još ću sto godina ovako.
Nekad mi se čini
da nije tako.
Nekad nisam raspoložena
baš toga jutra
pa zagrljaj i osmijeh
odgodim za sutra.
No koliko čovjeku vremena ostaje
da odradi svoje i da se ne pokaje?
Možda još puno, puno ljeta
a možda već sutra kraj je svijeta.
Zgrabi, čovječe, svaki svoj dan
živi svoj život, živi svoj san!
I nećeš žaliti u onaj mah
kad bude od praha opet prah!
Milena Covic, 20. 10 2006.
painting by me
Nema komentara:
Objavi komentar