Ljubav

Ljubav je
kad se s nekim vodiš za ruku.
I kad u tvojim očima
sunce izlazi
a u njegovim zalazi.

(08. 04.2014.)

Mama, umro je Brigitin nono...

Mama, umro je Brigitin nono... Poruku mi je ostavila kcer, procitala sam je kad sam dosla s posla. Nije tila nazvat jer bi bilo plakanja sa obje strane. One tri tockice na kraju poruke su me dokrajcile.

Neka mi oproste svi oni koji ne vole govorit o smrti. Ponajmanje ja o tome volim govorit!! Ali... Susrecemo se s njom vec za zivota. Nasa stvarnost. Neminovnost koja se ne moze izbjec. Volim je nazvat "jedina pravda". Ali me ipak svaki put izbaci iz ravnoteze. Doceka me nespremnu. Mozda je to cak i dobro... Spusti me iz ovih mojih oblaka svakodnevnice, kojoj, vise mi se puta cini, nema kraja... Ali ipak ga ima. Ima kraja!

Kad bi me ko pito zasto se svaki puta rasplacem kad niko umre, ne znam sta bi rekla. Prodje mi kroz glavu puno, previse toga. Kako vrime prolazi puno brzo. Proleti mi moje ditinjstvo kroz glavu. Nono i nona, kojih odavna vec nima. Pokoj im dusi. Moj otac, kojemu ce za koji dan 83 godine. I svaki puta kad se vracam izdoma za Austriju, prodje mi kroz glavu da sam ga mozda ovo zadnji put vidila. Pa mi se na nikoliko minuti cini da ce mi se srce razderat. Zajedno s dusom. Znate sta mislim...

Nije mi bila namjera da vam pokvarim dan, dragi moji... Ali ovake stvari moram podilit, ovo nas svih ceka. I bas zato triba uzivat u svakom danu i bit zahvalan za ovo pusto bogatstvo koje nam je Bog dao u nasim nonotima i nonama, materama i ocevima, nasoj dici... Sve vas puno volim.
                                                (05. 03. 2014.)

Ja ću se vratit

Tamo, daleko negdje, moj je dom.

di ljudi još žive svoj na svom,

kog pod srcem nosim, umotanog svilom

za kojim  još patim i dušom i tilom.

Svakog dana sve se vrati

ona ljeta, oni sati

u suncu more što se zlati

ono vrime   šta se nosi

na dnu srca, da znaš ko si

onaj miris  što me budi

bez kog duša divlja, ludi

onaj okus tvoje soli

 šta ga pamtim, šta ga volim

baš u svakoj pori kože!

vrime isprati ne može...

O zašto, zašto sam morala poći?

tila bi se vratit, tila bi ti doći

tamo di odlazim skoro svake noći

da još jednom vidim tvoje drage oči ,

da mi kažeš  da sve  će jednom proći,

da oživit  će opet lita, i uspomene,

i ono isto sunce šta izlazi iz  pjene

i zlatom prelijeva vječne morske stijene

kroz kale i kalete di vrime je stalo

di srce je moje  zauvik ostalo

da kažeš mi da  ćeš čekat mene...!  

(by Milena Covic)

PHOTO by Milena C.

Bože , zašto si me ostavio?

 Potpuno rasulo u mojoj duši

 krhotine svijeta što davno se sruši

 i bol što još mi izbija na oči

 od saznanja da nema mi tko doći

 Bol, što izbija poput kapi krvi

pa šta ako odem?

Ni posljednji, ni prvi.

 Šta bi nekom ova duša moja

  označena frižima bez broja

ovo srce što puno je groze

 bezbroj puta ubodeno nožem?

 Bože, zašto si me ostavio?

 Kalež gorčine do  dna sam ispio

 Do posljednje kapi, do posljednjeg daha,

 duše moje bolne u tijelu od praha.

(for Ann)

Dragi moj Leone!

Vrime leti ko ludo. Ti, moj jedinac, danas imaš 16 godina. Zapravo, još ne. U 13:56 popodne. :-)

Davne zime 1998., sjećam se kao da je jučer bilo. To nije samo sjećanje, to je osjećaj, sveprisutan, valjda ga nosim u sebi, dio je mene, baš kao što si i ti dio mene, moj dragi sine. Bome smo se načekali dok smo tebe dočekali. Deset dana poslije termina, još uvijek ništa. Jedanaesti dan posli termina, negdje kratko nakon ponoći, ipak si donio tu odluku.( Nije ti se bas žurilo. Ni danas nisi neki tip kojemu se puno žuri. Za sve ima vrimena. :-) Vrag odnija prišu.)

Gledala sam kroz prozor, u očekivanju... Snijeg je padao tako nježno i sitno, jedna od tih pahulja bio si i ti. Idućih nekoliko sati nije bilo baš lagano, ali sve sam to zaboravila kad sam tebe ugledala. Sa potpuno crnom kosicom, malo lišce izgužvano i modro od borbe, sa namrštenim, pomalo zabrinutim izrazom na licu, kao da se već pitaš kako bi to tribo izgledat tvoj život na ovome svitu, u našoj obitelji…

Od prvog dana, od prve sekunde tvog začeća i postojanja, mi smo te svi volili. I onda, kad još pojma nismo imali kako ćeš  izgledat, čije ćeš oči imat, mamine ili tatine, nonotove ili možda nonine... Do današnjeg dana ništa se tu nije prominilo, niti neće, dokle god sam živa.

Kao mali, nikad nisi plakao!! Nahranjen i presvučen u svom krevetiću, sa onim apsolutno anđeoskim osmijehom na tvom malom licu, kakav samo anđeli imaju... Nije te tribalo nosat, ali sam te uzimala iz krevetića da mi budeš blizu, uživala sam u tim momentima…

Uvik si bio poseban.... Uvik se moram nasmijat kad se sjetim tvojih prvih školskih dana i učiteljice iz ručnog rada, Frau Wessely, koje baš nisi bio ljubitelj, a i izgledala je pomalo (Bože mi prosti) ko ona vištica iz Ivice i Marice.... Njezin sat je bio četvrtkom, a ti si meni već u utorak objašnjavao kako ćeš u četvrtak bit bolestan te nećeš moć ić u školu... :)))

Moje dite, šta bi ti drugo rekla, nego da ostaneš uvik svoj, da ostaneš uvik uz Boga i uz svoju obitelj. Neka ti je sritno na tome putu.

Voli te tvoja mama.

                                                              (Milena Covic, 21. 01. 2014.)

                                                      /photo by Milena Covic

Ti si moja sreća

Duša moja, ljubavi puna
kao kad vjetar napuni jedra
ta ljubav šta čuvam je za te
nosi me, grije mi njedra...

Divlje i nježno, kao i more
što vječno ljubi svoje stijene
od ljubavi mrežu ti si spleo
od duše svoje, svud oko mene.

Ljubav nikada ne stari!

Ja bih htjela s tobom 

sve one lijepe stvari

zbog kojih sam pošla za te...

Volim te, samo naše, sate!

Ja u tebi, ti u meni

sami, sretni, zagrljeni...

Neka dođe što god hoće!

Brdo briga, more zloće!

Od sve kušnje jači mi smo

ne damo se, nikad nismo!

Ogrij mene smijehom svojim,

ja bez njega ne postojim...

(for my greatest love)

(By Milena Covic, 12. Jänner 2014.)

Nas dvoje

(for my husband)

Dušo  moja, nas dvoje

savršenstvo  to je

sve što  je moje

to je i tvoje

kad se naše usne spoje

a vrelo tijelo tvoje

takne moje

i postanemo jedno, nas dvoje

sveto savršenstvo  to je

anđeli  oko nas stoje

i sretne nam dane broje

ne znam više sta je moje

nemam ništa , sve je tvoje

u tvojima ruke moje

u srcu mome kuca tvoje

kad se pogledamo nas dvoje

nebo se i zemlja spoje

u jedan uzdah, u najljepše  boje

što nad nama poput pečata  stoje

vječne  ljubavi između  nas dvoje...

6. sijecnja 2014.

by Milena Covic