U ovim danima, kad je zavladao kaos i smrt je sveprisutna, u medijima, znanstvenoj fantastici, futurističkim filmovima koji više nisu ni najmanje futuristički; baš sam nešto razmišljala...
Vrlo rano, sa četiri godine, imala sam čast bliskog susreta sa Njom, "neželjenom namjernicom", kako joj tepa Paulo Coelho. Vrlo jednostavno, našla sam se u moru, nisam znala plivat i valovi su bili veliki. Bili su ogromni. Prelijevali su se preko moje glave, svaki put kad sam pokušavala doći do zraka, uvijek i ponovo. Bilo je to vrlo davno, ali još pamtim taj osjećaj. Smrt i ja, četverogodišnje dijete. Nisam se bojala. Nije me bilo strah. Borila sam se, a kad sam vidjela da je uzalud, prepustila sam se. Stvarno me nije bilo strah... Ali kao što djeca obično imaju anđela čuvara (moj je sada isto već među anđelima), tako se i moj zatekao u tom trenu baš na tom mjestu... i spasio mi život. Ni najmanje ne sumnjam da je među anđelima!
Sada, u dobi od 41 godine, ne mogu ne postavit ovo pitanje: da li je taj sveprisutni čovjekov strah od smrti zapravo - strah od promašenog života?
Nema komentara:
Objavi komentar