila u stanju. Proleti mi kroz glavu, onako na brzinu - pa tko mi garantira da ću za tjedan dana i ja biti u stanju? Ili na životu ? Nema garancije. Dan i čas putovanja potpuno je nepoznat, a ne smijemo dozvolit da nas iznenadi. Zvuči surovo, ali i nije. Ako smo svjesni toga, nećemo trošiti vrijeme na bedastoće ... Bit ćemo zahvalni na svim lijepim darovima koji su nam dani da uživamo u njima, da ih koristimo kako bi pomogli bližnjemu svome i uljepšali jedni drugima život .
Sada mi je jasno da je davanje zapravo najveći poklon... Ono što od sebe damo, jednog ćemo dana ponijeti u život vječni .
U vjeri, u nadi, nemojmo se bojati smrti.
Nema komentara:
Objavi komentar