U pogledu tvom

(mom ocu)

U pogledu tvom, 

ča već se zamuti,

stalo je vrime ča stalno nan biži

sva tvoja juga i bure

svi tvoji kameniti puti.

Svi puti če hodi si njima,

masline i lozje, 

sve zime i lita

i smih i radost i pisma,

i kad ne vidi nikor,

niko suza skrita...

Iz pogleda tvog, 

ča jos me gledo

sa isto noliko jubavi

sa isto noliko brige

iz bora ča hi je ispisalo vrime

čitan ti život  ko iz knjige.

Ostala je već za tobon

gora tvoja, i petroda

ovce tvoje i tovari,

ostala je pusta štroda...

I no ditelina ča si je kosi

i marenda ča doma si nosi

i no, ča bis bi uvik mater pito,

sjećon se neka molo san bila,

za stolon umoran i potan -

a jesu dica jila...?

Uspori se tvoj hod,

nimo već nikakove priše,

život ko vapor nestaje za punton

a zvon sa kampanela tuče sve tiše.

Sve ono lipo i grubo

skoro je pasalo, ćale moj

i baš nako kako si reko -

i dobren i lošen, svemu dojde kroj.

U pogledu tvomu, 

ča već se zamuti, 

cili tvoj život,

svi tvoji puti...

(22. 07. 2014.)

Osmijeh

za moje kćeri

Osmjehni se ,dušo,

leptiru, suncu, lijepom danu

osmjehni se, ta čitav svijet

imaš tu, na svom dlanu.

Ovaj dan, kao i onaj jučer,

proći će brzo, past će mrak!

Živi, voli, Boga moli

nek' On te prati u korak.

Bez Njega, dušo, ništa nismo,

za čitav život to upamti!

Dat ćeš i dobiti puno toga

al' mir svoj samo On ti može dati.

Mir Njegov neka te vodi

ma neka te u stopu prati!

A ti se, kćeri, katkad osvrni,

ako ga nema, odmah se vrati!

Jer tamo gdje Njega nema

put u propast vodi,

tama vlada!

S Njime hodi!

Jer On je -

Život i Istina. Ljubav i Nada!

Osmjehni se, dušo, usnama,

i očima, i srcem svim!

Bit ćeš sretna, bit ćeš jaka

sve dok budeš išla s Njim.

06. 07. 2014.

by Milena Covic

Bila sam danas na jednom sprovodu...

Bila sam danas na jednom sprovodu. Neizbjezni My Way Franka Sinatre. Otac jednog od suigraca nogometnog kluba za koji igra i moj suprug. Dosta tezak zivot... I bogat. Ja mislim da je jedino tezak zivot bogat. Na oni se svit materijalno ionako ne nosi...

Smrt je za meine uvik pojam. I na sprovode kad idem redovito se isplacem. Svit me neki put blido gleda, pokojnika jedva da sam i poznavala. U tim momentima covika nisto pogodi. Zalosna lica rodbine, mozda je reakcija na to. Pa se sjetim svojih roditelja, koji su vec u godinama... Moj otac nekad zna rec - cerce, meni je brzo vrime za umrit. Ja mu na to kazem - tata mi niko ne znamo kad cemo umrit. Mogu ja pri tebe. Mater to ne voli cut. Ajde cerce sta pricas gluposti. Di ces ti pri mene. Ja to u sali kazem. Ali ima u tome dosta istine. Niti znam kada, niti bi volila znat.

Smrt je uistinu vrlo zanimljiv pojam. Meine fascinira. Ne kazem da se ne bojim. Ma bojim. Nekad se pitam kakvo je to iskustvo. Ili ta klinicka smrt. Di na dva tri dana otputujes pa opet dodjes doli. Jerbo tvoje vrime jos ni doslo. Zabuna. Ma nije to zabuna. Mislim da su ti sto su dozivili klinicku smrt vrlo veliki sretnici. Dobili su jos jednu sansu.

Mi ovako, u sred zivota, neke stvari zaboravljamo. A s nekim se drugima opet opterecujemo. Pri pomisli na smrt sve postaje irelevantno. Gubi na tezini, ispari ko da nikad nije ni postojalo.

Mi smo svi veliki vjernici. Ali na svakom sprovodu svecenik ne propusti naglasiti da smrt nije kraj. Da se posli toga zivot nastavlja. (U raju?) Mislim da ljudi olako uzimaju taj raj. Mi svi racunamo s tim da cemo tamo doc... Ali...

Ali garanciju za to niko od nas nema. Zavisi od nas samih. Raj, mislim, ne biva poklonjen. Nemojte se zavaravat, dragi moji. Raj ili ona druga varijanta samo su refleksija ovog naseg ovozemnog zivota. Tu nema apsolutno nikakvih iznenadjenja... Sve ono sto smo dali, ceka nas tamo, na ulazu. Ili ono, sto smo propustili dat. I kad se ono busamo u prsa, kako ono kazemo? Mislju, rjecju i djelom. I to je sve. Niko nas tamo nece pitat koji smo auto vozili. Ni koliko smo love imali. Ni garderobe s markom. Ja barem mislim da nece...

Sta vi mislite?

You

You formed my smile

with your fingers

and my lips

with your tongue

You formed my breasts

with your hands

and the sun in my eyes

with your kisses

now you may drink

from the river of joy;

that will one more time take us

through the rainbow

You are my missing part,

if you are far away, I am mad!

I've closed you deep in my heart...

Don't ever wanna lose you

I would rather be dead!

I take you with me wherever I go.

I love you, that's all I know!

And yes, it's true,

I could never love another man

the way I love you.

for my husband 

(23th of may 2014.)

My way

Dragi moji, samo je jedan pravi put u zivotu. On mozda vijuga, vodi kroz tunele, nekad se cini neprohodan, ali nekako se opet ukaze putokaz, kada se pocnes pitati jesi li se izgubio... Taj je put sve samo nije lagan. Neudoban je, neizvjestan, ne znas sta te ceka.
Ali da budemo iskreni, ni oni svit koji ne zivi svoj zivot po principu "my way", i njima je zivot isto nesiguran i neizvjestan. S tom razlikom da oni sami sebe uljuljaju u laznu sigurnost, i to tako moze ici danima misecima godinama, pa se onda dogodi nisto vanka regule. Aha! I u tom momentu ga naravno doceka nespremnog, jer on je mislio da ce po tom sistemu moc zivit najmanje sto godina.Lol.
Postoji josj jedna mogucnost, po mom misljenju vrlo zalosna. Da covik zna da tako dalje ne ide, a ipak nastavlja starim putem, zaglusujuci uvijek iznova glas srca, dok se ono potpuno ne utisa, odnosno okameni. Ajme meni ne bi tila da mi se srce okameni. Ja mislim da u svakoj zivotnoj dobi mozemo, smimo, moramo donosit odluke i onda iza njih stajat. Pa kostalo to i zivota. Umrit cemo ionako.
Lip pozdrav, sve vas puno volim.

                                            (by Milena C.)

Moje srce

Kroz sve bure i nevere

kroz sve dane lipe, grube

sa mnom uvik ti si bio

upoznao dobre, loše ljude.

Dok me život tako nosi

kraju svome, k'o val pjenu

dok se smijem i dok plačem

tu si, sa mnom, u mom svemu.

Kroz sve bure i oluje

noći crne što snom more,

tješio me uvijek ti si

sa mnom budan ček'o zore.

Sto smo puta bili na dnu!

Sred gomile posve sami

nikad ti me izd'o nisi...

Umorna sam, sada stani.

Ko će žalit za nas dvoje?

Morski vali, žali pusti?

Kad se nas dva rastanemo

kad tilo ovo dušu pusti.

(by Milena Covic)

Pasija

Gledala sam o tome dosta filmova, još kao mala. "Pasija" Mela Gibsona mi se usjekla do u dno srca. Mislim da nije samo meni. Sjećam se da je za vrime dok je trajao film u kinu vladala mrtva tišina, što za kino nije nimalo tipično. Čulo se ponekad kako neko šmrca. I ja sam. Bilo je scena di sam okrenula glavu jer nisam mogla gledat. 
 Strašan film, stravične scene. U zbilji je to sve skupa bilo još i gore....

Razmišljate li kada o tome? Da to nije film strave, već stvaran događaj....?

Normalnomu potpuno neshvatljivo. Ona narodna "dobro se dobrim vraća" ovdje je u potpunosti zakazala. Ljudska rasa nije bila spremna za istinu. Draže im bilo bauljat u tmini, ne vidi se šta ko radi. A kad se jami ionako je gotovo, mislili su jadni. Ma ništa to. 

Nego to misle još uvik.

Puno je godina prošlo. Desetljeća su se nizala kao udarci mržnje i poruge na tijelu Sina Božjega tog Velikog petka. Di je i ponajmanja šuga dobila priliku poniziti i popljuvati biće koje je za ljudski rod potpuno nedostižno. Stoljeća. Pa i tisućljeća. Da se Bog slučajno odluči još jednom poslati svog Sina da pokuša spasiti svijet, šta... A, ne virujen da će mu to ikad više past napamet.

Pasalo je puno vrimena. Ko dite san, čitajući Isusovu muku, mislila kako su farizejci i pismoznanci ostali fosilizirani u koricama debele stare Biblije moje matere, ali ne..!!! Oni su se razmilili poput crva kad nanjuše lešine i pun ih je svit. Kriju se iza visokodostojanstvenih titula institucije koja se tobože zasniva na nauku Krista, a u stvarnosti su Sodoma i Gomora za nju bezazlene bajke.

Ne preostaje nam neki veliki izbor, osim da je nužno potrebno hitno isprati pijesak iz očiju koji se tokom svih ovih godina tamo nataložio. Koji je more bit u ekstremnim slučajevima već dopro do mozga i širi se poput karcinoma nauštrb sive mase. Prava poruka, donesena na Zemlju Isusovim rođenjem, jedina istina,  izokrenuta je, "prilagođena"  ovozemnoj svrhi sabiranja bogatstva upravo tamo gdje ga moljac oće nagristi. Te s tog istog razloga nema baš puno veze sa originalnom porukom koju je živio Isus Krist. 

Tužna sam kada razmisljam o križnom putu Isusa Krista. I ljuta. Na beskrajnu, neizmjernu ljudsku glupost, potenciranu zloćom. Sa posljedicama koje nismo u stanju sagledat... A gledamo ih svaki dan u crnoj kronici. I kroz križne puteve onih što su krenuli iz bombama opustošenih domovina, usudivši se poželjeti bolju budućnost za sebe i svoju dicu..

 

(Što u stvari nikako ne bi smili.)

Nemojte se uzrujavat, bilo je to samo moje razmišljanje o nadolazećem Uskrsu. 

Uskrsu, koji se već odavna sveo na farbanje jaja.

03. 03. 2016.
by Milena Covic