Doni ditinjstva (for my sisters)

Koliko je godin pasalo

otkad smo skupa stole

mislile smo da nikad nieće pruoć to vrime

kad smo bile mole...

Zlotno lita ditinjstva

zime juga, divje bure

pune igre puste ure

srce je spriemilo u se.

I zatvorilo škure.

I onda,

kad završile su se skule,

i mi se razošle po svitu,

i jo i ti smo odnile sobon

tie done u ditinjstva cvitu.

I sad, o Bože,

nakon voliko godin

čovik se u vrimenu izgubi

a ne bi smi,

i kako vrime prolazi

meni se čini

da smo bile baš ono če jesmo,

da smo živile život

a nismo

se somo pravile da ga živemo...

Imale smo sve

ča srce je snilo

nismo razbijale glovu

za nin čega ni bilo.

Sad se ne vidimo baš čiesto 

kilometri nan dilidu misto,

ali ono ča nas vezije

uvik je ostalo isto.

I dokle guod san živa

to ću nosit sobon

i neka san vako daleko

tuol san, sa tobon. 

                                                    19. veljace 2013.

Ljubav je...

...kad se daješ 

i ne kaješ, 

kad iz dana u dan

skupa traješ. 

Ljubav ne pita

 šta jučer je bilo,

već briše ti suze,

uzima te u krilo.

Ljubav se nada

do posljednjeg  časa,

a nada kad umre

plače bez glasa.

Kroza život te vodi

 očima djetinjeg smijeha

nosi te kad padneš pod križem,
prašta, ne poznaje grijeha.

I nikad za cijenu ne pita,

za cijelog života svog.

Ljubav i nema cijenu.

Nju nam je dao sam Bog.


(14. 02. 2013.)

#ljubav #covjek #zivot #dvoje #smijeh #valentinovo #nada

Život u predbožićno vrijeme

Ili božićno, svejedno. Božić je jedno vrime koje u sebi nosi toliko spiritualnih poruka da bi i najveći nevjernik povjerovao. Sam taj početak, kada se anđeo javlja Mariji i daje joj na znaje kakva je časna , ali i teška, bolna zadaća čeka. Isus, koji je došao među ljude upoznate s Božjim zakonima, kojemu su prethodili brojni proroci, kojega su slijedili mnogi, a mnogi se od njega i okrenuli kad je postalo kritično. Malo ih je koji su ostali do kraja. Imali dovoljno hrabrosti, ili možda dovoljno vjere da prepoznaju tko je bio taj čovjek što nas je poučavao. Nas, slijepce. Ajme. Nekad mi se čini, ni da se danas ponovo rodi, ne bi puno bolje prošao. Među nama - slijepcima.

Šta je za nas Božić? Ko neka predizborna kampanja u svijetu politike. Trči vamo, trči tamo. Sve se mora obavit. Sve se mora kupit. 

Ovdje mi pada na pamet nečija mudra rečenica - "trošimo novac koji nemamo na stvari koje ne trebamo da bi impresionirali ljude koje ne volimo". 

Ajme i opet ajme!! Di ostaje taj mir u duši, ta spoznaja, svijest o tome tko je taj koji nas je prije više od 2000 godina pohodio? Te nas kroz darove ljubavi i našega bližnjega pohađa i dandanas...  Nas, slijepce...

Di je ostala ta povezanost s Bogom, izvjesnost da nam se jednog dana za koji nemamo pojma koji bi mogo bit, spremit na put bez povratka i bez prtljage krenut tamo di smo od početka znali da ćemo doć??? Tamo di nas zapravo niko neće pitat koliko smo vrsta keksa ispekli za ovaj Bozic 2015. Ni koliko smo vrsta pečenja pripremili pa onda više od pola bacili! Samo da ne bi zafalilo!! Sve samo to ne...!!

Ljuta sam na ovaj potrošački Božić. Ljuta sam jer sam krajem 9. miseca u jednoj trgovini u shopping-centru vidila okićen bor. Božić u septembru? Onda bi po tome i Uskrs već odavno prošao!! Viš, možda to i ni tako loša ideja??  Da odma sad ofarbamo i jaja!  Pa ćemo ispod bora, pored jaslica posadit odma i jednoga uskršnjega zeku obučenoga u bundu od djeda mraza. Skužajte, djeda božićnjaka. (Nikako da naučin. Moji su Božići bili u onon sistemu i ne mogu in, ni uz najbolju volju, nać nikakve zamjerke.) Jerbo nan je tolika priša! Nema se vremena za dvi fešte u godini e. Jerbo je vrijeme zlato. A zlato, kao što znamo, drma sviton!

     - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - 

Potreban mi je jedan mirni Božić, bez stresa i previše jela. Onaj, sa puno mira u duši . I molitve. I zahvalnosti prema dragom Bogu, koji nas, evo već više od 2000 godin drži na ovoj Zemlji jer je dobar, predobar!! Ma ne znan do kad će još. Mislin da čak i tako visoko inteligentnim i uzvišenim bićima jednom mora puknut film.

To kad se dogodi onda smo najebali.

Sretan vam Božić.

Right now

I need you

to take me in your arms

right now,

I want you 

to kiss me

and tell me

that you love me

right now

that you 

can't imagine 

your life to be

without me.

Do it

do it 

right now

it could be

it would be

too late

tomorrow.

(photo by 

http://m.favim.com/image/88112/

Zvijezda padalica

                               (für Pascal)

Svaki put, kada umre netko mlad, sok, nevjerica... Pogotovo netko koga poznajes. Najprije cujes da se razbolio. Operacija, terapije. Vidis ga, ne izgleda bas najbolje, ali ide nekako, bit ce bolje. Nada zadnja umire. Spomenes ga nekad i u svojim molitvama, mada je kandidata na listi za molitvu koliko god oces. Mogo bi cili dan samo Boga molit...

A onda cujes da je umro. Mrtav, nema ga vise. Nada, koja zadnja umire, umrla je. Obuzme te nevjerica i tuga, ne mozes vjerovat u to. Naravno da je decko sada medu andelima. A di bi drugo  bio. Dobro mu je. Ali mi smo ljudi taki. Napravimo misto dragim osobama u nasim srcima, i kada one odu, ostane praznina, koju neznamo cime ispunit.  

Sve ti odjednom proleti isprid ociju.  Kako danas jesmo a sutra mozda i nismo.
Koliko patnje covik nekad mora prozivit da bi na kraju umro. Koliko patnje prozivi i ta njegova obitelj gledajuci ga tako, a ne mozes nista. Samo gledat. I molit se. Molit se da ti Bog otvori srce. Da razumis srcem. Da ne moras uvik kalkulirat mozgom.

Sve ti proleti isprid ociju. I tvoj vlastiti zivot. I ono sta si ucinio. 
I ono, sta nisi... Kako odjednom postanes svjestan vlastite prolaznosti. Poput svijece si, koja dogara. Poput zvijezde padalice, koja prosipa svoj prah na Zemlju i nestane. Nestane, da bi od nje mozda nastala neka druga zvijezda...
Iz smrti ce nastati novi zivot. Ako je to neka utjeha...

Neka ti je laka crna zemlja.

Vukovar

Vukovar, 21 godinu poslije...

Liječi li život doista rane na ljudskoj duši? Čini mi se da ih samo potiskuje, poput zemlje, svakim novim proljećem kada se trava ponovno zazeleni. Bol ostaje, utisnuta ti u dušu, postaje putokaz koji te kroz život vodi. Uči te da praštaš. Zaboravit ionako ne možeš.


Bili smo u Vukovaru. Posjetili mjesta sjećanja na teške, najteže dane, dane izvan vremena i svake druge dimenzije, kad vrijeme naprosto stane i zgusne se u jedan krik, jednu kap krvi ili suzu, i sve se raspline i izgubi važnost, izgubi težinu i svaki smisao.  Dane u kojima ništa više nije bilo kao prije. Na ulazu u memorijalni centar stoji ploča sa riječima Siniše Glavaševića. Čitajući, osjećala sam se kao da sam i sama odatle, možda zato što su ti dani djetinjstva, prve ljubavi i kino u kojem si pogledao prvi tužni film u svakoga jednaki, nosiš ih sa sobom ma gdje god bio. On ih nije nikuda  odnio. Ostao je u svom gradu, sa svojim gradom do kraja.

Hodamo kroz grad. Bezbroj pitanja bez odgovora. Zapravo samo jedno - kakav to čovjek mora biti da tako grozne stvari uradi drugom čovjeku? 


Ovčara.
Sunce obasjava slavonsku ravnicu, miluje grmove zasađene na mjestu masovne grobnice, 
izrasle na ljudskoj patnji, iz svega onog lijepog u što su ti ljudi vjerovali, iz ljubavi prema ženi, prema majci, prema djetetu i kućnom pragu koji se na ovom mjestu branio do posljednjeg atoma snage, do zadnje kapi krvi u kojoj je ostala zapisana strašna presuda zločincima, iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, znanom i neznanom.


Stojim i osluškujem tišinu. Zrak treperi, ne samo od mnogobrojnih svijeća koje gore. Razmišljam o tome sto se ovdje dogodilo 1991. godine. Osjećam kako mi iz desnog oka klizi suza. Nemoć i bijes polako se povlače, moje srce i svih onih ljudi koji su ovamo došli se pokloniti herojima, pročišćeno je patnjom tih mučki ubijenih dječaka, očeva, sinova, braće i sestara. Ne daj da njihova žrtva bude uzaludna, o Bože...

Ne želim govoriti o onima koji su to učinili.
Oprostiti, nikad zaboraviti.

(by Milena Covic, 20. 11. 2012.)

Pismo Djedu Božićnjaku

Pismo sam napisao

Božićnjaku Djedu                

da i mene posjeti

po snijegu i ledu.

Puno želja ima

moje srce malo.

Kad bi sve napis'o

u pismo ne bi stalo.

Play Station, Nintendo DS

a i novi Hajdukov dres

nadam se da ti to nije

prevelik financijski stres!

A onda sam se sjetio

kako djece ima

što su noćas gladni

kojima je zima.

Pa pomislim: Bože,

imam tatu, imam mamu

svoga bracu, svoju seku

mekan krevet i pidžamu.

Prijatelje, djeda, baku

A što meni više treba?

Ljeto, zimu, cvijeće, zvijezde

i svoj komad plavog neba.

A znam da ima mojih vršnjaka

što za mafiju kradu i prose            

što u tvornicama k'o odrasli rade

i u pravom ratu oružje nose.

Neka za svu djecu svijeta

sunce Tvoje toplo sine

da posuši sve im suze

da osjete moć vedrine.

Učini da budem čovjek

kada svojim putem  krenem

da ljubavi imam i za sebe

i za ljude koje sretnem.

Da pomažem mami, tati

i da se ne ljutim na seku

kad mi najdrazi autić

sakrije pod svoju deku.

Nek' nam je kuća puna smijeha

nek' su nam srca i pogledi čisti

jedni drugima ćemo pomagati

mi pred Bogom svi smo isti.

Zato sada zajedno 

dignimo svoj glas

neka čitav svijet

noćas čuje nas:

Sretan Božić svima

Mir na Zemlji svim ljudima!

(by Milena Covic, 2007.)