Imala sam čast popiti kavu sa osobom na samrti

Kao dijete sam uvijek imala strah od smrti. Zamišljala sam to kao nekakav uzak prostor u kojemu ne možeš doći do zraka. Nešto, što te protiv volje tamo odvuče. Dječje razmišljanje.

U zadnje vrijeme intenzivno razmišljam o umiranju i svemu što ide uz to. Jer me to čeka. To je jedna od stvari koje nema smisla gurati pod tepih. Nikoga neće zaobići. Vrlo je neozbiljno zatvarati oči pred tom činjenicom. Zašto to govorim? Jer iz te perspektive život izgleda drugačije. Postajem svjesna da ću jednog dana, možda jako brzo, morat definitivno položit račun za svoj život. U misli, riječi, djelu.

Prvi moj direktan susret sa smrti. Prije nekoliko godina. Prvi sam put vidila osobu koja umire. Bila je to majka moje susjede, postarija žena, koju je kćer nakon očeve smrti dovela kod sebe da ne bude sama. Svaka čast na tom potezu, to danas nije samo po sebi razumljivo. Treba puno samoodricanja za takav potez. Reorganizacija života cijele obitelji. Funkcioniralo je! Bravo Marija. Često sam znala povirit da pitam je li sve ok, i da vidim šta starica radi. Da ne bude sama, kada svi odu za svojim poslom.

Jednog me jutra Marija nazvala i rekla, molim te možeš li doći, meni se čini da mama nije baš dobro. Da će umrit. Doći ću, odgovorila sam, ali ja ti nikakvog iskustva nemam sa tim. Ovim riječima. Kad sam stigla kod nje, vidilo se da su njenoj mami dosli zadnji trenuci. Ne znam da li ste to kada doživili. Primjeti se to po disanju. Po samom pogledu.

Imala sam čast  i iskustvo radjanja. Vrlo su slične te dvi stvari. I tjelesni simptomi su slični. U ovaj se svijet rađa nešto što dolazi iz drugog svijeta. I obrnuto. Duša napušta svoj zemaljski stan i vraća se tamo odakle je potekla.

Pozdravila sam se sa staricom kao i obično, mada ništa nije bilo kao obično. Već je jedva mogla govoriti. Uspjela je reci svojoj kćeri, napravi nam kavu da je popijemo sa Milenom. Marija je napravila kavu. Starica nije bila u stanju da je pije iz šalice kao što se to inače radi. Susjeda joj je davala kavu žličicu po žličicu. Ali ona je sa nama popila tu kavu!

 U idućih pola sata sve je bilo gotovo.

Puno poslije toga, kada sam razmišljala o tom prijepodnevu, postalo mi je jasno koju sam veliku čast  imala. Popila sam  kavu sa osobom koja je umirala. Bila sam duboko dirnuta. Bio je to njezin način da se zahvali. Da pokaze da je sve u redu. Pijemo kavu kao i toliko puta prije toga. Sve je u redu.  Bila sam impresionirana. Potresena. Bila sam sretna. Duboko zahvalna. Nikada neću zaboraviti.

Kaže se, kakav život, takva smrt. Ima nečega u tome. Ne želim zatvarati oči pred činjenicom da ću jednog dana, možda vrlo skoro, umrijeti. Šta su ljudski kriteriji prema strogim i pravednim kriterijima kojima ćemo se morati podvrgnut? Šta je, u usporedbi sa tim, ljudski strah, ljudski sram? Taština nad taštinama. Ispraznost.  Topi se kao snijeg na suncu, nestaje pred Vječnim.

Ne želim prokockati vremenito za vječno.

(by Milena Covic)

Kakva je situacija ovog Bozica 2014?

Opet nam dolazi Bozic.

Pripreme? Svima, ili vecini nas je poznato. Puno stresa, puno iscekivanja. Cesto su ta nasa ocekivanja toliko visoka, da ne primjetimo ono sto je uistinu vazno. To nije Bozic.

Isus se rodio siromasno. Nije bilo luksuza, rodio se kao covjek u jednoj obicnoj, ali ipak tako pomno izabranoj obitelji Marije i Josipa.Bog nece svasta, on ima drugacije kriterije od nas ljudi. Mi mjerimo ocima, a zaboravljamo da se ono sto je bitno, ocima uopce ne moze vidjeti. Samo srcem. Moram ovo spomenuti, na jednoj festi u subotu koju sam moderirala, i jedan je slijepi djecak dobio priliku da nastupi, pa nam je otpjevao dvije pjesme. Onakvu srecu, koja se vidjela na njegovom licu poslije pljeska koji je stvarno trajao minutama, onakvu srecu rijetko cete vidjeti kod ljudi koji imaju oci. Suze su mi dosle na oci, a sigurno nisam bila jedina.

Ja mislim da je to Bozic. I kao sto je svecenik na jucerasnjoj propovijedi ispricao, iz svog osobnog zivota, a nakon susreta sa napustenom djecom i onom sa velikim poteskocama u razvoju, o kojima brine jedna humanitarna udruga, Bozic se  uopce ne mora dogodit 25. To moze bit bilo koji datum. Kada nekoga iznenadimo, obradujemo. Da mu oci zaiskre i dusa zablista od srece. To je onaj Bozic koji nama treba. Ma svatko od nas ima nekoga u svojoj blizini koga moze obradovati, iznenaditi. Treba samo malo razmislit. Samo malo!

Ljudi moji, tako malo je potrebno.

(by Milena Covic)

Jesenja noć

Kroz oblake mjesec

pokazuje pute,

zadnjem listu boje

crvenkastožute, 

i pticama, što bježeć'

zimu i smrt slute.

Na oknu od magle 

pauk mrežu plete

čekajući  strpljivo
da se šta zaplete;

U sobi kraj kamina

zaspalo je dijete.

Pokriva ga majka

i u čelo ljubi,

pjevuši mu tiho 

da se ne probudi...

Ljubomorni mjesec

u sobu bi htio,

maziti se malo!

Dugo sam je bio... :-)

(by Milena Covic)

Starac

Vrime ča  mu svilo kosti

sad ga sjeća svih gluposti

počinjenih u mladosti

 u bisu, u  radosti...

Moli Boga da oprosti.

 Dim od zadnjeg španjuleta

 gubi snagu u po leta... 

Obuzela ga je sjeta

sretnih dana, davnih ljeta.

Čini fintu da ne vidi

iz  dana u dan kako sidi...

ma nestaje!  Vitri, blidi...!

i svitu sve manje vridi.

Cili život mu je osta

S one druge strane mosta...

Na put ponit mu je dosta

dušu laku od oprosta.

Vječna rijeka vječno teče

on polako na put kreće,

s kojega se vratit' neće.

Ničega mu nije žao

jer životu sve je dao

ča je mogo, ča je znao...

a to nije bilo malo...!

A to nije bilo malo!

Nije zalud srce stalo.

(by Milena Covic)

Ljubavna pjesma

Te tvoje  lijepe oči

pogled taj,

svake me noći

vode u beskraj

i ruke tvoje nose me

sve do zore

u susret zvijezdama

visoko gore

a kad od zvjezdanog praha

u noći zaiskri more

ja i ti jedna smo zvijezda

što kraci joj vječito gore.

(by Milena Covic)

KZ Mauthausen

O, Bože. Ovako sam mogla nazvat ovaj post.

Koncentracijski logor u Mauthausenu, Austrija. 1938 -1945. Prvi sam put jučer bila tamo, sa svojom kćeri. I mislim da bi pukla kad ne bi o ovome ništa napisala. O tome postoji dokumentacija, znam. Ne samo o logoru u Mauthausenu. I o mnogim drugim mjestima stradavanja. I u nas. I u cijelom svijetu. Postoji, za one koji žele znati...!!!

Grozan je to osjećaj tamo biti. Bilo bi super samo okrenut glavu. Ništa se nije dogodilo. Sve sjajno i bajno. Samo sa otim sjajnim i bajnim ima jedan veliki problem. Ako iz prošlosti ništa ne naučimo, ona će se uvik ponavljat. Uvik iznova!!  Mauthausen je oslobođen 1945. Od tada do danas osnovani su brojni drugi logori, u raznim zemljama, kod nas i u svijetu. Što nam govori da ništa iz povijesti nismo naučili. Ili smo morebit šta krivo razumili, a to je još gore.

200 000 ljudi je prošlo kroz KZ Mauthausen. Ljudi.

Ne želim spominjat brojke, ni neke službene podatke. Za one koje zanima, postoji opsežna dokumentacija na inernetu, postoje knjige, filmovi, svjedočanstva. Ja ovo pišem jer se ne slažem sa režimom mržnje!!

U ovom dijelu Austrije, posjet Mauthausenu spada u obavezan školski program povijesti osmih razreda. Austrijanci su dovoljno zreli da stanu iza tog dijela svoje povijesti. Da je priznaju. Da se više nikada ne ponovi. To je, ako mene pitate, suverenost i samostalnost. Graditi državu na čvrstim temeljima i načelima. Sa sigurnošću reći - to nam se sigurno vise neće dogoditi. Svaka čast za to. Nemam komentara.

Kad pogledam ovaj nas hrvatski narod, nisam sigurna da smo tu na čistom. Narod se (još uvijek) dijeli na ove i one. Loši vjerski vođe nas dijele na ove i one! Političari nas dijele na ove i one. Zavadi pa vladaj!! Jer nam  tada njihova apsolutna nesposobnost ne pada toliko u oči. Posli ove sve patnje koju je naš narod u Domovinskom ratu preživio, meni se čini da mi ni iz Drugog svjetskog rata jos nismo izašli. Ostali smo negdi u tim godinama. Nikakva napretka. Ljudi moji, u nas je na vlasti zombi pod imenom Korupcija. On trenutacno ima  svu vlast u rukama i vijori hrvatskom zastavom na putu u propast. To i budala vidi.



Moram iskreno reći, da nakon jučerašnjeg posjeta logoru u Mauthausenu još nisam došla sebi. Obuzela me duboka žalost, duboka tuga nad tim mistom di je na najužasniji mogući način skončalo više od sto tisuća ljudi. Ljudi moji, sto tisuća ljudi je velika brojka!!!

 Slušala sam sve te detalje koje nam je ispričao vodič. Kaže on, zabluda je što svijet misli da je u Mauthausenu većina logoraša skončala u plinskoj komori. Ne!! Većina ih je ostavljena, da iznemogli, bolesni, gladni i žedni, nakon što su bili premlaćivani i naradili se do smrti, skončaju u vlastitom izmetu. U vlastitoj krvi...

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Ne zvuči nimalo lipo. Oprostite ako sam vas uznemirila. Ali učiniilo mi se da to malo uznemiravanja nije ništa kad se usporedi sa patnjama tih (ljudskih) bića. 

Iz toga svega, samo mi je, baš kao i onomad u Vukovaru, jedno pitanje prošlo kroz glavu - odakle uzimaš to pravo da na takav način tretiraš jedno ljudsko biće, stvoreno od Boga???? Odakle uzimaš to pravo da čovjeka toliko poniziš?? Da mu zadaješ bol, i da pritom uživaš???  

Kao i svakog normalnog čovika, obuzeo me bijes, došle su mi suze na oči i nagon za povraćanjem... Ma ko te pita koje je nacije taj drugi čovjek, ko te pita koje je on religije... Nemaš to pravo, naprosto nemaš to pravo učiniti to drugom čovjeku...

U duši me boli kad vidim da ljudska rasa od vrimena KZ Mauthausena i sličnih mjesta ama baš nista nije naučila. Hvata me panika kad vidim u kakvu se zvijer jedno ljudsko biće može prometnut. Hvata me panika jer toga ima i danas. I ovdje, oko mene. Dokle god se ne zaustavi mržnja, dokle god se ljudi dijele po religiji, narodnosti, boji kose ili ne znam ni ja čemu, nama neće bit bolje!!

Po meni, ljudi se mogu podilit samo na one dobre i one  loše. I to su se podilili sami, jer svi mi imamo mogućnost izabrat na čiju stranu ćemo se stavit.Trećega nema. Iza svog izbora ima da stanemo, i preuzmemo za njega punu odgovornost. A to znači:

Ne učini bližnjemu svome ono što ne želiš sebi...

Ako se ovoga ne budemo držat, onda smo najebali.

                      (by Milena Covic)

Balada mjesecu

Za brdom viri

mjesec pun

okrugao

ko sapun;

žut ko dukat

ko paški sir

noćas neću

nać svoj mir!

Smije mi se,

pa me gleda,

sakrit mu se

ništa ne da.

Na glavu kušin

kada bacim

on samo zasja

svitlom jačim.

Eeee mjeseče

šta do zore

sjat ćeš meni

u prozore,

budi drug mi

budi brat,

pa kad opet

padne mrak,

sakrij glavu 

za oblak! 

(by Milena Covic)