A šta ako "sutra" ne dođe?

Desila se tragedija.
Rano jutros, na povratku kući, 22-godišnji vozač udario je u šinu na auto cesti, vjerojatno zaspao za volanom... Preminuo u bolnici.

Sin jedinac.

Imam dite njegovih godina. Dite koje je mladi napola odrasli čovjek. Sve je prošlo, ostalo iza njega. Vrtić. Prvi razred. Godine i godine školovanja. Godine i godine podizanja, odgajanja, buđenja ujutro, razgovora o svemu i svačemu. Polaganje vozačkog. Ko, zaboga, misli, kad to dite ispraćaš u školu, ili navečer na izlazak, na to da se on možda više nikad neće vratit?! Da ga više nikada nećeš vidit?!?

Mislimo kako je to samo po sebi razumljivo da će doći to "sutra". Da imamo vremena "sutra". A šta ako "sutra" ne dođe?

U posljednje vrijeme intenzivnije razmišljam o ovakvim stvarima... U sred posla uzmem mobitel i napišem svom ditetu da ga volim. Ditetu. Koje je u međuvremenu mladi odrasli čovjek.  Onako iz čista mira. Bez razloga.

Jer šta ako ono  "sutra" nikada više ne dođe?

Iskrena sućut roditeljima. Neka im je Bog napomoć i da im snage za dalje. Da prihvate. Da ne posustanu. Da vjeruju da smrt nije kraj. Da snaže jedno drugo. I puno dobrih ljudi koji će im u tome pomoći.
A svima nama koji smo roditelji, da znamo biti zahvalni za svaki dan koji nam je stavljen na raspolaganje... Jer ne znamo koliko vremena još imamo.