Vukovar

Vukovar, 21 godinu poslije...

Liječi li život doista rane na ljudskoj duši? Čini mi se da ih samo potiskuje, poput zemlje, svakim novim proljećem kada se trava ponovno zazeleni. Bol ostaje, utisnuta ti u dušu, postaje putokaz koji te kroz život vodi. Uči te da praštaš. Zaboravit ionako ne možeš.


Bili smo u Vukovaru. Posjetili mjesta sjećanja na teške, najteže dane, dane izvan vremena i svake druge dimenzije, kad vrijeme naprosto stane i zgusne se u jedan krik, jednu kap krvi ili suzu, i sve se raspline i izgubi važnost, izgubi težinu i svaki smisao.  Dane u kojima ništa više nije bilo kao prije. Na ulazu u memorijalni centar stoji ploča sa riječima Siniše Glavaševića. Čitajući, osjećala sam se kao da sam i sama odatle, možda zato što su ti dani djetinjstva, prve ljubavi i kino u kojem si pogledao prvi tužni film u svakoga jednaki, nosiš ih sa sobom ma gdje god bio. On ih nije nikuda  odnio. Ostao je u svom gradu, sa svojim gradom do kraja.

Hodamo kroz grad. Bezbroj pitanja bez odgovora. Zapravo samo jedno - kakav to čovjek mora biti da tako grozne stvari uradi drugom čovjeku? 


Ovčara.
Sunce obasjava slavonsku ravnicu, miluje grmove zasađene na mjestu masovne grobnice, 
izrasle na ljudskoj patnji, iz svega onog lijepog u što su ti ljudi vjerovali, iz ljubavi prema ženi, prema majci, prema djetetu i kućnom pragu koji se na ovom mjestu branio do posljednjeg atoma snage, do zadnje kapi krvi u kojoj je ostala zapisana strašna presuda zločincima, iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, znanom i neznanom.


Stojim i osluškujem tišinu. Zrak treperi, ne samo od mnogobrojnih svijeća koje gore. Razmišljam o tome sto se ovdje dogodilo 1991. godine. Osjećam kako mi iz desnog oka klizi suza. Nemoć i bijes polako se povlače, moje srce i svih onih ljudi koji su ovamo došli se pokloniti herojima, pročišćeno je patnjom tih mučki ubijenih dječaka, očeva, sinova, braće i sestara. Ne daj da njihova žrtva bude uzaludna, o Bože...

Ne želim govoriti o onima koji su to učinili.
Oprostiti, nikad zaboraviti.

(by Milena Covic, 20. 11. 2012.)

Pismo Djedu Božićnjaku

Pismo sam napisao

Božićnjaku Djedu                

da i mene posjeti

po snijegu i ledu.

Puno želja ima

moje srce malo.

Kad bi sve napis'o

u pismo ne bi stalo.

Play Station, Nintendo DS

a i novi Hajdukov dres

nadam se da ti to nije

prevelik financijski stres!

A onda sam se sjetio

kako djece ima

što su noćas gladni

kojima je zima.

Pa pomislim: Bože,

imam tatu, imam mamu

svoga bracu, svoju seku

mekan krevet i pidžamu.

Prijatelje, djeda, baku

A što meni više treba?

Ljeto, zimu, cvijeće, zvijezde

i svoj komad plavog neba.

A znam da ima mojih vršnjaka

što za mafiju kradu i prose            

što u tvornicama k'o odrasli rade

i u pravom ratu oružje nose.

Neka za svu djecu svijeta

sunce Tvoje toplo sine

da posuši sve im suze

da osjete moć vedrine.

Učini da budem čovjek

kada svojim putem  krenem

da ljubavi imam i za sebe

i za ljude koje sretnem.

Da pomažem mami, tati

i da se ne ljutim na seku

kad mi najdrazi autić

sakrije pod svoju deku.

Nek' nam je kuća puna smijeha

nek' su nam srca i pogledi čisti

jedni drugima ćemo pomagati

mi pred Bogom svi smo isti.

Zato sada zajedno 

dignimo svoj glas

neka čitav svijet

noćas čuje nas:

Sretan Božić svima

Mir na Zemlji svim ljudima!

(by Milena Covic, 2007.)

Kal zagrmi

Kako je čovik moli

kal grmi i lampo.

Biži u kuću,

prpa ga ćapo.

A no kal gruom udre

                                  ni mu drogo čut                              

nojradije bi uteko

materi pol skut.

Troži zaštitu

kroj drogih judi

krsti se i moli

Bože napomoć mi budi.

A svitlo, kal zaporo nebon

i osvitli ko da je don

Popravit ću se, bidan čovik moli

odma sutra, grišan san, znon.

E ako uz to udrije i pljusak

(ča zno bit i u srid lita)

ćapoje  se za glovu

računo da je duošo  kroj svita.

Tukalo bi da grmi svaki don

da ne bi bidan čovik zaboravi

ko mu je vi život do

da ga na Zemji proboravi.

Tukalo bi da pravedno žive.

Da ne gazi pute krive.

Da zno, da ne mora dobit sve če mu se svidi.

Da odogne nopost kal duojde prid oči.

Jer Oni gori sve vidi.

E, e,  Oni če viedri  i obloči....

/04. 08. 2012., by Milena Covic

Haven of Split, December 2013.

                 

Moje djetinjstvo

Još njiše vjetar grane kuda sam prolazila. Vlati trave, davno uspravljene i pokošene bezbroj puta kosom moga oca...

Kao u davna ljeta, kad tu je bio moj dom. Mozda bi mi bilo lakše da je sve ostalo isto...  Ali vrijeme neumoljivo čini svoje, dok mene gazi primjećujem da nikoga nije poštedjelo. Ni mene, ni ljude koje srećem. Neke više i ne srećem. Nema ih.

Tu je bio moj dom. Ali on je još uvijek tu. On još u meni živi, nekad samo tinja, a nekad se probudi u onom starom svjetlu, vidim ga kroz listiće gore mog oca, čujem ga kada ovdje, stotinama kilometara daleko, začujem blejanje ovaca ili mi vjetar donese miris pokošene trave koja ovdje drugačije miriše...

U ovom trenutku, kao nikad do sad, vrijeme je stalo. Zaustavila sam ga, da spremim te dane iz kojih sam izrasla, da žive slike i mirise zatvorim u dno svoje duše. I bilo di da odem, oni idu sa mnom, ušute se i umire u brodolomima života, pa se opet jave, kao neko drago lice koje godinama nisam vidila. I bilo di da odem, oni su moji i ja sam njihova.

I kad mi se korak uspori poput koraka mog oca, nosit ću ih sa sobom i neće mi biti teški. Neće, neće. Nikada.

Sjećanje je poput nijemog vodiča, pokazuje ti mjesta, i pute, a ništa ti ne govori. Samo se smješka. Vodi te do zelenih brda, što pozlaćeni od sunca mirno kunjaju poput našeg starog mačka Bubija pokraj vatre zimi; do onog sunca koje TAMO drugačije izlazi nego ovdje, neumiveno, raskuštrane kose, zadovoljno poput djeteta, dajući toplinu i svjetlost i ne tražeći ništa zauzvrat...

Spominje mi junačke narodne pjesme, koje nam je otac govorio, dok su mi pred očima prolazili konji u trku, spremni za boj, buzdovani i mačevi u koricama slijepljenih od krvi heroja i kukavica, a u duši osjećala strah zbog izdaje koja će junaka koštati života...

Pripovijeda mi po ko zna koji put kako je sveti Jure pobijedio zmaja, tu aždaju što čitavi je grad ispunjavala smrtnim strahom...  kojoj bi morebit danas po drugi put trebalo odsjeći glavu.

Blago se smješka dok mi napominje  očeve priče i majčine brige dok sam od groznice buncala neke nevezane stvari, kroz ta putovanja bez kufera i ruksaka sa kojih sam se uvijek uspijevala vratiti...

Kroz presjek vremena od gotovo četiri desetljeća, pamtim samo ono lijepo. Nosim to u svojoj duši i dalje, do posljednjeg koraka, do posljednjeg daha i zahvaljujem Bogu na tomu. a onda neka bude šta bude.

Trag

Čovjek je  poput     kapi rose

dok ne takne je   oštrica kose.

U zoru ranu radosno   je sjala,

a onda, kao da nije ni postojala.

Čovjek hoda Zemljom i ostavi trag

radostan, tužan , mrzak ili drag.

Vjetar kada prašinu po tom putu spusti

ne ostane ništa, samo snovi pusti.

I morem on brodi, lagan poput sjene

ostaje  za     njim     trag od pjene

što vali    je   raznesu   bilo    kuda

baš kao da   nikad   nije proš'o tuda.

Ali jedan osmijeh, prijateljska riječ

zagrljaj, il' pogled dovoljan je već!

Ostavlja u   srcu   neizbrisiv    trag.

Trenutak    sreće.   Spomen    drag.

Trag, koji   se   očima ne vidi.

Ne mogu ga vali razbiti o hridi.

Ma na kraj svijeta sa njim idi -

on zauvijek ostaje i u srcu bridi.

Trag, koji će netko ponijeti sobom

na susret oči u oči s    Bogom.

Bit će to spomen što proći neće.

Jer šta, osim   trenutaka   sreće

ljudsku dušu kroz život  pokreće?

31. srpnja 2012., by Milena Covic

                                       

Schacher Teiche, Austria; photo by Milena Covic

                   

Lipanjska festa 2006.

(napisala Milena Covic uz Bozju pomoc i odlicnu inspiraciju, Juni 2006.)


Godine ove u misecu sestom
Mozemo se podicit sa jos 
jednom festom.
Muzevi nasi uzeli stvar u svoje ruke
Organizirali turnir bez po muke.
Ispit na kojem nismo smjeli past
Stvarno momci - SVAKA  CAST!


Cak i ispod suncobrana przilo je
gadno
Ante i  Andrija toce pivo hladno.
Tu su naravno Miro i Branko
Ma k'o da su se rodili za sankom!
Racun svaki uredno naplacen
A bome i kusur uredno vracen.




A i nasi su igraci osatavili dojam
Penali nas nisu ubili u pojam
Ajmo Jozo Mario Ivica i Jopa
Na terenu nema cupa-hopa!


Samo da se trava toliko ne klize,
Samo da je bilo pola metra nize!
Ali navijaci budite bez brige
Sve dok je pred mrizom Pletikosa Zige.


Sta je bilo vruce toga litnjeg dana
Gore nego nasima protiv Japana!
Ali nista zato, odnili smo pehar
A jednoga je zasluzio i nas Pero pekar.
Njegovim specijalitetima sa grila
Divila se nacija cila
Drzi blokove da ne bi vitar
I ponesi pive malo mu je litar!
Dok gori zemlja, i dok trava gori
Sa kobasicama on se casno bori
Privrni je, Pero, da ne izgori!


Svaki veliki klub svoga Niku ima
pa tako i NK Croatia.
Kovac, Kranjcar ili Vujica,
to vazno nije
'ko je sportas taj piti ne smije!
Ako je sa tribina taj dan neko viko
Culi ste ga sigurno, bio je to Niko
Dobro je da ga nas klub ima
Jer odgovornost je jedna lipa vrlina.




Idemo mi dalje, Boze, ti pomozi
Da recen dvi rici i o nasem Bozi
On se po trendu obuko u bilo
Jer crnina privlaci sunce na tilo
Ali u jednome se svi slazemo, Boze
Gore od sunca gemist zeznut moze!




Sa   tribina   sve   se   prasi
Doli     vasi    naprid    nasi!
Suci super, utakmica krasna
Eno bas su dosle Manda i Jasna.




Kasno popodne posli finala
Jos je samo domaca ekipa ostala
Da ne bismo mi zene ispale line
Pomogle smo u red dotirat tribine.
Taman smo se opustili, atmosfera fina
Kad nam dojavise da nema vise vina.
Ajme meni sta cemo sada
Srica da se je tu potrefila Nada.
Pa da nam ne propadne taj subotnji dan
Odma smo krenule po vino u stan.
Sve do stana, usprkos zanesenju
Vozila sam po ogranicenju.
A u povratku cuda trista:
malo san pripala jednog biciklista.
Stao na Stop i ne mrda se s mista!


Vino je bilo stvarno bez greske
Nesto austrijskoga a nesto iz Ceske.
Odma smo otvorili 2-3 boce
I zaveli pisme od Bulica i Coce.
Pivalo se naravno i od Tompsona i Skore
Odasvud nas ima sta se tu more.




A zenska postava bila je ova:
D-J   Marija         Zigetova
Matanovic Mira Hrvatica prava
Za dom spremna i kad spava
Malo nas je al' nas ima
Nada nam je donila dobrog vina
Perina Ruza u navijackom dresu
Daj ti nama Skoru a narodnjake u kesu.
A i moja zava ti je za festu
Ma i kad popije, svaka joj na mjestu!
Gori gora, gori borovina
Nece Ivka soka, nalij ti njoj vina
Marija Vujica to je nasa dika
Ako nes nazdravit,  bizi joj s vidika.
A sto se mene osobno tice
moze jedan Jägermeister 
za kraj ove price.




Sta je to bilo. moj narode mili!
Popili smo puno, a NISMO se napili.
Bilo je smiha i pisme i plesa
Svak je kupio bar po kilo mesa.


Radosu i Branku dajemo na znanje:
Hauba je stvarno zasluzila priznanje!
Ma cim sas u srijedu dobijemo loto
Kupujemo mercedesa posto-poto!


Pivaj sestro, pivaj brate,
Kolo, trusa, Bulic Mate
Zemlja se tresla i digla se prasina
Popila se boca i Pedinog vina
Doma se islo nikomu nije
(tako je, valjda, kad se popije)
ali i festi i pismi dode kraj
lipo nam je bilo, prijatelju, znaj.


I sutra kad pocne radni dan
Nemojte skidat osmijeh sa lica
Stice se i na poso, i ocistit ce se stan
Danas tako mi, a sutra nasa dica.




Bila mi je velika cast
pisat o ovoj festi
Godine ove u misec sesti
Nasmij'te se, nemojte se ljutit
Ovakvu festu steta je presutit.




Sad moram ic' i ja, moj narode lipi
Iz kuhinje ko da mi nesto kipi
Zbogom, zbogom, kazem s puno sarma
Ajme meni zagori mi sarma!

Pjesma za Mandu

Draga Mando,


djetinjstva vrijeme vec je proslo
ides dalje, u svoj zivot novi
nek Bog te cuva, sta god da doslo
nek postanu stvarnost svi tvoji snovi.


Mijesaju se suze i osmjesi srece
put tvoj   stoji pred    tobom.
Nasa te obitelj zaboravit nece
uz najbolje zelje kazemo ti zbogom.


Bas kao da jos je jucer bilo
kad zvonila si na vrata na putu iz skole
dok bila si ovdje, drago nam je bilo
idi, a znaj da i ovdje imas ljude koji te vole.


Mando, puno srece i ljubavi,
u braku, u zivotu tvom
sve dobro sto pozelit se moze:
zdravlje, radost i topli dom.


(12. srpnja 2012., Milena Covic)