Moji dvuori.

Stojidu, stojidu

već puno godišć

muoga ditinjstva dvuori.

Di se još vididu stope ol maške Lize

kal je no bila ugazila u friški bidun...

U njima san se igrala na bebe,

obučivala hi i prisvučivala,

utrpovala da njima ne bude zima.

Robicu san šila soma

od krpih če mater imala doma.

Pratila kad mačice prvi put

izlazidu iz konobe

(Bože muoj, nista slaje

na vien svitu nimo)

gledola kako se kozlići jedon na drugega zaskakijedu,

penjala se po orihu

i zamišjala da mi je to autobus.

Hronila san kunce

a imali smo i dvo tovara.

Jednega Crnega, otac ga je zvo Muoro,

i jednega Bilega,

ko ni če Isus jaho na njemu.

I svaki put, kad duojden doma,

začudin se

kako ti doni nisu ninder išli.

Uvik su tuol, na isten mistu.

Uvik su tuol, u mojien srcu.

Di ćedu ostat i kad oslabi

i vid i sluh,

i kad već ne buden mogla pisat

svoje pisme,

zauvik ćedu ostat tuol.

Jerbo su mi se ucrtoli u dušu

ko onije stope ol maške u bidun,

i vodidu me, svitlidu mi

ko lantierna

kroz ovi život

di  čiesto ni sve bajno i krasno...

Tako van je to, judi moji.

Čovik se uvik domu vraćo.

 (4. 8. 2013. by Milena Covic)

/photo by Milena Covic

Hvala ti, majko

Hvala ti, majko, za sve

za svaku riječ, za osmijeh, što meni si dala

za ove godine što  prošle su

i za lipo vrime

kad sam bila mala.

Znam, teško je bilo tvoje brime,

znala si, i Gospa je znala

za svaku suzu prolivenu za me,

Ona ti je snagu dala.

Za molitvu, majko, hvala.

Nema dana kad ne mislim na te

a onda suza krene

život me baš odnio daleko

a ipak, k'o da si pokraj mene!

I sad, kad i sama sam majka

sitim se često tvojih riči -

moli, ćerce, Bog sve može,

tješi, prašta,  rane  liči ❤

1. August 2013., for my Mum

Imagine

Imagine

if people would wear only smile,

the only thing that makes

our lives worthwhile.

When you smile to me

sun comes out of the cloud

giving life, just like you do -

lovely, smiling, and proud...

When you smile to me

there is no tomorrow, no yesterday

I want to have you near me

every second, every minute, each day...

Imagine, if this all world

would be like you and me

with smile in its heart!

Heaven on earth it would be...

I want to take you by the hand,

wanna see butterflies in your eyes, 

make this earth to promised land

for whole mankind, for two of us.

                                     by Milena Covic, 16. 07. 2013. 

... Vec odavno

Vec odavno znam da nisu to materijalne stvari, ma kako bile naizgled lijepe i skupe, koje bi bilo kojeg covjeka ucinile sretnim. Donijele mir u dusu. Zapravo, one donose nemir u dusu. Za takve stvari su ljudi spremni lagati, lazno se smijati, pretvarati se. Glumiti. Ili povrijediti nekog drugog u toj zaslijepljenosti. Kao sto bi fra Marko rekao: zapovjedi tom demonu da izade iz tebe! Demon je u tebi! Demon ovisnosti o televizoru, kompjuteru i slicno. Demon alkoholizma. Demon agresije. Demon nepostovanja, apsolutno nikakvog pomaganja. Demon vike, svade. Covjece, budi sposoban da zapovjedis svojim demonima: U ime Isusa Krista, velikog Sina  Bozjega, izadi iz mene!

Ali ako uvijek iznova popustas svojim demonima, slijedis nekakvu glupu tradiciju kojom si naucen, i ides kroz zivot a ne slusas svoje SRCE, nego samo ono sto ti kaze netko drugi, znaci da lutas izgubljen kroz zivot i nemas namjeru pronaci svoj put.
PRONACI SEBE.

Takav jedan zivot je uzaludan. Beskoristan. I samo gomila nevolje. I  sebi, i onima oko sebe.

Covjek koji sebe ne mijenja  je potpuno beskoristan.

                                             (by Milena Covic, 9. Juni '13.)

Two Of Us

Through the mountains of fog

and the valleys of pain

we went, I thought 

sometimes, I became insane.

                                                     And now we are still standing 
                                                     together,after all those years
                                                  behind us, too short days of laughter
                                                   and  too long nights  made of tears.


We gave each other so much sadness...
But also heaven of stars.
You and I, sentenced to be together
two lost souls, two lonely hearts.

                                                           Two souls, who were searching
                                                             very long for the right way
                                                         with a future uncertain, with the past
                                                              just like a leaf blown away-


Lost somewhere between
unfriendly time and foreign space
I was trying all my life to find 
in your heart my home, my  place.

                                                           Trying to believe all my life long
                                                          the sun has to come after the rain...
                                                          Does loving you make any sense?
                                                                   Or it was all in vain... ?

It doesn't really matter,
who's leading, who's following...
Don't ask, just give me your hand, 
I see the storm again coming.

                                (by Milena Drpic-Granic Covic)

photo by Milena Covic , Austria

Sometimes

(9th March 2013.)


Sometimes I think I'm still young,

I think, I still have time

and life will always be like this

and this whole world is mine.

Sometimes it seems that life

is somehow like a lover -

you give him the first kiss

and one day the last. And over.

And the time, that went by,

changed you from inside

I try to be me, and believe

that time's still on my side.

And I still go on.

My laughter, my tears,

just like pearls

around my neck...

This all world can be yours

but the time, that went by

my dear, you cannot turn back.

Vrijeme

Vrijeme prolazi. Sve brze i brze. Mozes osjetit kako se za njim podigne lagani vjetric kada te ocese u prolazu. Toliko brzo, da nemas vremena okrenuti se i pogledati nazad. Da budem iskrena, ni volje. Proslost, lijepe trenutke, kao i one kada si lezao na podu potpuno satrven, izgubljen slucaj. Jedino sto se broji je iskustvo. Mentalno iskustvo. I rane na dusi, tvojoj i tudoj. Kroz to vrijeme sto je proslo, naucio si hodati. Nekad i zatvorenih ociju, samo neka prode i ostavi sto manje traga. Manje ce boljeti.

Bas je zanimljivo da uvijek jadikujemo kako vrijeme brzo prolazi, a puno smo manje spremni baviti se sadrzajem tog vremena. Cinjenicu da ce i cijeli zivot tako jednom proci, najradije bi ugurali pod tepih. Jer onda se mozemo pravit da nista nismo znali. Mozemo si dozvolit uvijek ponovo zaprepastenje smrtnoscu covjeka. Ali ne ovog ili onog, nego bas svakog pojedinacno. Jer to je jos jedina pravda koja postoji na ovoj Zemlji.

Jedina pravda i jedino sto je preostalo od istine. Sve ostalo se izokrenulo, svi pojmovi susta suprotnost originalnoj ideji... 

Razmisljam o tome kako je zivot prekratakk, proleti za cas. Svaki je dan zapravo prekratak. Pokusavam u njega utrpati svasta nesto. Kucanstvo, djeca , muz, posao, nekakav hobi. I jos bi htjela samu sebe u tome svemu pronaci. Jebote, zivot bas prolazi u trazenju. Mi vjecno nesto trazimo. Pa shvatimo da to ipak nije to. Pa dalje. Put pod noge. Sve do kraja, do zalaska sunca.

Ima jedna stvar kojom bih se ozbiljno trebala pozabaviti. A i 6 milijardi 999 milijuna i 999 stotina tisuca ovakvih ko sto sam ja. Sto je za Boga miloga najvaznije u tom jednom danu, u tom jednom zivotu koji proleti poput treptaja ociju, da ne uspijemo skontat ni di smo ni kud smo?! 

Dragi Boze, oprosti sto spominjem Tvoje ime uzalud... Ne daj da ikada zaboravim tko sam i kamo cu se vratiti... Neka mi je to uvijek pred ocima, svake sekunde ovoga dana, ovoga zivota. Hvala Ti za toliko puno prilika koje si mi pruzio. Hvala Ti na tome sto me volis vise nego sto ja samu sebe volim.

/Autumn in austria, by Milena Covic