Skoro vječni duh čovjeka
lutalica svega vijeka
kroz sva svoja postojanja
između uzimanja i davanja...
A gdje, o, gdje je kraj?
Postoji pakao, kao i raj.
Sreća - samo pusta sanja,
vedrina u tamnici kajanja.
Ja volim dušom anđela
i plačem srcem djeteta,
a siječem mačem bezumlja
što nikad se ne umara.
I vrištim glasom sokola
što ne moze iz kaveza
da krila svoja raširi
da bude to što htio bi...
O Bože, Bože, reci mi
gdje ljubav je, i gdje mir
što jedini ga dajes ti...?
Nema komentara:
Objavi komentar