Evolucija kroz revoluciju

Ljudski zakoni
Nipošto univerzalni
Uskogrudni
Ozakonjeni besmisao
Ozakonjeno bezakonje
Proturječje Zakonu
Pokrenuto vodenicom novca,
ne pravde

Siromašan je uvijek u krivu!
A bogataš stalno zaboravlja da će na put
bos (opet)
poput obespravljenog migranta,
bez prstiju da uključi mobitel
Bez jezika, jer ga je za života odveo u propast
(Skupa s njegovom razvratnom ženom)
Uložen je prigovor, i prihvaćen.
Stavljen na tezulju,  i pokazalo se da je kriv.

(Čak  i onaj dašak tamjana
što pod raskošnim rekvijemom
(dok neki su se pravili da plaču a svećenik se očajnički pokušavao sjetiti nečeg lijepog iz pokojnikova života)
naškubljenog nosa ovlaš ga dotaknuo,
pobjegao je u eter da živi glavu spasi.)

**----         **------          **-------      **-------

Umova porobljenih, pišete zakone o pravima
i o slobodi. Ali tko
će nas osloboditi od vas nakaradnih, tko
udijeliti pravicu?

Ne pravicu šugavih revolucija,
koje su u najkraćem mogućem vremenu požderale
I vođe i tekovine revolucije
Jer ljudski je duh tako slobodarski nepredvidiv da se nikad ne zna kad
će podivljati i požderati sve oko sebe
Hoću reći, spontan,
u svom ludilu čak kreativan

Sva vaša postignuća bit će bačena
Zvijeri u podzemlju
Ona je na lancu a zvijeri
su odavno već izmigoljile na površinu
Uzalud se nadate
Bog vam nikad više neće poslati svog Sina
Poslat će vam ono što ste zaslužili
Zvijeri jedu zvijeri dok mašu
certifikatom na kojem piše
da su baš oni
da su samo oni!
stvoreni na sliku Boga.
I da stoga,
imaju pravo ubijati
(To, doduše, ne piše na certifikatu)

Ali piše u Zakonu da
"Ne ubij"

Nema tog zlata koji dušu otkupiti može
Na tezulji pravde ono dvostruko je teže
(Bez suca, bez  porote do temelja  sažeže)
A Zvijer se stoljećima
hrani vašim utrobama

Ljudi i oblaci

Oblaci putuju u krug.

Kad se skupe u punom broju, obično bude kiša. 

Kada na putanji dođu ispod zemlje, budu gejziri.

Ljudi putuju u krug. Kad se skupe u sabornicu, obično bude pizdarija.

Kada na svojoj putanji dođu ispod zemlje, pizdarijama dođe kraj.

OBUČENA U LJUBAV

U priči, u bajci što od djetinjstva
nosim je sobom, u snu,
ostao je tvoj miris,

i tvoj pogled, koji ne ostavlja izbor.

Putujemo
kroz baršun neminovnosti,
nepogrešivo se nalazimo!
(Pssst...! Ne govori jer
jezik je alat lažljivaca što znaju
napamet definiciju ljubavi
a nikad je nisu upoznali;)

Napuniti tobom
želim bezdan svoje duše,
da sutra, kada odem,
ogrnuta tvojim dodirom,
svetom šutnjom tvog pogleda
obučena u ljubav,
vjera ponese
sva četiri skuta moje haljine.

ODA ŽIVOTU (for my firstborn)

Primila sam život,
i moja je duša dobila krila.
I moja je duša rasla sa tobom,
srasla neraskidivo  nitima svjetla.

Svaka tvoja radost je more moje radosti!

Po putu koji je ostao iza,
kada je u proljeće okopnio snijeg,
ležalo je  lišće koje je virtuoz vjetar
na svom posljednjem koncertu
(u pješčanom duru)
svojom dirigentskom palicom znalački
samljeo u prah.

Kada zatvoriš jedna vrata,
otvore se druga. I treća.
Uđi slobodno! Negdje iza njih nestrpljivo
pocupkuje tvoja sreća!

Inspiracija iz oblaka

Zlatokosa djevojka na konju
s repom kao u morske sirene
s grivom od guste oblačkove koprene.

Nimbuse gazi, iz njih kišu gnječi 

k'o što vino iz slatkih boba
od čovjeka napravi roba,
hoteć' da ga izliječi.

VODA ŽIVOTA

More. Ne obično.
Prozirno, kao da ga nema,
poput spavaćice djevojčice
na rastanku sa zvijezdom Danicom,
što baca po rosi  pregršt praha preostalog
od sinoć

Uranjam u pijesak.  Sveta je
ovo voda! U milini sunca
treperi dno.

Nigdje nikog nadaleko!
Nigdje nikog uopće.

Uranjam u vodu života
Put je svuda i nema puta
pa ipak, put ovamo vodi
tijesan; nije moguće
da netko slučajno zaluta.

.

Nametnici

Vuče se krug.
Vijuga, meandrira,
mijenja tok.

Roblje vraća dug.
Bez pravca glavinja,
kandžija uz bok.

Bože! Za koga si umro?
Za gliste? Za crve?
Za ove što se grizu do krvi,
uvjereni da iskupio si i njih
svojom presvetom krvi?

Za ove, što neopranog srca,
litanijama viju?
Razdor što siju?

Za kolonije nametnika
što popasoše Edenski vrt?
Nagradi ih, čekaju.

Predobra je smrt.