Kad sam jutros vidila da jer whitney houston umrla, nisam mogla vjerovat... Stvarno sam bila duboko potresena. S jedne strane zato sto je zena imala stvarno iznimno lijep i lako prepoznatljiv glas i zato sto je bila mlada i imala jos mnogo toga(?) pred sobom. S druge strane, smrt je uvijek nesto sto nas potrese, pomakne iz nase svakidasnje ukocenosti i uljuljanosti u nekakvu sigurnost kao da je to jos jako daleko od nas i nas to nece pogoditi...
A zapravo nije tako. Bas kao sto se tektonske ploce zemlje pomicu nekoliko centimetara godisnje, sve se pomice, sve se krece prema jednom cilju... Nas ljudski zivot je jako kratak u odnosu na sve promjene koje majka zemlja prozivljava i puno toga zapravo mozemo samo nagadati... i puno tih promjena za svog zivota necemo dozivjeti. Stvari su se desavale puno prije nas i poslije nas ce se desavati, bez da mi u njima sudjelujemo...
Smrt je neminovnost. Dobar motiv da ne grijesimo, bar ne namjerno. Smrt je za nas velika tajna o kojoj se razmislja, nagada sta je moguce a sta opet totalno nemoguce...
Smrt je sokantna, ne mozemo je sprijeciti... Natjera nas na razmisljanje, natjera me da se zapitam kakkav sam ja covjek i sta me ceka kad dode onaj famozni "One moment in time"...
Smrt je znak. Opomena, da nema potrebe za gomilanjem materijalnog jer na astralno putovanje osim duse ama bas nista drugo ne stane u kovceg...
12.02.2012., Milena Covic
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
-
Molitva za laku noć 1)U noći posutoj zvijezdama nebu se ne nazire kraja. Oče moj, n... -
Gledam ga, kako mi dolazi... Nepokolebljivo stijenama hrli i u bezbroj kapi na žalu me grli Iz dna duše kad zahuče istim ritmom src... -
Kako godine brzo lete! Župna crkva u Nerežišćima by Milena Covic K'o da još jučer bila si dijete poželiš li nekad...
Nema komentara:
Objavi komentar