Kao u davna ljeta, kad tu je bio moj dom. Mozda bi mi bilo lakše da je sve ostalo isto... Ali vrijeme neumoljivo čini svoje, dok mene gazi primjećujem da nikoga nije poštedjelo. Ni mene, ni ljude koje srećem. Neke više i ne srećem. Nema ih.
Tu je bio moj dom. Ali on je još uvijek tu. On još u meni živi, nekad samo tinja, a nekad se probudi u onom starom svjetlu, vidim ga kroz listiće gore mog oca, čujem ga kada ovdje, stotinama kilometara daleko, začujem blejanje ovaca ili mi vjetar donese miris pokošene trave koja ovdje drugačije miriše...
U ovom trenutku, kao nikad do sad, vrijeme je stalo. Zaustavila sam ga, da spremim te dane iz kojih sam izrasla, da žive slike i mirise zatvorim u dno svoje duše. I bilo di da odem, oni idu sa mnom, ušute se i umire u brodolomima života, pa se opet jave, kao neko drago lice koje godinama nisam vidila. I bilo di da odem, oni su moji i ja sam njihova.
I kad mi se korak uspori poput koraka mog oca, nosit ću ih sa sobom i neće mi biti teški. Neće, neće. Nikada.
Sjećanje je poput nijemog vodiča, pokazuje ti mjesta, i pute, a ništa ti ne govori. Samo se smješka. Vodi te do zelenih brda, što pozlaćeni od sunca mirno kunjaju poput našeg starog mačka Bubija pokraj vatre zimi; do onog sunca koje TAMO drugačije izlazi nego ovdje, neumiveno, raskuštrane kose, zadovoljno poput djeteta, dajući toplinu i svjetlost i ne tražeći ništa zauzvrat...
Spominje mi junačke narodne pjesme, koje nam je otac govorio, dok su mi pred očima prolazili konji u trku, spremni za boj, buzdovani i mačevi u koricama slijepljenih od krvi heroja i kukavica, a u duši osjećala strah zbog izdaje koja će junaka koštati života...
Pripovijeda mi po ko zna koji put kako je sveti Jure pobijedio zmaja, tu aždaju što čitavi je grad ispunjavala smrtnim strahom... kojoj bi morebit danas po drugi put trebalo odsjeći glavu.
Blago se smješka dok mi napominje očeve priče i majčine brige dok sam od groznice buncala neke nevezane stvari, kroz ta putovanja bez kufera i ruksaka sa kojih sam se uvijek uspijevala vratiti...
Kroz presjek vremena od gotovo četiri desetljeća, pamtim samo ono lijepo. Nosim to u svojoj duši i dalje, do posljednjeg koraka, do posljednjeg daha i zahvaljujem Bogu na tomu. a onda neka bude šta bude.
Nema komentara:
Objavi komentar