Kal zagrmi

Kako je čovik moli

kal grmi i lampo.

Biži u kuću,

prpa ga ćapo.

A no kal gruom udre

                                  ni mu drogo čut                              

nojradije bi uteko

materi pol skut.

Troži zaštitu

kroj drogih judi

krsti se i moli

Bože napomoć mi budi.

A svitlo, kal zaporo nebon

i osvitli ko da je don

Popravit ću se, bidan čovik moli

odma sutra, grišan san, znon.

E ako uz to udrije i pljusak

(ča zno bit i u srid lita)

ćapoje  se za glovu

računo da je duošo  kroj svita.

Tukalo bi da grmi svaki don

da ne bi bidan čovik zaboravi

ko mu je vi život do

da ga na Zemji proboravi.

Tukalo bi da pravedno žive.

Da ne gazi pute krive.

Da zno, da ne mora dobit sve če mu se svidi.

Da odogne nopost kal duojde prid oči.

Jer Oni gori sve vidi.

E, e,  Oni če viedri  i obloči....

/04. 08. 2012., by Milena Covic

Haven of Split, December 2013.

                 

Moje djetinjstvo

Još njiše vjetar grane kuda sam prolazila. Vlati trave, davno uspravljene i pokošene bezbroj puta kosom moga oca...

Kao u davna ljeta, kad tu je bio moj dom. Mozda bi mi bilo lakše da je sve ostalo isto...  Ali vrijeme neumoljivo čini svoje, dok mene gazi primjećujem da nikoga nije poštedjelo. Ni mene, ni ljude koje srećem. Neke više i ne srećem. Nema ih.

Tu je bio moj dom. Ali on je još uvijek tu. On još u meni živi, nekad samo tinja, a nekad se probudi u onom starom svjetlu, vidim ga kroz listiće gore mog oca, čujem ga kada ovdje, stotinama kilometara daleko, začujem blejanje ovaca ili mi vjetar donese miris pokošene trave koja ovdje drugačije miriše...

U ovom trenutku, kao nikad do sad, vrijeme je stalo. Zaustavila sam ga, da spremim te dane iz kojih sam izrasla, da žive slike i mirise zatvorim u dno svoje duše. I bilo di da odem, oni idu sa mnom, ušute se i umire u brodolomima života, pa se opet jave, kao neko drago lice koje godinama nisam vidila. I bilo di da odem, oni su moji i ja sam njihova.

I kad mi se korak uspori poput koraka mog oca, nosit ću ih sa sobom i neće mi biti teški. Neće, neće. Nikada.

Sjećanje je poput nijemog vodiča, pokazuje ti mjesta, i pute, a ništa ti ne govori. Samo se smješka. Vodi te do zelenih brda, što pozlaćeni od sunca mirno kunjaju poput našeg starog mačka Bubija pokraj vatre zimi; do onog sunca koje TAMO drugačije izlazi nego ovdje, neumiveno, raskuštrane kose, zadovoljno poput djeteta, dajući toplinu i svjetlost i ne tražeći ništa zauzvrat...

Spominje mi junačke narodne pjesme, koje nam je otac govorio, dok su mi pred očima prolazili konji u trku, spremni za boj, buzdovani i mačevi u koricama slijepljenih od krvi heroja i kukavica, a u duši osjećala strah zbog izdaje koja će junaka koštati života...

Pripovijeda mi po ko zna koji put kako je sveti Jure pobijedio zmaja, tu aždaju što čitavi je grad ispunjavala smrtnim strahom...  kojoj bi morebit danas po drugi put trebalo odsjeći glavu.

Blago se smješka dok mi napominje  očeve priče i majčine brige dok sam od groznice buncala neke nevezane stvari, kroz ta putovanja bez kufera i ruksaka sa kojih sam se uvijek uspijevala vratiti...

Kroz presjek vremena od gotovo četiri desetljeća, pamtim samo ono lijepo. Nosim to u svojoj duši i dalje, do posljednjeg koraka, do posljednjeg daha i zahvaljujem Bogu na tomu. a onda neka bude šta bude.

Trag

Čovjek je  poput     kapi rose

dok ne takne je   oštrica kose.

U zoru ranu radosno   je sjala,

a onda, kao da nije ni postojala.

Čovjek hoda Zemljom i ostavi trag

radostan, tužan , mrzak ili drag.

Vjetar kada prašinu po tom putu spusti

ne ostane ništa, samo snovi pusti.

I morem on brodi, lagan poput sjene

ostaje  za     njim     trag od pjene

što vali    je   raznesu   bilo    kuda

baš kao da   nikad   nije proš'o tuda.

Ali jedan osmijeh, prijateljska riječ

zagrljaj, il' pogled dovoljan je već!

Ostavlja u   srcu   neizbrisiv    trag.

Trenutak    sreće.   Spomen    drag.

Trag, koji   se   očima ne vidi.

Ne mogu ga vali razbiti o hridi.

Ma na kraj svijeta sa njim idi -

on zauvijek ostaje i u srcu bridi.

Trag, koji će netko ponijeti sobom

na susret oči u oči s    Bogom.

Bit će to spomen što proći neće.

Jer šta, osim   trenutaka   sreće

ljudsku dušu kroz život  pokreće?

31. srpnja 2012., by Milena Covic

                                       

Schacher Teiche, Austria; photo by Milena Covic

                   

Lipanjska festa 2006.

(napisala Milena Covic uz Bozju pomoc i odlicnu inspiraciju, Juni 2006.)


Godine ove u misecu sestom
Mozemo se podicit sa jos 
jednom festom.
Muzevi nasi uzeli stvar u svoje ruke
Organizirali turnir bez po muke.
Ispit na kojem nismo smjeli past
Stvarno momci - SVAKA  CAST!


Cak i ispod suncobrana przilo je
gadno
Ante i  Andrija toce pivo hladno.
Tu su naravno Miro i Branko
Ma k'o da su se rodili za sankom!
Racun svaki uredno naplacen
A bome i kusur uredno vracen.




A i nasi su igraci osatavili dojam
Penali nas nisu ubili u pojam
Ajmo Jozo Mario Ivica i Jopa
Na terenu nema cupa-hopa!


Samo da se trava toliko ne klize,
Samo da je bilo pola metra nize!
Ali navijaci budite bez brige
Sve dok je pred mrizom Pletikosa Zige.


Sta je bilo vruce toga litnjeg dana
Gore nego nasima protiv Japana!
Ali nista zato, odnili smo pehar
A jednoga je zasluzio i nas Pero pekar.
Njegovim specijalitetima sa grila
Divila se nacija cila
Drzi blokove da ne bi vitar
I ponesi pive malo mu je litar!
Dok gori zemlja, i dok trava gori
Sa kobasicama on se casno bori
Privrni je, Pero, da ne izgori!


Svaki veliki klub svoga Niku ima
pa tako i NK Croatia.
Kovac, Kranjcar ili Vujica,
to vazno nije
'ko je sportas taj piti ne smije!
Ako je sa tribina taj dan neko viko
Culi ste ga sigurno, bio je to Niko
Dobro je da ga nas klub ima
Jer odgovornost je jedna lipa vrlina.




Idemo mi dalje, Boze, ti pomozi
Da recen dvi rici i o nasem Bozi
On se po trendu obuko u bilo
Jer crnina privlaci sunce na tilo
Ali u jednome se svi slazemo, Boze
Gore od sunca gemist zeznut moze!




Sa   tribina   sve   se   prasi
Doli     vasi    naprid    nasi!
Suci super, utakmica krasna
Eno bas su dosle Manda i Jasna.




Kasno popodne posli finala
Jos je samo domaca ekipa ostala
Da ne bismo mi zene ispale line
Pomogle smo u red dotirat tribine.
Taman smo se opustili, atmosfera fina
Kad nam dojavise da nema vise vina.
Ajme meni sta cemo sada
Srica da se je tu potrefila Nada.
Pa da nam ne propadne taj subotnji dan
Odma smo krenule po vino u stan.
Sve do stana, usprkos zanesenju
Vozila sam po ogranicenju.
A u povratku cuda trista:
malo san pripala jednog biciklista.
Stao na Stop i ne mrda se s mista!


Vino je bilo stvarno bez greske
Nesto austrijskoga a nesto iz Ceske.
Odma smo otvorili 2-3 boce
I zaveli pisme od Bulica i Coce.
Pivalo se naravno i od Tompsona i Skore
Odasvud nas ima sta se tu more.




A zenska postava bila je ova:
D-J   Marija         Zigetova
Matanovic Mira Hrvatica prava
Za dom spremna i kad spava
Malo nas je al' nas ima
Nada nam je donila dobrog vina
Perina Ruza u navijackom dresu
Daj ti nama Skoru a narodnjake u kesu.
A i moja zava ti je za festu
Ma i kad popije, svaka joj na mjestu!
Gori gora, gori borovina
Nece Ivka soka, nalij ti njoj vina
Marija Vujica to je nasa dika
Ako nes nazdravit,  bizi joj s vidika.
A sto se mene osobno tice
moze jedan Jägermeister 
za kraj ove price.




Sta je to bilo. moj narode mili!
Popili smo puno, a NISMO se napili.
Bilo je smiha i pisme i plesa
Svak je kupio bar po kilo mesa.


Radosu i Branku dajemo na znanje:
Hauba je stvarno zasluzila priznanje!
Ma cim sas u srijedu dobijemo loto
Kupujemo mercedesa posto-poto!


Pivaj sestro, pivaj brate,
Kolo, trusa, Bulic Mate
Zemlja se tresla i digla se prasina
Popila se boca i Pedinog vina
Doma se islo nikomu nije
(tako je, valjda, kad se popije)
ali i festi i pismi dode kraj
lipo nam je bilo, prijatelju, znaj.


I sutra kad pocne radni dan
Nemojte skidat osmijeh sa lica
Stice se i na poso, i ocistit ce se stan
Danas tako mi, a sutra nasa dica.




Bila mi je velika cast
pisat o ovoj festi
Godine ove u misec sesti
Nasmij'te se, nemojte se ljutit
Ovakvu festu steta je presutit.




Sad moram ic' i ja, moj narode lipi
Iz kuhinje ko da mi nesto kipi
Zbogom, zbogom, kazem s puno sarma
Ajme meni zagori mi sarma!

Pjesma za Mandu

Draga Mando,


djetinjstva vrijeme vec je proslo
ides dalje, u svoj zivot novi
nek Bog te cuva, sta god da doslo
nek postanu stvarnost svi tvoji snovi.


Mijesaju se suze i osmjesi srece
put tvoj   stoji pred    tobom.
Nasa te obitelj zaboravit nece
uz najbolje zelje kazemo ti zbogom.


Bas kao da jos je jucer bilo
kad zvonila si na vrata na putu iz skole
dok bila si ovdje, drago nam je bilo
idi, a znaj da i ovdje imas ljude koji te vole.


Mando, puno srece i ljubavi,
u braku, u zivotu tvom
sve dobro sto pozelit se moze:
zdravlje, radost i topli dom.


(12. srpnja 2012., Milena Covic)

"Tko je bez grijeha..."

Moram priznat da je upravo strasna ona Isusova recenica: Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen. Jer taj koji je bez grijeha, ima ga pravo baciti. Jednako strasna je i cinjenica da se smisao te recenice jako cesto ne uzima ozbiljno. A poveznica na to bila bi, mozda zvuci smijesno, jedan stih iz "Gangsters Paradise":  Tell me why are we
                                                                              so blind to see
                                                                              that the ones we hurt
                                                                              are you and me..."

                                                                             Te dvi recenice, po meni , imaju nesto zajednicko: Zlo je slijepo, zlo je glupo i u svojoj gluposti okrutno, razara bez razmisljanja, zeli unistiti meduljudske odnose na malim, obiteljskim razinama, kao i na nacionalnim, internacionalnim...   Zlo vidi zlo u drugome, jer zato sto je sam zao misli da je takav i onaj drugi...    Nazalost, covjek nekada vidi da je zlo tek kada ga pocini. (Tako se npr. morao osjecat Juda kad je vidio sto je uradio. Ali i bez Jude, svatko bi od nas mogao navest primjer i iz vlastitog zivota.) 

                                                                              Na jos vecu zalost, nekad ga pocini i s namjerom.  S namjerom da osvoji moc, da potuce neprijatelja. Ali povijest nas je naucila da moc koja se na tome temelji da nekoga ponizimo, porazimo, nije trajala vjecno, a  na kraju bi i sama bila porazena i u krvi vlastitoj ugusena. Povijest nas uci. Nemam pojma je li nas uspjela icemu naucit. Kad pogledam malo oko sebe a nekad i u sebe puno bi se toga dalo ponovit da se gradivo malo utvrdi...  

                                                                              I di je tu sad poveznica sa ovom Cooliovom pismom?  Covik u trenutku kada napravi nesto zlo, shvaca sta je uradio. Od tog trenutka on vise ne moze mirno spavati. Znaci, povrijedio je tu drugu osobu, osobe, ali u konacnici i samoga sebe. I sagledavsi sve ovo, po stoti  put moram dat pravo V. Hugou koji je rekao da glavnog neprijatelja moramo traziti u nama samima, u nasim djelima, kojima naravno prethode misli..., a ne izvana, ne vidjeti trun u oku brata svoga a u svome balvan ne vidis.

Moram priznat da je stvarno strasna ta recenica. A mislim da ce biti strasno i onog dana, kad se ispostavi da to NIJE BILA SAMO RECENICA...
                                    
                                   
                          
                                

Ti i ja

Gdje si, ja tražim te, Bože...

Divan je ovaj tvoj svijet

I način, na koji oblačiš svoja stabla

kroz četiri godišnja doba.

Ti rukama vjetra češljaš klasje

bićima mnogim u njemu je dom.

U krošnjama zelenim čujem tvoj glas

u suton,

svojim rukama nježno dotičeš svaki listić

svemoćan si u svojoj dobroti.

Ti ne miruješ. Uvijek posvuda si.

Vidim te svuda.

Jedino još uvijek

u sebi te tražim,

u meni se borimo ja i ti.

Ti, neopisivo dobar

meni si dao ime.

Od tebe sam sazdana.

Nježno, poput povjetarca

diraš moju kosu

suzama kiše pereš bol

sa mog lica.

Govoriš mi i onda 

kad te ne čujem.

Kad iz tvoje otimam svoju ruku

čekaš da se smirim.

Kada odem, ti znaš da ću doći.

Nauči me voljeti onako

kao što ti voliš mene.

Neka u meni proklija tvoje sjeme.

Rastjeraj sile tame

što bore se za mene.

Osjećam se prazna,

nemam ti šta dati...

Nemam ti šta dati.

Želim te samo zagrliti

i zaspati tako,

izbrisane prošlosti.

A dani koji dolaze

bit će satkani od sunca...

(19. svibnja 2012.)