You

You formed my smile

with your fingers

and my lips

with your tongue

You formed my breasts

with your hands

and the sun in my eyes

with your kisses

now you may drink

from the river of joy;

that will one more time take us

through the rainbow

You are my missing part,

if you are far away, I am mad!

I've closed you deep in my heart...

Don't ever wanna lose you

I would rather be dead!

I take you with me wherever I go.

I love you, that's all I know!

And yes, it's true,

I could never love another man

the way I love you.

for my husband 

(23th of may 2014.)

My way

Dragi moji, samo je jedan pravi put u zivotu. On mozda vijuga, vodi kroz tunele, nekad se cini neprohodan, ali nekako se opet ukaze putokaz, kada se pocnes pitati jesi li se izgubio... Taj je put sve samo nije lagan. Neudoban je, neizvjestan, ne znas sta te ceka.
Ali da budemo iskreni, ni oni svit koji ne zivi svoj zivot po principu "my way", i njima je zivot isto nesiguran i neizvjestan. S tom razlikom da oni sami sebe uljuljaju u laznu sigurnost, i to tako moze ici danima misecima godinama, pa se onda dogodi nisto vanka regule. Aha! I u tom momentu ga naravno doceka nespremnog, jer on je mislio da ce po tom sistemu moc zivit najmanje sto godina.Lol.
Postoji josj jedna mogucnost, po mom misljenju vrlo zalosna. Da covik zna da tako dalje ne ide, a ipak nastavlja starim putem, zaglusujuci uvijek iznova glas srca, dok se ono potpuno ne utisa, odnosno okameni. Ajme meni ne bi tila da mi se srce okameni. Ja mislim da u svakoj zivotnoj dobi mozemo, smimo, moramo donosit odluke i onda iza njih stajat. Pa kostalo to i zivota. Umrit cemo ionako.
Lip pozdrav, sve vas puno volim.

                                            (by Milena C.)

Moje srce

Kroz sve bure i nevere

kroz sve dane lipe, grube

sa mnom uvik ti si bio

upoznao dobre, loše ljude.

Dok me život tako nosi

kraju svome, k'o val pjenu

dok se smijem i dok plačem

tu si, sa mnom, u mom svemu.

Kroz sve bure i oluje

noći crne što snom more,

tješio me uvijek ti si

sa mnom budan ček'o zore.

Sto smo puta bili na dnu!

Sred gomile posve sami

nikad ti me izd'o nisi...

Umorna sam, sada stani.

Ko će žalit za nas dvoje?

Morski vali, žali pusti?

Kad se nas dva rastanemo

kad tilo ovo dušu pusti.

(by Milena Covic)

Pasija

Gledala sam o tome dosta filmova, još kao mala. "Pasija" Mela Gibsona mi se usjekla do u dno srca. Mislim da nije samo meni. Sjećam se da je za vrime dok je trajao film u kinu vladala mrtva tišina, što za kino nije nimalo tipično. Čulo se ponekad kako neko šmrca. I ja sam. Bilo je scena di sam okrenula glavu jer nisam mogla gledat. 
 Strašan film, stravične scene. U zbilji je to sve skupa bilo još i gore....

Razmišljate li kada o tome? Da to nije film strave, već stvaran događaj....?

Normalnomu potpuno neshvatljivo. Ona narodna "dobro se dobrim vraća" ovdje je u potpunosti zakazala. Ljudska rasa nije bila spremna za istinu. Draže im bilo bauljat u tmini, ne vidi se šta ko radi. A kad se jami ionako je gotovo, mislili su jadni. Ma ništa to. 

Nego to misle još uvik.

Puno je godina prošlo. Desetljeća su se nizala kao udarci mržnje i poruge na tijelu Sina Božjega tog Velikog petka. Di je i ponajmanja šuga dobila priliku poniziti i popljuvati biće koje je za ljudski rod potpuno nedostižno. Stoljeća. Pa i tisućljeća. Da se Bog slučajno odluči još jednom poslati svog Sina da pokuša spasiti svijet, šta... A, ne virujen da će mu to ikad više past napamet.

Pasalo je puno vrimena. Ko dite san, čitajući Isusovu muku, mislila kako su farizejci i pismoznanci ostali fosilizirani u koricama debele stare Biblije moje matere, ali ne..!!! Oni su se razmilili poput crva kad nanjuše lešine i pun ih je svit. Kriju se iza visokodostojanstvenih titula institucije koja se tobože zasniva na nauku Krista, a u stvarnosti su Sodoma i Gomora za nju bezazlene bajke.

Ne preostaje nam neki veliki izbor, osim da je nužno potrebno hitno isprati pijesak iz očiju koji se tokom svih ovih godina tamo nataložio. Koji je more bit u ekstremnim slučajevima već dopro do mozga i širi se poput karcinoma nauštrb sive mase. Prava poruka, donesena na Zemlju Isusovim rođenjem, jedina istina,  izokrenuta je, "prilagođena"  ovozemnoj svrhi sabiranja bogatstva upravo tamo gdje ga moljac oće nagristi. Te s tog istog razloga nema baš puno veze sa originalnom porukom koju je živio Isus Krist. 

Tužna sam kada razmisljam o križnom putu Isusa Krista. I ljuta. Na beskrajnu, neizmjernu ljudsku glupost, potenciranu zloćom. Sa posljedicama koje nismo u stanju sagledat... A gledamo ih svaki dan u crnoj kronici. I kroz križne puteve onih što su krenuli iz bombama opustošenih domovina, usudivši se poželjeti bolju budućnost za sebe i svoju dicu..

 

(Što u stvari nikako ne bi smili.)

Nemojte se uzrujavat, bilo je to samo moje razmišljanje o nadolazećem Uskrsu. 

Uskrsu, koji se već odavna sveo na farbanje jaja.

03. 03. 2016.
by Milena Covic

Ljubav

Ljubav je
kad se s nekim vodiš za ruku.
I kad u tvojim očima
sunce izlazi
a u njegovim zalazi.

(08. 04.2014.)

Mama, umro je Brigitin nono...

Mama, umro je Brigitin nono... Poruku mi je ostavila kcer, procitala sam je kad sam dosla s posla. Nije tila nazvat jer bi bilo plakanja sa obje strane. One tri tockice na kraju poruke su me dokrajcile.

Neka mi oproste svi oni koji ne vole govorit o smrti. Ponajmanje ja o tome volim govorit!! Ali... Susrecemo se s njom vec za zivota. Nasa stvarnost. Neminovnost koja se ne moze izbjec. Volim je nazvat "jedina pravda". Ali me ipak svaki put izbaci iz ravnoteze. Doceka me nespremnu. Mozda je to cak i dobro... Spusti me iz ovih mojih oblaka svakodnevnice, kojoj, vise mi se puta cini, nema kraja... Ali ipak ga ima. Ima kraja!

Kad bi me ko pito zasto se svaki puta rasplacem kad niko umre, ne znam sta bi rekla. Prodje mi kroz glavu puno, previse toga. Kako vrime prolazi puno brzo. Proleti mi moje ditinjstvo kroz glavu. Nono i nona, kojih odavna vec nima. Pokoj im dusi. Moj otac, kojemu ce za koji dan 83 godine. I svaki puta kad se vracam izdoma za Austriju, prodje mi kroz glavu da sam ga mozda ovo zadnji put vidila. Pa mi se na nikoliko minuti cini da ce mi se srce razderat. Zajedno s dusom. Znate sta mislim...

Nije mi bila namjera da vam pokvarim dan, dragi moji... Ali ovake stvari moram podilit, ovo nas svih ceka. I bas zato triba uzivat u svakom danu i bit zahvalan za ovo pusto bogatstvo koje nam je Bog dao u nasim nonotima i nonama, materama i ocevima, nasoj dici... Sve vas puno volim.
                                                (05. 03. 2014.)

Ja ću se vratit

Tamo, daleko negdje, moj je dom.

di ljudi još žive svoj na svom,

kog pod srcem nosim, umotanog svilom

za kojim  još patim i dušom i tilom.

Svakog dana sve se vrati

ona ljeta, oni sati

u suncu more što se zlati

ono vrime   šta se nosi

na dnu srca, da znaš ko si

onaj miris  što me budi

bez kog duša divlja, ludi

onaj okus tvoje soli

 šta ga pamtim, šta ga volim

baš u svakoj pori kože!

vrime isprati ne može...

O zašto, zašto sam morala poći?

tila bi se vratit, tila bi ti doći

tamo di odlazim skoro svake noći

da još jednom vidim tvoje drage oči ,

da mi kažeš  da sve  će jednom proći,

da oživit  će opet lita, i uspomene,

i ono isto sunce šta izlazi iz  pjene

i zlatom prelijeva vječne morske stijene

kroz kale i kalete di vrime je stalo

di srce je moje  zauvik ostalo

da kažeš mi da  ćeš čekat mene...!  

(by Milena Covic)

PHOTO by Milena C.