Antuntun živi vječno!

U gradu i selu
Još živi Antuntun
Pohlepa mu silna
Pomračila um.

On posao svaki
Naopako radi:
U zdravu zemlju
On Monsanto sadi!!

Poremećen um
Neka krpi koncem!
Jer kad proda vodu,
Kűpit će je loncem...

Laž za Istinu
Poturiti kuša!
Blagoslovila ured
Bezbožna je duša.

"U se " cilj je njemu!
"Na se" i "podase"!
Trpa, ždere, grabi
Misli samo na se!

Bušit naftu hoće
Izdajničke droce!
Prodaše nam zemlju
Za krvave novce!

A kad cijev mu pukne
On odma u čun!
Jer što je poplava
Ne zna Antuntun...

(03. 04. 2016.)

Biće boje!

Sve dok bude
dobre voje
biće boje
biće boje

Moćnici nam
misli kroje
biće boje
biće boje

Ko je jamio
jamio je
biće boje
biće boje 

Što je moje
to je tvoje
a tvoje je
samo tvoje

Biće boje
Biće boje

Križni put, uživo

Korizma nas, kao nijedno drugo vrijeme, tjera na razmišljanje. Postavlja nam brojna pitanja. Odgovore bi trebali znati…

Motivira nas. Iskušava koliko smo jaki. Često sami sebe stavljamo na kušnju, da vidimo di smo otprilike. Ništa protiv toga da ostane čitavu godinu tako. Zašto? Zagledavajući se u sebe, imat ćemo puno manje vremena uočiti onaj permanentni "trun u oku brata tvojega".

Postaje križnog puta. Jučer sam jednoj imala priliku prisustvovati uživo. Sprovod jedne mlade osobe. Majka koja ide (zapravo je više nose nego što ide) za mrtvim tijelom svojega sina. Doziva ga kroz plač. Sine moj.. dragi moj sine...  Situacija di kamen puca da bi iz njega potekla suza... Pa se sjetih kako je Isus padao pod križem. Negdje blizu bila je i njegova majka. Koji užas. Ko bi tu osta normalan!?!

Nisam neki tip koji redovito privrće krunicu, ali sam je ovih zadnjih dana intenzivno molila za majku poginulog dječaka. U nadi, da će dio njene boli prijeći na mene i sve nas koji smo za nju molili i barem malo joj olakšati...

Bože moj, Bože moj, kako smo mali. Kako smo ništavni. Ni svoj vlastiti život nemamo u rukama! Ni svoj spasiti ne možemo...    Zašto nam je tako teško prihvatiti da je ova dionica puta na Zemlji samo  jedna stanica, jedna šansa koja nam je dana da si popravimo izglede tamo u onoj dimenziji gdje nećemo imati ruke ni noge ni usta... Usne, koje su nam dane da govorimo lijepe, utješne riječi. Ruke, za topao, prijateljski zagrljaj....

Inače se teško suzdržavam kad vidim da neko plače. Jučer sam se  nadljudskim naporima savladala od plača i prišla toj ženi, toj majci, i uzela je u svoj zagrljaj. To nije bilo nikakvo klasično saučešće. Držala sam je u zagrljaju, svom snagom sam željela pomoći joj nositi taj njezin križ...  Nakon nekog vremena uspjela sam joj prošaptati  - bit ćeš jaka... Bog će ti pomoći.

Poslije svega toga zapravo je i meni bio potreban jedan medvjeđi zagrljaj...

Ljubav je najveće što možemo jedni drugima dati. I ona jedina otvara sva vrata. Ona jedina daje mir.

Neka bude mir u svim ucviljenim srcima majki koje su izgubile svoju djecu, neka bude ljubav i čvrsta nada u ponovni susret. Neka bude svijest da smo voljom Božjom stvoreni, i da nam je njegov put jedina nada. I da ćemo upravo ono što smo drugima dali dobiti jednog dana zauzvrat.
Neka bude dobro to što dajemo drugima!

A šta ako "sutra" ne dođe?

Desila se tragedija.
Rano jutros, na povratku kući, 22-godišnji vozač udario je u šinu na auto cesti, vjerojatno zaspao za volanom... Preminuo u bolnici.

Sin jedinac.

Imam dite njegovih godina. Dite koje je mladi napola odrasli čovjek. Sve je prošlo, ostalo iza njega. Vrtić. Prvi razred. Godine i godine školovanja. Godine i godine podizanja, odgajanja, buđenja ujutro, razgovora o svemu i svačemu. Polaganje vozačkog. Ko, zaboga, misli, kad to dite ispraćaš u školu, ili navečer na izlazak, na to da se on možda više nikad neće vratit?! Da ga više nikada nećeš vidit?!?

Mislimo kako je to samo po sebi razumljivo da će doći to "sutra". Da imamo vremena "sutra". A šta ako "sutra" ne dođe?

U posljednje vrijeme intenzivnije razmišljam o ovakvim stvarima... U sred posla uzmem mobitel i napišem svom ditetu da ga volim. Ditetu. Koje je u međuvremenu mladi odrasli čovjek.  Onako iz čista mira. Bez razloga.

Jer šta ako ono  "sutra" nikada više ne dođe?

Iskrena sućut roditeljima. Neka im je Bog napomoć i da im snage za dalje. Da prihvate. Da ne posustanu. Da vjeruju da smrt nije kraj. Da snaže jedno drugo. I puno dobrih ljudi koji će im u tome pomoći.
A svima nama koji smo roditelji, da znamo biti zahvalni za svaki dan koji nam je stavljen na raspolaganje... Jer ne znamo koliko vremena još imamo.

VRIME OL KRIŽA

Svaki ol nos
svuoj križ nosi.
Niki potkovoni
A niki i bosi.

Po se čelo
ol muke orosi
dok tuo brime vuče
ča život nanosi...

A škinu samor
ko križ zanosi
judi oko tebe -

a pol križuon som si.

(by Milena Covic)

Bol, jača od smisla

Dušo, nisi sama.
Znam da ti je teško
Oko tebe tama...
Dušo, nisi sama.

Sve ono što voljela si
Od začeća, a prije rođenja
Izgubila si...
Sve ono što voljela si.

Užasno je teško, zlato moje!
Izgubio se put
Zar je i postojao?
Užasno je teško, zlato moje!

------.....------

O Bože, budi na njenoj strani!
Dok bol ne popusti
Dok ne izbroje se ovi crni dani...
O Bože, budi na njenoj strani!

Kako uzimaš, tako i daješ...
A bol je jača od svakog smisla...
Pomozi joj da istraje!
Ti koji uzimaš i koji daješ...

(by Milena Covic)

TA DIVNA STVORENJA

Ne vidim se sa ovim psom tako često, i nije moj pas. A vako nekad kad se vidimo, kao što je to bilo jučer, upitamo se za zdravlje i popričamo o svemu :))) Tako ja nju (kuja je) jučer pitam - pa kako si Ella, šta ima kod tebe, joj pa ti si meni prava cura.... a ona mi gleda u oči, i negdje u pola razgovora odjednom mi pruži ruku tj. šapu.... Nekako u tom momentu  jednom rukom sam napravila ovu sliku...

(Kad smo već kod pružanja ruke, dok sam bila dite,  u moje matere je bila jedna koza, koja je isto znala dat ruku, skužajte, prednju nogu... Moju mater je obožavala, kad bi čula njezin glas letila je prema njoj, niko je ne bi mogo zaustavit...)

Psi su stvarno predivna stvorenja. Ovo isto moram ispričati. U moje svekrve je bio pas kojeg smo viđali možda dva puta godišnje. Volila sam ga izvodit u šetnju sa dicom, stavljali smo mu slame zimi, znate kakve su grozne zime u Lici, brrrrrr.... I to jutro kad smo trebali krenuti nazad, otišla sam još jednom do njega. To što sam vidila totalno me rastužilo, i sad se rasplačem kad to negdje pričam. On je ležao na podu, tiho je cvilio, a niz obraze su mu tekle suze... On je plakao!!!  Odnekud je ZNAO da mi odlazimo i bio je strašno tužan... Nekad se pitam zašto je Bog dao više inteligencije i osjećajnosti životinjama negoli pojedinim ljudima....


#animals #animallovers #pas #ljubav

#povjerenje #čovjek #vjernost #vertrauen